Dokumentarac Oskarom nagrađenog redatelja Kevina Macdonalda - Whitney, premijerno prikazan u Cannesu ovog tjedna, priča priču o životu umjetnice prekrasnog glasa koja je od pronađena mrtvom u hotelskoj kadi 2012. godine. Imala je samo 48-godina a ovaj dokumentarac, pokušao je odgovoriti na pitanje što ju je je moglo odvesti na taj put samouništenja.
Whitney Houston jedna je od najprodavanijih umjetnica 20. stoljeća, no umjesto njezinim glasom mediji su, većinom, i to nekoliko godina prije njezine smrti, bavili upravo njezinom ovisnošću o drogama. Macdonalda se tako u svom dokumentarcu pita zašto se ovisnosti nikad nije mogla riješiti i kako netko tko djeluje tako sretan i vrckav može biti toliko izmučen.
Intervjuirao je većinu, ako ne i sve njezine najbliže suradnike, uključujući i njezinog bivšeg supruga Bobbyja Browna i zapravo zaključio kako je bila ukleta od trenutka kada se rodila. Stariji rođaci i danas se sjećaju kako je bila predivno dijete, a uz ljepotu pričalo se i o njezinim vokalnim mogućnostima. Njezina majka bila je trenerica pjevanja pa je tako i sama Whitney odrastala uz glazbu, a najviše gospel, u kojeg se zaljubila. No ta ljubav nije bila dugog vijeka. Uništila ju je afera koju je njezina majka Cissy Houston imala sa svećenikom i zbog koje su se njezini roditelji razveli.
U to je vrijeme njezina majka bila prateći vokal poznatim glazbenicima kao što su Elvis Presley i Aretha Franklin. Whitney je još kao tinejdžerica pratila majku na njezinim nastupima, a 16. rođendan proslavila je uz kokain, piše BBC.
U ranim 20-im postala je superzvijezda manekenskog izgleda i nevjerojatnih glasovnih mogućnosti. Izgledala je poput 'američke slatkice' koja dolazi iz dobre kršćanske obitelji. No malo tko tada je znao što se zapravo događa iza tog balona ljepote i sjaja. Kućne snimke svjedoče o bistroj djevojci uvijek spremnoj na šalu i onoj koju je ovisnost o drogama promijenila, uništila.
Snimanje dokumentaraca o nevjerojatno talentiranim glazbenicama postao je gotovo trend, posebno kao je riječ o glazbenim divama koje su umrle tragičnom smrću. Jedan od njih je i Little Girl Blue, koji priča o Janis Joplin, a tu je zasigurno najpoznatiji onaj o Amy Winehouse. Prošle godine izašao je još jedan dokumentarac čija tema je bila život Whitney Houston, Nick Broomfield’s Whitney: Can I Be Me.
I jedan i drugi bave se nizom sličnih pitanja, posebno ‘double consciousness’ - dvostrukom svijesti, koji dolaze uz život afroameričke djevojke iz geta koja pokušava osvojiti Ameriku i biseksualnosti koju je nijekala u javnosti. Njezin životni put jako je sličan onom prikazanom u Kapadijevom dokumentarcu o životu Amy Winehouse.
Obrazac je gotovo isti - bolestan brak sa muškarcem sklonim izazivanju problema, kao što je bio njezin brak s Brownom koji je postao posebno ljubomoran nakon što se Whitney proslavila u filmu Tjelohranitelj. Otac koji se puno 'petljao' u njezine poslove, a njezin je čak bio puno gori od Amyjinog jer je John Houston svoju kćer tužio za 100 milijuna dolara.
Macdonald ne pokušava popraviti svoj film nekim pretencioznim uredničkim odlukama. Doduše video snimke glazbenice prekida izrescima iz vijesti, posebno dijela iz Zaljevskog vrata, kako bi na neki način prikazao i 'pojačao' dojam njezinih osobnih 'ratova'.
U trenutku kada gledatelj pomisli kako je riječ o još jednom depresivnom dokumentarcu o životu glazbene legende s tužnim krajem, Macdonald otkiva 'ključ' misterije koja je uništila Whitney. Već je dotada utvrdio kako su za vrijeme majčinih (čestih) turneja djecu čuvali rođaci, a nakon 90 minuta otkriva nam kako je je mladu djevojku zlostavljala jedna od njezinih rođakinja, Dee Dee Warwick, inače sestra pjevačice Dionne Warwick.
I tada priča poprima jedan potpuno drugi tijek, i postaje tragična priča o zlostavljanju djeteta. I zatvorenog kruga u kojem se nalazila ona, a onda završilo i njezino dijete. Iako nema konkretnih dokaza ili navoda kako je kćer Bobbyja i Whitney, Bobbi Kristina Brown, također bila zlostavljana, dokumentarac se nastavlja pričom o djevojci, zatvorenoj u izoliranoj kući dok su njezini roditelji bili nesvjesni što rade pa po zidovima i podovima crtali znakove đavla, termin "zlostavljanje djece" zvuči sasvim primjereno.
Bobbi je umrla tri godine nakon svoje majke, 2015. godine. Možda će ovaj dokumentarac poslužiti upravo tome, i pomoći djeci koja nešto slično proživljavaju i pate, pa čak i kućama bogatih i slavnih.
