Nizak i neugledan, proćelav, s fizionomijom koju, kad je jednom vidiš, odmah zaboraviš, Heinrich Himmler sanjao je san. Bio je to san o uzdizanju nove rase, plavih arijevaca, na rang gospodara svijeta. Himmler, prema nekim tumačenjima, najveći ubojica u modernoj povijesti, imao je tijekom djetinjstva velikih problema s djevojčicama, tjelesnim odgojem i odrastanjem u muškarca. Možda ga je baš ta rana trauma navela na zločinački san o odgoju vrste koja neće imati probleme poput njega.
U tu je svrhu smislio projekt Lebensborn, neku vrstu “inkubatora” nove rase visokih, snažnih, plavokosih i plavookih ljudi, koji bi u tisućugodišnjem Reichu predstavljali vladajuću elitu. Organizacija, čije ime znači proljeće života, ili velo života, osnovana je 1935. godine u Münchenu. Iza nje je stajao SS, organizacija čije je ime u okupiranoj Europi postalo sinonim za strah. Ta policijsko vojna struktura imala je neograničenu moć. U Lebensbornovim rasadištima, “najboljim primjercima rase“, davali bi “najbolji mogući odgoj“.
Bili su izloženi žestokom progonu
Djeca su dolazila sa svih strana Europe - iz Njemačke, Norveške, Austrije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga - sa svih strana velikog Reicha. Najpoznatije dijete rođeno u projektu Lebensbon je Frida Lyngstad iz Abbe. Ona je rođena u studenome 1945 - kao plod veze između majke, Norvežanke Synni, i njemačkog narednika, Alfred Haasea. Norveška je, zahvaljujući politici HItlerova obožavatelja Quislinga, bila vjerni satelit Reicha, ali nakon Hitlerova kraha, pronacistički elementi u Norveškoj bili su izloženi žestokom progonu.
Fridina majka i baka bile su žigosane kao izdajnice i izopćene u njihovu selu u sjevernoj Norveškoj. Frieda je bila izložena stravičnim protiscima. Jedan joj je ribar nožem ugravirao kukasti križ u kožu, koji je poslije s mukom skinula. Frida i njezina majka su bile prisiljene emigrirati u Švedsku, gdje je majka uskoro umrla od zatajenja bubrega, a Frida odrasla skrivajući teške traume proizašle iz činjenice podrijetla.
Muke kojima je bila izložena Frida - koja je desetljećima bila teško traumatizirana činjenicama vlastitog podrijetla - bile su, nažalost, zajedničke većini nesretne djece, koja su rođena ne iz ljubavi nego iz sulude ideje o rasnoj superiornosti, koju su fanatično dijelili svi nacistički vođe - odreda crni, zdepasti, preuhranjeni muškarci, poput Hitlera, Goebbelsa, Goeringa ili Kaltenbrunnera.
Tek su rijetki među njima, poput Haydricha, nalikovali na nacistički prototip nadčovjeka, fantaziju kojom se Hitler zanio nakon nepažljiva iščitavanja Nietzscheove literature. “Ili ćemo pobijediti s dobrom krvi ili ćemo uništiti našu krv“, govorio je Himmler. Najviše je ureda za posvajanje djece koju bi SS uzeo od majki koje su ih davale, bilo u Norveškoj, čak devet.
Vlada Trećeg Reicha kao i norveška kvislinška vlada poticale su Norvežanke na trudnoću s njemačkim vojnicima, a djecu - koju majke nisu mogle odgajati, dijelom zbog siromaštva a dijelom zbog snažne osude okoline - potom bi uzimali Lebenborn domovi. U Norveškoj je bilo više od pola milijuna njemačkih vojnika. Iz takvih je veza rođeno desetak tisuća djece. Svi su doživjeli slično. Okolina je još grublje pokazala što misli o tim ženama neposredno poslije rata.
Već pred kraj rata norveška vlada u egzilu počela je iz Londona slati upozorenja. “Već smo prije napominjali i sad ponavljamo kakvu će cijenu te žene plaćati do kraja života: cijela će ih Norveška prezirati jer se nisu znale suzdržati”. Kad je rat završio, Norvežani su brijali glave “njemačkim kurvama” koje su rodile djecu nacističkim vojnicima izvrgavajućiih, po ulicama norveških gradova, masovnom otvorenom pljuvanju i šikaniranju. Mnoge su Norvežanke završile u zatvoru,iako nije bilo pravne osnove za oduzimanje slobode - one nisu prekršile zakon, ali su ipak bile kažnjene.
