The Cult ne pripada ljubimcima glazbenog novinarstva. Njihova povijest je komplicirana. Uostalom, tijekom četrdeset godina na sceni, sastavljanja i rastavljanja, koketiranja s prisvajanjem starosjedilačke kulture, utapanja u alkoholu i tješenja budizmom, pravnim zavrzlama i nesnalaženjem s leksikom političke korektnosti, pravo je čudo da su još tu. Nešto zreliji, ali i dalje u opsesivnoj potrazi za hitom, koja ih je uostalom koštala trajnije, sigurnije pozicije. Eklektizam, izmicanje žanrovima i mijenjanje producenata pogodno je tlo za nostalgičare. Čvrsto vezane uz zlatne dane benda tijekom osamdesetih, kad je gotička neopsihodelija pripadala stadionima i klubovima, a njihov zvuk bio je snažan, drukčiji u agresivnom post-punk okružju. Ian Astbury prvo pjeva u Southern Death Cultu. Otprilike 1982. upoznaje gitarista Billyja Duffyja iz Theatre of Hate te koju godinu poslije osnivaju Death Cult u industrijskom Yorkshireu. Debitantski, jaki EP ‘’Dreamtime’’ (Rockfield, 1984.) spaja makabrični divlji zapad i post-punk. U ‘’Horse Nationu’’ i ‘’Spiritwalkeru’’ jasna je Ianova fascinacija starim kulturama Amerike i Australije. Skroman doseg, 60.000 prodanih albuma, ipak osigurava mjesto na alternativnim, indie ljestvicama. Opčinjeni klasičnim rockom, Hendrixom, Led Zeppelinom i Doorsima odbijaju nametnute im diktate okretanja leđa prošlosti. Na prvoj turneji s Killing Joke u Leedsu iste godine pred nama je frontmen.
Astbury, previše autodestruktivan da bi bio svjestan vlastite uloge seks-simbola, u pauzama između pjesama recitira Williama Blakea. Nomadski odgojen, duboko traumatiziran, tješi se viskijem i hodočašćima u Tibet. Za njega su sveto trojstvo Morrison, Bowie i Curtis. Rad na kultnom albumu ‘’Love’’ (Beggars Banquet, 1985.) bend počinje ljeti u Surreyju. Tad su u sastavu basist Jamie Stewart i bubnjar Nigel Preston. Postava će se izvan osovine Duffy-Astbury tijekom godina umnažati i mijenjati. Posve slučajno dopada ih producent Steve Brown (Wham!) i nastaje hit ‘’She Sells Sanctuary’’. Pjesma, kako poslije ističu, nastaje prilično brzo. Dolazi do radija i 15. mjesta na britanskoj top-listi. Album doseže nakladu od dva milijuna. Život, smrt, seks, materijalizam i duhovnost, neki su od provodnih motiva u kojima vješto muzički spajaju rock swag i intenzivno proživljavanje. Svježi kostimirani zrak odjekuje ‘’Nirvanom’’, ‘’Rain’’ i ‘’Big Neon Glitter’’. Grešna melodrama čuje se u mračnoj, melankoličnoj ‘’Brother Wolf, Sister Moon”. No s uspjehom dolazi i izražena želja da se prebaci jače, više. Sanja se Amerika. Sve je krhko.
Krajem osamdesetih The Cult je potpuna suprotnost od nadolazećih rock i metal atrakcija poput Metallice, Megadetha, Slayera ili Guns’N’Rosesa. Slušaju sirovi ‘’Cooky Puss’’ Beastie Boysa i spajaju se s Rickom Rubinom. Kraljem formule. Onim koji svaki bend pokušava prodati pod novi AC/DC, a solažu reže na najviše trideset sekundi. Da, ‘’Electric’’ (Beggars Banquet, 1987.) ima hitove. No dramatični ‘’Love Removal Machine’’ početak je kraja. Iako će s komercijalno najuspješnijim ‘’Sonic Temple’’ (Beggars Banquet, 1989.) u produkciji Boba Rocka ući u Billboardovu desetku vrativši se sigurnoj temi seksa od ‘’Fire Woman’’ do ‘’Edie (Ciao Baby)’’, na turneji s Metallicom pucat će šavovi. Problemi s bubnjarom i Ianovim alkoholizmom najavljuju ponor devedesetih. Jednostavno se ne snalaze. Neslavni ‘’Ceremony’’ (Beggars Banquet, 1991.) završava tužbom. Od njihova korištenja djetetove fotografije na naslovnici albuma do Deppa u Diorovoj reklami, problem kulturnog prisvajanja mjeri se u milijunima. Umjesto predaha, idu dalje i snimaju alt rock ‘’The Cult’’ (Beggars Banquet, 1994.). Raspad sistema i iscrpljenost. Napokon dulja pauza.
U novoj dekadi spaja ih bivši bubnjar Guns ‘N’ Rosesa, Matt Sorum. Potpisuju ugovor s velikim izdavačem i svu lovu prže na produkciju. ‘’Beyond Good and Evil’’ (Atlantic, 2001.) teška je komercijalna katastrofa dok hard rock gubi publiku. Svađe, samosabotaža, lomovi, želja za slavom i potpuna nespremnost dovode ih do sigurne luke vječno podcijenjenog benda. Onog koji je možda mogao i trebao, ali ipak nije. Prizori iz bračnog života dvojice osnivača smiruju se u 2016., kad izdaju solidno putovanje od post punka do metala u ‘’Hidden City’’ (Cooking Vinyl). Iskusni Bob Rock naglašava njihove mračne suprotnosti koje tako dobro zvuče u atipičnoj baladi ‘’Sound and Fury’’. Godinu poslije nastupaju na Šalati. Vedran Harča zapisuje kako Astbury više ne može ili ne želi pjevati zahtjevnije dionice.
Prošle godine izlazi ‘’Under the Midnight Sun’’ (Black Hill, 2022.), čime počinju suradnju s producentom Tomom Dalgetyjem (Killing Joke, Ghost, Therapy, Rammstein, Pixies i dr.) U 35 minuta i svega osam pjesma malo je rifova, a više osjećaja za teksturu, slojevitost. Album ne prirasta srcu lako ni brzo. Suviše je atmosferičan, pomalo mističan. Ništa ne strši, putovanje je pred nama. Bilo na grunge plesnom podiju u ‘’Vendetti X’’, bilo u kaleidoskopskoj psihodeliji ‘’Knife Through Butterfly Heart’’. Ianov glas još ima mladenačku auru u klasičnoj ‘’Give Me Mercy’’ ili razvodnjenoj ‘’Outer Heaven’’. Tijekom svih ovih godina The Cult je poput njegova propovjednika i pjesnika na rubu autentičnosti i apsurda, šamanizma i gladi za publikom. Nedovoljno hrabar za eksperimente poput ‘’Indian’’, a opet nedovoljno zreo da se izdigne iznad hard rock fasade i eventualno dublje rastoči vlastitu ranjivost kao što su pokušali s ‘’GOAT’’. Iako će nerijetko autoironično priznati kako su najbolji dani iza njih, možda nas 30. lipnja na Šalati ugodno iznenade. Valu nostalgije uvijek najbolje stoji prisan odnos s publikom.
