Titu su na orgije dovodili čete balerina

Valja primijetiti da je Đureković u takvim odlomcima savršeno precizno opisao i metode i tehnike djelovanja UDBA-e, i poduzeća preko kojih je poslovala. U vrijeme kada su pisane ove knjige, nije postojao internet, nije bilo Googlea ni Yahooa,pisalo se olovkom ili pisaćim strojem, pa je teško povjerovati da je jedan jedini čpovjek, usto i menadžer u naftnoj kompaniji, sam mogao u kratkom razdoblju svladati tolik materijal i onda ga prezentirati kao vrlo pitko propagandno štivo.

Đurekovićeva je propaganda precizno pogađala bolne točke režima, ili je dijelom sama nametala teme o kojima će najprije šuškati emigracija, a potom i jugoslavenski građani.

Ljetni specijal Life Jovanka: "Tito je star, šlic mu zakopčavam"

U knjizi je, recimo, detaljno elaborirana navodna ljubavno politička veza Jovanke Broz i generala Đoke Jovanića, ratnog zapovjednika Šeste ličke divizije, koja je Tita spasila na Drvaru.

Đureković u knjizi plasira tezu prema kojoj su Đoko i Jovanka ( Đoku cijelo vrijeme naziva Đoka, što upućuje na zaključak da su mogući koautori ili autori knjige bili i iz Srbije) u ratu bili ljubavnici, a onda se Jovanić “zadovoljio” Jovanke pa ju je odbacio i uvalio Brozu. Tito za to doznaje kad mu Ivan Mišković brk - Express je nedavno objavio intervju s njim - navodno pušta snimku jednog prisluškivanog razgovora Aleksandra Rankovića.

Ranković kaže: “No, još mi do dandanas nije jasno kako se to zatreskao u nju kad je ona bila poznata kao lakopičkodajka. Žeželj mi je pričao da ju je jebala valjda polovica oficira ličkog odreda, a kasnije Šeste ličke divizije. A izgleda da ju je Đoka Jovanić prvi imao, pa je izgustirao i onda je onako razočarana išla od ruke do ruke. No kad smo je poslali Titu za domaćicu, nisam ipak vjerovao da će se u nju zaljubiti i da će je oženiti...”

Tito je tu stvar, prema romanu, bolno prihvatio.

U jednoj očito fantastičnoj sceni, Titu i Jovanki dolaze u posjetu Krleža i Bela. Dok ih čekaju, u društvu s njima je Kardelj, koji kaže da bi želio pogledati neki film. “‘Čujem’, kaže Kardelj, ‘da si nabavio nekoliko novih američkih’. ‘Misliš li to na vesterne ili na one pornografske’, umiješa se Jovanka. ‘Samo da znate kakve je pornografske fimove nabavio!’ ‘Šuti, jer ih i ti rado gledaš’, obrecnu se Tito. ‘Uostalom, znate, oni jako stimulativno djeluju na seksualnu želju, pa i potenciju.’ ‘Onda bih ja radije gledao te nego vesterne’, reče Kardelj. ‘Filmove ćemo gledati poslije večere, a sad dođi za šahovski stol...’

Takvih je anegdota u ovoj knjizi na desetke.

Djelo više autora?

O svim vodećim ljudima režima iznesen je poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju data poneka indiskrecija. Đurekovićeve knjige danas otvaraju brojna pitanja.

U prvom redu, roman “Ja, Josip Broz Tito” opsežno je djelo - ima 400 stranica pisanih najsitnijim slovima, tzv. nonparelom, opsega više od tisuću novinskih kartica - koje ni vrhunski profesionalni pisac ne bi mogao napisati u manje od nekoliko godina truda. Đureković u uvodu piše da je roman u prvoj verziji bio tri puta dulji, ali ga je skratio kako bi ga čitatelji mogli krijumčariti u Jugoslaviju. To ne mora biti istina. No iako je roman pisan jednostavnim pučkim stilom - on je ipak bio oružje propagande, a “ideologija postaje materijalna sila tek ako zahvati mase” - znanja koja stoje u njegovoj osnovi, sve su samo ne trivijalna.

Roman naime precizno prati Titov put od 1948. do smrti, dajući krajnje preciznu analizu brojnih Titovih vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih poteza, dnevnik susreta, strateške dimenzije pojedinih dogovora ili sukoba. U njemu se navode stotine imena raznih američkih, njemačkih, ruskih, francuskih, albanskih i drugih političara, diplomata ili obavještajaca, pa se čovjek katkada ne može oteti dojmu da je roman napisala skupina autora, ili su pak analitička izvješća neke obavještajne službe - američke ili njemačke - kombinirana sa sočnim, dijelom točnim, a dijelom izmaštanim anegdotama, čije je djelovanje, u propagandnom ratu, bilo ubojito.

Sporne izjave Life Tito je ovaj video zabranio zbog pudlica koje laju

Jugoslavija je naime bila poluvojna država pa je “smanjenje borbene gotovosti” išlo preko plasiranja tračeva o dužnosnicima koji su razuzdani, rastrošni, bogati, odnarođeni, ukratko, nedostojni vlasti i povjerenja.

