Ljubomorni susjedi krivi su jer je osuđen na smrt zbog ubojstva, kaže Byson Kaula koji je odrastao u malom selu u južnom Malaviju. Radeći u plinskoj industriji u Johannesburgu zaradio je dovoljno novca da u rodnom selu kupi zemlju na kojoj je uzgajao voće, pšenicu, kukuruz i manioku. Zaposlio je pet radnika.
"Tada su počele moje tužne godine", rekao je.
Susjedi su napali jednog njegovog radnika, kako priča, i jako ga ozlijedili. Nije mogao hodati sam, pa mu je Byson pomogao da dođe do kupaonice. Stepenice su bile skliske od kiše pa se poskliznuo i ispustio ga. Radnik je kasnije preminuo u bolnici, a Byson koji je tada bio u 40-ima, optužen je za ubojstvo.
Na sudu su susjedi svjedočili protiv njega.
Njegova majka Lucy zaplakala je kad je čula presudu.
Bilo je 1992. godine u vrijeme kada je totalitarna vladavina Hastings Kamuzu Banda bila na samom kraju. Sjeća se Byson tog užasa iščekivanja i reda za "stroj za ubijanje".
"Kada su mi rekli da mogu otići u dio za osuđene i čekati na red da budem obješen, imao samo osjećaj kao da sam već mrtav", prisjeća se.
U to vrijeme pogubljenja je izvršavao samo jedan čovjek, Južnoafrikanac koji je putovao zemljom i obavljao vješanja. U Malavi bi dolazio svakih nekoliko mjeseci, a zatvorenici koji su čekali smrtnu kaznu znali su da je došlo vrijeme za njih, piše BBC.
Sjeća se kako su mu rekli da je na popisu 21 osobe koja bi trebala biti obješena tijekom sljedećih nekoliko sati. Stražar mu je rekao da će pogubljena početi u 13 sati i da bi se "trebao početi moliti". U 15 sati pogubljena su prestala, svi s tog popisa nisu došli na red, među njih četvero bio je i Byson.
"Bio je jedni koji je upravljao tim strojem. Tog je dana rekao, to je previše, doći ću opet sljedećeg mjeseca", naglašava.
Slično je bilo i sjedeća dva puta, Byson je uvijek bio nekako na dnu te liste, pa bi večer dočekao živ. Trećeg puta svi su zatvorenici na listi bili pogubljeni osim njega.
Bila je to sreća, no sve je to jako na njega utjecalo pa se pokušao ubiti, dva puta. I preživio.
Nakon uspostave demokracije u Malaviju 1994. godine smrtne kazne nisu se izvodile, iako kao kazna postoje i danas. No predsjednik nalog za izvršenje takve kazne nije dao već 25 godine. Zatvorenici jednostavno umiru u zatvoru odslužujući doživotnu kaznu.
Bysona su tada iz preselili u zatvor Zomba Central u kojem je trebao provesti ostatak života. Uključio se u edukacijski program, kao učenik ali i učitelj. Nije se ni nadao da bi mogao biti pušten. No 2017. godine povijesni slučaj sve je promijenio.
Narkoman koji je priznao da je ubio svog posinka pozivao se na privremeno ludilo, a na sudu je pokušao osporiti smrtnu presudu. Tvrdio je kako mu je oduzeto pravo na pravično suđenje i pravo na zaštitu od "neljudskog i ponižavajućeg tretmana", zajamčeno Ustavom. Sud je prihvatilo njegove argumente. Zaključili su kako bi stupnjevi kažnjavanja ubojstva trebali biti drugačiji.
To je značilo i da se trebaju revidirati sve presude sa smrtnim kaznama.
Od gotovo 170 zatvorenika, njih 139 je oslobođeno. Većina njih imala je mentalnih problema pa su zapravo bili onesposobljeni. Neki su dobili pravo na novo saslušanje a ispalo je da uopće nema nikakvih sudskih zapisa, pa nije bilo jasno zbog čega su uopće u zatvoru.
Strahujući od ponavljanja suđenja, kad su mu rekli da će se ponovno pojaviti na sudu, Byson je odbio odlazak. Na kraju je ipak pristao a kada mu je sudac rekao da je slobodan čovjek, bio je zatečen.
"Rekli su mi da mogu napustiti mjesto za zatvorenike, no toliko sam se tresao da nisam mogao stajati. Bilo je to kao da sanjam, nisam mogao vjerovati što je sudac rekao", prisjeća se.
Majka ga je posjećivala svake godine u zatvoru, štedjela je godišnju zaradu od branja pamuka kako bi mogla platiti put do Zome.
Na dan njegova oslobođenja 2015. godine nije bila na sudu, ali je njezin najmlađi sin bio. Kada ju je nazvao i rekao joj što se dogodilo bila je presretna. Bysona su najprije odveli u kuću u kojoj su mu pomogli da se prilagodi životu u vanjskom svijetu nakon 23 godine zatvora. Imao je preko 60 godina i bio najstarija osoba koji je tamo bila.
U kuću dolazi i dalje kao volonter koji pomaže bivšim zatvorenicima da se vrate u svijet.
Zemlja od koje je živio zarasla je, dok je bio u zatvoru umrla mu je žena, a šestero sada već odrasle djece odselilo se. Živi sam i brine se za svoju majku koja je prešla 80-u.
"Dok sam bio u zatvoru brinuo sam se zbog nje. Kao njezini prvorođenac učinio bi sve što treba za nju. Sada kada sam se vratio ne dozvoljavam joj da se bavi poljoprivredom ili da radi neke teške poslove. Ne treba ići u polje, to radim ja", rekao je.
Planira joj sagraditi novu kuću od cigle.
