Bila je politički nepodobna. U masi žena koje su predlagali ili koje su bile jako zagrijane za inteligentnog, čvrstog, a opet i pažljivog, duhovitog čovjeka vrlo liberalnih nazora u tom sustavu, na kraju se probila ona djevojka s kojom se zabavljao 1933. Koča Popović, kakav je već bio oštrog jezika, kada su ga stali ogovarati da su, eto, svi oženili neke gospođe, a "njega su oženili partizankom", s Lepom Perović, rekao im je:
"Bolje je da s njom razgovarate. Ona ima daleko uzbudljiviju biografiju od mene. U ratu je, u elegantnom kostimu i suknji, ulazila u Zagreb, a u tašnici je nosila damski pištolj. Na ulici je kao pse ubijala ustaše i izdajnike. Pa to nije smio ni taj vaš Mustafa Golubić. Taj je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala!"
Njega nije bilo dobro potezati za jezik i malo tko je imao čvrstinu za podnijeti njegove riječi. Kad je Staljin umro, Koča je bio prvi koji je iz Jugoslavije putovao Nikiti Hruščovu u Kremlj.
"Znate, ja sam onaj zapadni čovjek", uz smiješak je provocirao Popović Hruščova.
Naravno da su Sovjeti znali tko je dvije godine prije u Langleyju dogovorio milijarde vojne pomoći s Amerikancima.
"Znamo mi dobro tko si ti", odgovorio mu je Hruščov kremaljskim osmijehom.
I Hruščovu, kao i Churchillu i Kennedyju i..., Koča je bio simpatičan, ispada da je Titu bio simpatičan nešto manje, što povijesno apsolutno nije bilo fer. Kad je Hruščov prvi put doputovao u Beograd, dok su svirale himne, pokretom ruke i smijući se pokazao je Koči da su mu posijedili brkovi. A ovaj mu je uzvratio, i dalje su išle himne, pokretom ruke da je on, Hruščov, izgubio i ono malo kose što je imao još koju godinu ranije.
Bio je totalno obrazovan, bitno zapadnijih ljevičarskih nazora od onih kojima je Tito bio okružen, razumio je puno od onoga što nisu razumjeli mnogi oko Tita. I zato je 1972., nakon progona iz 1968. i 1971., Titu osobno podnio ostavku. A ostarjelom Titu nije bilo drago zbog toga: "Zar zbilja moraš ići?"
"Odlučio sam."
Vicko Krstulović, partizanski zapovjednik koji je s 9. dalmatinskom divizijom također odbio Titovu naredbu na Sutjesci, ali se izvukao iz problema lakše nego Popović, koji je krenuo prvi, a i Tito je bio slab na Dalmatince, predložio je potom Titu da podnese ostavku u korist Koče Popovića, tako da Popović postane predsjednik SFRJ. Vicku Krstuloviću nitko nije smio ništa; em je bio splitskog duha, pa mu ljudi nisu voljeli stajati na put, em je bio legenda NOB-a. Mogao si je priuštiti nekad i nečuvene stvari.
Ali, kada je nešto slično nekoliko godina poslije Titu predložio Predrag Matvejević, umalo je završio na prisilnom liječenju na psihijatriji. Ne niti na sudu, pa u zatvor, nego na liječenju. Jer, kome bi ako ne isključivo totalnom luđaku pala na pamet takva ideja!? Povijesna tragedija sa stotinama tisuća pobijenih u ratovima po bivšim jugoslavenskim republikama pokazala je da su i Matvejević i Krstulović bili sasvim u pravu.
Po iskustvu u diplomaciji, politici, ratovima, Partiji, stavu prema gadovima raznih profila, moguće da nitko kao Popović ne bi bio više kadar spriječiti krvoproliće. Prvo, Koča Popović nije imao trunke milosti prema nacionalizmima.
"Nacionalizam je najniži oblik društvene svijesti", govorio je.
Drugo, posebno je i otvoreno mrzio Miloševićevo nacionalističko divljanje, kojega je krivio za buđenje apsolutno svih zala koja su uslijedila po Jugoslaviji i državama nastalima njenim raspadom. Shvaćao je to, naposljetku, i kao osobnu uvredu.
" Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi se protive svima onima koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljavaju se svakim tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana 'srbenda'. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti", govorio je u Dubrovniku, rat je već bio počeo.
Velikosrpski nacionalisti su ga pljuvali, Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju, pisali su o njemu kao o "propadanju legende". Znao je isticati da je u svom ministarstvu vanjskih poslova imao 70 posto Hrvata i da mu se fućkalo što su oni Hrvati, a on Srbin. Govorio je da je iz vlasti otišao kad više nije mogao trpjeti Aleksandra Rankovića i njegovu potrebu za kontrolom.
"Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mjesto mlađima. I došli su poslije mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik. Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam", pričao je.
Franjo Tuđman je zato procijenio da bi ga mogao privući na hrvatsku stranu, uostalom, čovjek je bio briljantan, bio je sklon demokraciji... zlata bi vrijedio Republici Hrvatskoj. I pozvao ga je na sastanak 1991. Popović Tuđmana niti izbliza nije srozavao na Miloševićevu razinu, ali je ipak govorio da im je obojici zajedničko da "teško podnose neistomišljenik" i "vjeruju u silu i propagandu".
"Što ja imam razgovarati s tim malim cinkarošem iz Gošnjakovog kabineta!? Ovi što su se sada dočepali vlasti, čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživjeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv", govorio je, misleći na generala JNA Ivana Gošnjaka.
"HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu", objasnio je hrvatsku poziciju 1991.
"Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina poslije svoje smrti", tako je ocijenio Tita 1991.
A na optužbe da je iz Dubrovnika pobjegao taman u trenucima kad su ga opkoljavali oni koje je prezirao iz dna duše, rekao je: "Pobjegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bježim glavom bez obzira", za kraj se narugao i sebi samom i svijetu oko sebe dok su brodovi već udarali po gradu u kojem je obožavao živjeti.
Na kraju je umro u Beogradu, 1992., u doba kad su oko njega izronili tipovi koje je nemilosrdno tamanio u Drugom svjetskom ratu.
"Ratnički spoljni izgled srazmjeran je kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) također. Otkud bi četnik mogao biti hrabar, kad su osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredjeljenja kukavičluk i priznanje nemoći pred snagom okupatora!", tako je vidio četnike.
Konačno, kad je Koča Popović umro, mnogi svjetski mediji to su posebno obilježili. U britanskom Independentu to je učinio William Deakin, u povijest upisan kao Churchillov čovjek za pobijediti u Drugom svjetskom:
"Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen, a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovjek, uvijek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Prijateljstvo je primao oprezno i vraški vješto je štitio totalni integritet uma i srca."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ekipa koja je uspjela zamjeniti demokraciju, potpomognuta vječnom mržnjom i neraščišćenim odnosima na ovom hebenom balkanu...bravari,slikari,boemi….vladali 80 godina i nametali svoje..
da nije bilo koče zapadni saveznici se ne bi iskrcali u normandiji i na siciliji :-)
Da nije bilo Dalmatinaca danas nebi bilo Dalmacije bila bi republika Italia