The Cult: Život, smrt, seks i duhovnost grešnog hard rocka

The Cult ne pripada ljubimcima glazbenog novinarstva. Njihova povijest je komplicirana. Uostalom, tijekom četrdeset godina na sceni, sastavljanja i rastavljanja, koketiranja s prisvajanjem starosjedilačke kulture, utapanja u alkoholu i tješenja budizmom, pravnim zavrzlama i nesnalaženjem s leksikom političke korektnosti, pravo je čudo da su još tu. Nešto zreliji, ali i dalje u opsesivnoj potrazi za hitom, koja ih je uostalom koštala trajnije, sigurnije pozicije. Eklektizam, izmicanje žanrovima i mijenjanje producenata pogodno je tlo za nostalgičare. Čvrsto vezane uz zlatne dane benda tijekom osamdesetih, kad je gotička neopsihodelija pripadala stadionima i klubovima, a njihov zvuk bio je snažan, drukčiji u agresivnom post-punk okružju. Ian Astbury prvo pjeva u Southern Death Cultu. Otprilike 1982. upoznaje gitarista Billyja Duffyja iz Theatre of Hate te koju godinu poslije osnivaju Death Cult u industrijskom Yorkshireu. Debitantski, jaki EP ‘’Dreamtime’’ (Rockfield, 1984.) spaja makabrični divlji zapad i post-punk. U ‘’Horse Nationu’’ i ‘’Spiritwalkeru’’ jasna je Ianova fascinacija starim kulturama Amerike i Australije. Skroman doseg, 60.000 prodanih albuma, ipak osigurava mjesto na alternativnim, indie ljestvicama. Opčinjeni klasičnim rockom, Hendrixom, Led Zeppelinom i Doorsima odbijaju nametnute im diktate okretanja leđa prošlosti. Na prvoj turneji s Killing Joke u Leedsu iste godine pred nama je frontmen.