Domovi za širenje rasne čistoće
Norveška je vlada djecu pokušala poslati u Njemačku, ali to nije uspjelo jer su Amerikanci i Englezi bili protiv. Mediji su plašili javnost da će dječaci Lebensborna “nositi sjeme onih tipično njemačkih muških karakteristika kojih se svijet sada i previše nagledao”.
Novine su nekoliko godina nakon rata nastojale posijati strah koji je gotovo nalikovao na neki znanstvenofantastični roman - pisalo se da bi se jednoga dana iz te djece moglo opet začeti sjeme nacizma, koje bi moglo ugroziti ne samo Norvešku nego i cijelu Europu, pa možda i svijet. Na ruku tim predrasudama jako je išla i predodžba o nacistima i SS-formaciji kao nečemu što ima obilježja više strojeva nego ljudi.
Tim se mističnim svojstvima Lebensborna bavi i roman “Djeca smrti”, prvi roman u Hrvatskoj koji uopće otvara temu Himlerovih “domova za širenje rasne čistoće”. Radnja se dijelom dotiče Lebensborna u Bergenu, a dijelom se događa u Zagrebu.
Norveško ministarstvo socijalne skrbi izjavilo je u ljeto 1945. o Lebensborn djeci: “Vjerovati da će ta djeca postati ugledni građani isto je što i vjerovati da će štakori postati kućni ljubimci”. Neki su psihijatri tvrdili - izravno na suprot Himmlerovim zamislima - da djeca s takvom genetikom moraju biti psihički neubrojiva, odnosno, bolesna.
"S nas se nikad neće sprati ljaga, pa ni kad umremo", požalio se jedan Norvežanin prije nekoliko godina medijima, te nastavio: "Zato neću da me pokopaju, nego da mi pepeo raznese vjetar, barem me onda više nitko neće moći maltretirati." Njegov je cijeli život postao nalik na prokletstvo.
"Prvih 20 godina života proveo sam u institucijama za duševne bolesnike samo zato što mi je otac bio Nijemac", rekao je čovjek, rođen iz veze Norvežanke i nacista 1942. godine u Lebensborn domu.
Eksperimentiranje s nadrasom
Odatle su ga premjestili u psihijatrijsku bolnicu jer su zaključili kako s takvim genetskim naslijeđem mora biti retardiran. Dobar dio djetinjstva proveo je okružen duševnim bolesnicima. Kad je napokon dovoljno odrastao da sam iziđe iz ludnice, bilo je prekasno za bilo kakvo školovanje pa se na kraju zaposlio kao čistač...
U Njemačkoj je rođeno nešto manje djece u Lebensbornu, oko dvije tisuće. Početkom ovoga stoljeća u Europi je bilo oko 12.000 djece začete u Lebensbornu. Neki su rođeni u Nizozemskoj, drugi u Belgiji, treći u Češkoj. Malo ih je imalo sretno djetinjstvo. Naprotiv, posvuda su bili suočeni s diskriminacijom, uvredama, mržnjom, skrivanjem.
Dio djece iz Lebensborn eksperimenta prije nekoliko je godina zatražio novčanu odštetu od norveške vlade, ali službena Norveška ne želi priznati krivnju. Vladini pravnici tvrdili su s jedne strane da je prošlo previše vremena da bi se ustanovili konkretni pravni dokazi (patnje, duševne boli i sl.) te da s druge strane norveška država nije odgovorna za ponašanje Quislingove vlade. Ipak, ponudili su neku novčanu odštetu, ali ne veliku.
Nešto kasnije, 157 djece Lebensborna obratilo se Europskom sudu za ljudska prava, ali izgubili su parnicu također zato što se sve dogodilo previše davno. Tragično iskustvo Lebensborna poučno je za sve koji bi ikad htjeli opet eksperimentirati s nadrasom, nadčovjekom ili bilo kojom sličnom idejom. Svi pokreti koji su, početkom i sredinom prošlog stoljeća, zagovarali apsolutnu slobodu uspostavili su totalno ropstvo.
Nacisti su pokušali proizvesti nadčovjeka, a dobili su “djecu srama” koja se ni danas ne mogu oporaviti od traume vlastita rođenja, za koju nisu ni krivi ni zaslužni. Pouka je jasna: čovječe, ne izdiži se iznad vlastite prirode, jer se priroda uvijek osveti svojom nadmoći...