Zapanjujuća je u “Ja, Josip Broz Tito” i količina obavještajnih podataka kojima Đureković - ili netko tko je pisao tu knjigu - vlada detaljima Brozove obavještajne ezoterije. Mnoge stvari o kojima su građani Jugoslavije tada samo šaputali, da bi tek desetljećima poslije dobili potvrde, Đureković poznaje superiorno - osim, dakako, ako mu te spoznaje nisu dostavljene iz odgovarajućih ustanova.

Ono s čim je Đureković suvereno vladao početkom osamdesetih, godinama je davalo materijala piscima, feljtonistima, autorima skandaloznih kronika...

Bez obzira na razloge zbog kojih je Đureković dospio u Njemačku, ove su ga knjige kandidirale za jednog od vođa političke emigracije u toj državi. Njemačka je svakako htjela imati pod kontrolom hrvatsku emigraciju, jer je bilo dosta očito da će nakon Titove smrti u Jugoslaviji započeti procesi dezintegracije, a u njima je uvijek važno imati pod kontrolom što je moguće više važnih ljudi. Do koje je mjere Njemačkoj stalo i danas, 30 godina nakon atentata, pokazuje i činjenica da su s Hrvatskom zahladnjeli odnose zbog odbijanja izručenja i izglasavanja tzv. Lex Perkovića.

Krunoslav Prates, jedan od sudionika umorstva, osuđen je pak na doživotnu robiju.

Bit će vrlo interesantno vidjeti kako će Zagreb izbjeći pritiske Berlina i Bruxellesa, to jest, hoće li izručiti Perkovića ili ne. Oko tog pitanja koncentrirala se i silna politička energija u Hrvatskoj.

Tko je King Kong?

Milanović je naime zaprijetio HDZ-ovicima da će tjerajući lisicu, Perkovića, istjerati King Konga. U javnosti su odmah počela nagađanja. Tko je “King Kong ”. na kojeg je Milanović mislio? Bilo je dosta očito da premijer ima na umu neka konkretna i očito ne beznačajna imena.

Anto Nobilo rekao je da je u opasnosti Vladimir Šeks, koji je u našem tisku mnogo puta prozivan kao suradnik obavještajnih službi bivše države, iako je on to demantirao. Nekoliko važnih HDZ-ovaca bilo je sumnjičeno za iste stvari: u Osijeku čak troje ključnih ljudi HDZ-a i jedan HSLSovac, u Zadru jedan istaknut HDZ-ovac itd. No nitko ne zna na što je Milanović mislio - družina oko Šeksa suviše je notorna u ovim ulogama, pa je moguće da Milanović ima na umu i neku uistinu krupnu zvjerku.

U HDZ-u pak imaju drugo tumačenje. Oni tvrde da Milanović brani svoje partijske drugove, odnosno interese SDP-a. Upućeni tvrde da vrh HDZ-a iza šifre o King Kongu vidi - Ivicu Račana. Naši izvori tvrde da je vodstvo HDZ-a uvjereno kako je osobno Ivica Račan sudjelovao u pripremi Đurekovićeve likvidacije, što se čini uistinu teško vjerojatnim.

Račan se osamdesetih godina bavio ideologijom, analizirao je knjige i filmove - bavio se, recimo, radovima Lordana Zafranovića - i nikad ga nitko nije dovodio u vezu s političkim ubojstvima emigranata. Ako bi bilo tako, Mialnović bi braneći Đurekovića zapravo branio svoj politički interes, jer u HDZ-u vjeruju da bi povezivanje Račana s političkim likvidacijama Hrvata razorilo sve izglede SDP-u na sljedećim izborima.

Namećući Lex Perković, ulazeći zbog njega u sukob s Njemačkom - neviđen od vremena kad je Franjo Tuđman gotovo zaratio s Amerikom zbog Martin Broda - Milanović je doista ojačao dojam da SDP nešto skriva.

S druge strane, HDZ, kojemu je Perković vjerno služio cijelo desetljeće, podržava izručenje iako bi ono i njima moglo otvoriti niz bolnih pitanja.

Suradnja s Tuđmanom i Šuškom, likvidacije Blaža Kraljevića, Ludviga Pavlovića, Ante Paradžika, uloga Mladena Naletilića Tute u cijeloj priči, sasvim sigurno ne bi ostavili HDZ neozlijeđenim, to prije što je najveći dio starih partijskih kadrova ušao u tu stranku, dok su današnji Milanovićevi suradnici vrhunac boljševizacije mogli doživjeti ako su se učlanili u Savez pionira ili SSOH.

No Milanović zdušno brani Josipa Perkovića, po cijenu sankcija, pa je prostor za sva nagađanja prilično širok. Izravne i nemilosrdne, krajnje nediplomatske poruke iz Bruxellesa, vezane za Lex Perković, upućuju samo na jedan zaključak: Milanovićeva je vlada napravila ozbiljnu i skupu pogrešku, koju će ozbiljno platiti. Na kraju će vjerojatno morati popustiti.

Uostalom, što tko može imati protiv istine, suda i otkrivanja činjenica koje nas i danas pritišću kao mora.