BBC-ova kolumnistica i novinaraka Laura Clarke priznala je: "Ja sam osoba koja kasni. Ili barem osoba u oporavku od toga. U stvari, uporno sam i ponižavajuće promašivala trenutke za objavu ovog članka. Voljela bih se pretvarati da je to neki oblik novinarske glumačke 'metode'. Ali nije. Znam da nisam jedina. Svi mi poznajemo takve osobe: netko tko djetinjasto uvijek kasni, kolega koji probija sve rokove, makar za samo nekoliko sati, prijatelj kojem morate reći da dođe 30 minuta ranije nego što je doista potrebno za rezervaciju u restoranu.
Malo je navika koje će nas tako iznervirati kao netko zbog koga moramo čekati. Ali, unatoč svemu što vam se vrzma po mislima dok se i opet ostavljeni čekati, po svoj prilici nije riječ o tome da su vaši prijatelji i kolege tek sebični. Pogled u psihologiju kašnjenja daje nam uvid u um koji možda ne funkcionira dobro. A postoji više od jednog rješenja. Percepcija ljudi koji kasne skoro je uvijek negativna, ako ne čak i pogrešna.
'Lako ih je doživjeti kao neorganizirane, kaotične, nepristojne i s manjkom obzira prema drugima", kaže Harriet Mellote, kognitivna behavioristična terapeutkinja i klinička psihologinja iz Londona. "Osim što se s time susrećem u kliničkoj praksi, kašnjenje drugih je nešto što me može posebno zainteresirati!" Puno ljudi je barem donekle organizirano i žele učiniti prijatelje, obitelj i šefove sretnima.
Osobe s problemom pravovremenosti često su bolno svjesne i posramljene štetom koju bi njihovo kašnjenje moglo utjecati na njihove veze, ugled, karijeru i financije. " "Doista postoje i takvi koje uzbuđuje druge ostavljati da čekaju, ali u pravilu ljudi ne vole kasniti", piše Diana DeLonzor u svojoj knjizi 'Nikad više nemojte kasniti'. 'Ipak, sporost ostaje vaš neprijatelj.' Određene isprike, posebno u slučaju akutnog kašnjenja, općenito su uvelike prihvaćene, kao nesretni slučajevi, bolest i slično.
Druge slučajeve nije tako lako progutati. Joanna, učiteljica iz Londona, koja nije htjela da joj navedem puno ime, kaže da je povremeno naprosto riječ o različitom tumačenju stvari. 'Prijatelj me pozove da ga posjetim i onda mi kaže da dođem bilo kad iza sedam. Samo, kad se konačno pojavim u osam ili kasnije, svi su ljutiti." Stalno kasniti možda nije vaša krivnja, možda je riječ o vašem tipu.
Ljudi s problemom nepravovremenosti često su po karakteru optimistične osobe, imaju slabu razinu samokontrole, tjeskobne su ili su ovisnici o uzbuđenju, kažu stručnjaci. Razlike u osobnosti mogu utjecati i na to kako doživljavamo protok vremena. 2001. Jeff Conte, psiholog na Državnom sveučilištu San Diego proveo je istraživanje kojim je ispitanike podijelio u Tip A (ambiciozne, kompetitivne) i Tip B (kreativne, sklone promišljanju, istraživačke).
Od njih je zatražio da bez sata procijene koliko je trebalo proći vremena za jednu minutu. Oni iz Tipa A prosječno su označavali vrijeme nakon 58 sekundi. Oni iz Tipa B osjetili su da je minuta prošla nakon 77 sekundi. Ljudi koji kasne često imaju bizarnu prisilu da pobjeđuju same sebe, napisao je 2015. predavač neprofitne organizacije TED Tim Urban. Tim jadnim dušama on je dao i naziv: CLIP (Kronično vremenski poremećene osobe).
Naravno da ima i drugih razloga za kašnjenje, no u mnogim je slučajevima uzrok u nama samima. Nekad je riječ o očekivanju da se zakasni, nekad je riječ o posvećivanju previše pažnje detaljima. Za Joannu najgori je primjer pisanje školskih ispita. 'Nikada ne uspijevam dovršiti ih u roku, što odaje dojam kao da mi nije stalo', objašnjava. 'O tim ispitima razmišljam tjednima unaprijed i jako se trudim kako bih doprla do svakog djeteta.
A onda sve to upropasti činjenica da kasnim s ispitima.' Za neke je kašnjenje posljedica dubokih depresivnih mentalnih stanja ili neurološki poremećaji, kaže Mellotte. 'Ljudi s dijagnosticiranom tjeskobom često izbjegavaju neke situacije. Osobe s niskim samopouzdanjem vjerojatnije je da će biti kritičnije u vezi svojih sposobnosti, što može dovesti do toga da im treba više vremena za provjeriti svoj posao', kaže ona.
Usto, i depresija često dolazi u kombinaciji s niskom energijom, čineći teškim pronaći motivaciju da se nešto pokrene. Dr. Linda Sapadin, psihologinja iz New Yorka i autorica 'Kako pobijediti oklijevanje u digitalnoj eri' kaže da su neki slučajevi učestalog kašnjenja posljedica 'opsesivnog razmišljanja o problemima'. Ukratko, onaj koji odugovlači fokusira se na strah od situacije ili roka u vezi kojega kasni.
Radije nego da smišlja kako da prevlada taj strah, strah postaje isprika, izlika, obično popraćen izjavom 'ali'. 'Željela sam tada doći na vrijeme ali nisam mogla odlučiti što odijenuti. Počela sam pisati članak ali sam bila zabrinuta da moji kolegi ne bi smatrali da nije dovoljno dobar', objasnila je. Predložila je da se 'ali' zamijeni s 'i', zato što 'ali' obilježava protivljenje i blokadu, dok 'i' obilježava povezanost i odluku.
Na taj način zadatak prestaje biti tako obeshrabrujući, strah prestaje predstavljati prepreku. DeLonzor je svoj oporavak započela time što je istraživala i prilagođavala suštinske stvari zbog kojih je kasnila. I nakon niza pokušaja i promašaja, shvatila je da je ono što ju je kočilo bila žudnja za jurnjavom. Počela je raditi na tome i došla do osjećaja žudnje za tim da bude čim više osoba na koju se može osloniti. Za one koji čekaju, također postoji nada. I oni mogu pokazati inicijativu.
'Umjesto da se ljute ili uznemiravaju, mogu zauzeti stav i postaviti granice', kaže ona. 'Recite što ćete učiniti ako osoba nije redovita.' To znači, primjerice, reći da ćete otići u kino samo, ako se osoba ne pojavi na vrijeme. Recite kolegi koji nikad ne predstavi svoj dio projekta na vrijeme da drugi put neće biti uključen i da će šef za to doznati. Za mene je prekretnica bila kad je prijateljica odredila granicu.
Kasnila sam jedan sat na trčanje u lokalnom parku. To je bilo to, rekla je. Nije više htjela ništa sa mnom dogovarati. Time je pokrenula u meni promišljanje, pronalaženje i imenovanje najdubljih uzroka problema koji su vodili do mog stalnog kašnjenja. Kako kaže poslovica, navike teško umiru. A patnja ovog članka to zgodno ilustrira. Samo, sljedeći put kad se nađem u situaciji da sam ostavila nekoga čekati, razmislit ću o tome i pokušati to promijeniti. Makar i samo malo."
