Staljinov špijun Slovenac stavio je Tita na čelo partije

"Ne mogu reći da sam nakon ovog neuspješnog pothvata zapažao tragove kajanja ili žaljenja kod Josipa Kopiniča. Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivi­cu za fijasko snosili svi drugi a ne on", napisao je Velebit. U svakom slučaju, rezultat Kopiničeve avanture je dotad neviđen masovni pomor hrvatske lijeve elite.

Dugoročni gubitak za zemlju nemoguće je izračunati, a ne treba zanemariti ni činjenicu da je četiri godine kasnije i desna inteligencija doživjela nešto slično. To je otvorilo prostor "ognjištarima", pa je Hrvatska na obje strane ostala lišena usluga najboljih umova i osuđena na mediokritete, pišu autori "Misije".

Stevo Krajačić (1) Life Špijun koji je stvorio Hrvatsku: Obučio ga je Staljin

Diletantskom i preuranjenom akcijom bijega iz Kerestinca Kopinič je, dakle, otvorio prostor ljudima poput sebe – sirovima i surovima. Nepristojan, neuglađen i beskrupulozan, Kopinič je cijelog života – a umro je 1997. u Ljubljani kao 86-godišnjak - bio gotovo omražen među svim viđenijim komunistima i lijevim intelektualcima. Slovenac rođen u Beloj krajini, u selu Radovičima na obali Kupe, dakle na samoj granici s Hrvatskom, bio je fizički neugledan, ne osobito hrabar ili pametan.

Prema nekim svjedočenjima, bio je i intelektualno inferioran, ali ga je njegova glupost i sirovost, stjecajem okolnosti, ponekad čak i čuvala – te su mu osobine pomogle da preživi Staljinove čistke u kojima su tridesetih godina stradali nebrojeni komunistički umovi bolji od Kopiniča.

Kao i brojni drugi jugoslavenski komunistički aktivisti, Josip Kopinič se 1934. godine našao u Moskvi, gdje ga je njegov instinkt za preživljavanjem nepogrešivo vodio između političkih Scila i Haribda tog okrutnog središta komunističkog svijeta, u kojemu je jedna krivo izgovorena riječ, krivi pogled ili krivo odigrana karta mogla čovjeka poslati na stratište, u gulag ili u podrume Lubjan­ke, iz kojih se izlazi samo s metkom u potiljku.

YouTube

Kopinič je tad odigrao dvije najvažnije karte u svojem životu - priklonio se Josipu Brozu Titu, naizgled autsajderu u borbi za čelno mjesto jugoslavenske partije, i postao je, pod pseudonimom Vokšin, agent Komin­terne, a zapravo špijun sovjetske obavještajne službe. Upravo zahvaljujući Kopiniču/Vokšinu, Tito je u borbi za radno mjesto prvog čovjeka jugoslavenskih komunista – natječaj je otvoren nakon što je generalni sekretar Milan Gorkić zaglavio negdje u Sibiru - uspio pobijediti Petka Miletića.

Kako otkrivaju dokumenti Kominterne, Kopinič je prikupljao i slao kompromitirajuće materijale o Miletiću, čineći sve da diskreditira toga glavnog Titova suparnika. Zahvaljujući svojim vezama u obavještajnoj službi, Vokšin je uspio pridobiti i ključnog čovjeka sovjetske službe pri Kominterni, kodnog imena Andrejev. On mu je navodno poručio: "Recite Valteru da se nema čega bojati!". Bila ta priča istinita ili ne, Kopinič je kod Tita imao doživotni imunitet od bilo kakve kritike ili progona.

Njegovoj karijeri također nije naštetila ni činjenica da ga je Moskva 1940. poslala u Zagreb da vodi poseban centar za vezu s partijama drugih europskih država – Jugoslavije, Austrije, Mađarske, Slovačke, Italije, Švicarske i Grčke. "Centar" se zapravo sastojao samo od Kopiniča/Vokšina i ilegalne radiostanice, ali je neformalno preuzeo ulogu središnje ekspoziture sovjetske tajne službe u regiji.

'Ludi pas' Life Britanski komandos za Tita je ratovao i mačem i lukom

Štovatelji Kopiničeva obavještajnog rada tvrde da je ostvario senzacionalne uspjehe – navodno je Staljina uoči Barbarosse upozorio na koncentraciju 165 njemačkih divi­zija na granici sa SSSR-om te njihove lokacije i smjerove djelovanja. To bi čak i moglo biti istinito, ali Staljin je slične informacije dobio iz više izvora – i odlučio više vjerovati Hitleru, koji ga je uvjeravao da želi mir.

Također se tvrdi da je od stotinjak tajnih sovjetskih radiostanica u okupiranoj Europi Kopiničeva jedna od samo triju koje njemački obavještajci nisu otkrili za čitavog trajanja rata. Riječ je o uistinu senzacionalnom obavještajnom uspjehu. No Vladimir Velebit ima sasvim suprotno mišljenje o tome – on tvrdi da su Nijemci cijelo vrijeme prisluškivali Kopiniča, koji im je služio kao neiscrpan izvor informacija o komunističkom neprijatelju.

"Prateći rad Kopiničeve radiostanice, njemačkoj obavještajnoj služ­bi pružila bi se idealna prilika da prisluškivanjem jedne stanice prati rad sedam komunističkih partija! Za svaku obavještajnu službu na svijetu bila bi to prava po­slastica", tvrdi Velebit. Prema Velebitu, veliki Kopiničev obavještajni uspjeh bio je zapravo potpuni fija­sko te su ga samo sretne okolnosti – i to što je bio korisna budala - spasile od sigurne smrti i još mu osigurale aureolu heroja.