Godina je 2074. Europska unija više ne postoji. Europski narodi su nestali. Na prostorima Europske unije stvorilo se mnoštvo mini država koje funkcioniraju na plemenskom osnovu. Krah civilizacije kakvu smo poznavali dogodio se 2029. godine, kad je došlo do globalnog “blackouta”, pada svih digitalnih sustava, koji je doveo do tehnološkog sloma, nakon čega su uslijedila desetljeća kaosa i anarhije. Taj događaj, “blackout”, ostao je u svijesti ljudi zapamćen kao Crni prosinac. Nitko ne zna kako je do njega došlo niti se zna točan uzrok “blackouta”. Ovo je ukratko sažetak radnje nove njemačke televizijske serije koju je za platformu Netflix režirao Phillip Koch, koji je ujedno i scenarist. Prva sezona sastoji se od šest 50-minutnih epizoda, a sudeći po svršetku posljednje, šeste epizode prve sezone, serija će dobiti i nastavak. Hoće li se produljiti na više sezona, zasad nije poznato. Međutim, osobno nisam u tom smislu neki pretjerani optimist, s obzirom na slabašni potencijal cijelog projekta, koji je svojevrsna reciklaža holivudskih općih mjesta, neka vrsta miksa HBO-ova serijala “Igre prijestolja”, filmske franšize “Mad Max”, pri čemu je radnja smještena u mitski, bezvremenski prostor po uzoru na “Conana barbarina” i neke Marvelove stripove, bez obzira na to što je serija precizno situirana u 2074. godinu. Za nas je posebno zanimljiva činjenica da je serija dobrim dijelom snimana u Hrvatskoj, na Baniji, i da je u njezinoj realizaciji sudjelovalo mnogo hrvatskih filmskih radnika i glumaca.
U seriji se, tako, pojavljuje Leona Paraminski, dok u posljednjoj, 6. epizodi, jednog od nižih zapovjednika Vrana, plemena koje u ovoj seriji utjelovljuje nacizam i militarizam, igra Marinko Prga. Serija započinje jednim poprilično spektakularnim kadrom, u kojemu glavna junakinja priče, djevojka Liv, promatra okolne šume s neke ruševine. Nakon toga, kad se kamera udalji, vidimo da Liv zapravo stoji na vrhu devastiranog spomeničkog kompleksa kipara Vojina Bakića na Petrovoj gori. Pored Bakićeva spomenika, u seriji se još mogu vidjeti obrisi nedovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu, koji djeluju sablasno i zastrašujuće. Gotovo spektakularno. Upravo slični detalji daju ovoj seriji privid visokobudžetnog spektakla, što se za realizaciju ostalih segmenata serije ne bi baš moglo reći. Radnja “Plemena Europe” odvija se na prostorima današnje sjeverne Njemačke, u blizini Berlina, Brahtoka, kako se Berlin zove u Kochovoj distopijskoj budućnosti, koji je sa svojih 80 tisuća stanovnika jedan od najvećih gradova postapokaliptične Europe, a ujedno i prijestolnica plemena Vrana. Pored Vrana, vodeća sila u tom apokaliptičnom svijetu je Grimizna Republika, koja je neka vrsta nastavljača tradicije uništene Europske unije. Na ovom crno-bijelom vestern klišeju počiva cijela serija, dok su ostala plemena, poput Originsa ili Femena, neka vrsta europskih Indijanaca. Tu je još i misteriozna i superiorna Atlantijska civilizacija, koja je jedina netaknuta preživjela tehnološki kolaps. Grimizna Republika, Europska unija iz 2074. godine, brutalna je vojna diktatura na čijem je čelu general Cameron, kojeg tituliraju kao Oca, što je jasna aluzija na balkanske “očeve domovine”.
Dakle, u Kochovoj sumornoj i zbrkanoj viziji Europska unija se “balkanizirala”, što nije slučajno, jer se stječe dojam da su Kochu zbivanja na ovim prostorima iz 90-ih poslužila kao polazna točka za izgradnju svoje potonule Atlantide. Postoji tu još niz detalja koji upućuju na to. Na primjer, najkvalitetnije alkoholno piće u tom novom svijetu potječe iz Grimizne Republike, a radi se o “čuvenoj” arenburškoj rakiji, koja je dobila ime po Ahrenburgu, prijestolnici Grimizne Republike. Ne sumnjam da je Kochu kao “model” za ovo poslužila “naša”, balkanska rakija. Radnja se bazira na tri usporedna toka koji prate sudbine tri glavna lika: djevojke Liv i njezinih dvojice braće, starijeg Kiana i mlađeg Elje. Oni se razdvajaju nakon što su svi troje preživjeli pokolj koji su nad njihovim plemenom (Originsi) izvršile Vrane. Kiano završi kao ratni zarobljenik Vrana, čije društvo funkcionira kao robovlasničko, dok Elja pronalazi tajanstveni atlantijski visokotehnološki artefakt, Kocku, koji nastoji vratiti Atlantijcima kako bi se spriječila potpuna apokalipsa Europe kojoj prijeti nepoznata opasnost s Istoka. Liv, s druge strane, nastoji osloboditi svoju obitelj iz zatočeništva uz pomoć vojnih snaga Grimizne Republike. Vladajuća, “briselska ideologija” gotovo je netaknuta preživjela Crni prosinac. Rečenice koje u jednom dijelu izgovara general Cameron djeluju kao da ih izgovara neki anonimni briselski ćato danas ili aktualna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Sve je to toliko banalno i predvidivo da možemo govoriti o nekoj vrsti europske retro-futurističke varijante famozne jugonostalgije. General Cameron, koji podsjeća na jeftinu repliku južnoameričkih diktatora iz prošlosti, tako na jednome mjestu kaže: “Nekoć smo mogli preletjeti Njemačku za sat vremena. Autoceste, željeznice, zračne luke. Trebat će desetljeća da se sve ponovno izgradi. Da barem mogu to doživjeti. Kad ponovno počnemo školovati arhitekte i inženjere, kad oživimo znanost i umjetnost, konačno ćemo imati Europu kakva je nekoć bila. I to pod zastavom Crimsona (Grimizne Repuplike, op.a.)”. Na što vas ovo podsjeća? One naivnije među nama, u koje ubrajam i sebe, podsjeća na naše nade i očekivanja nakon ratova iz 90-ih. Samo je dovoljno jednu utopijsku arkadiju, Jugoslaviju, zamijeniti onom drugom, Europskom unijom, koja će jednom niknuti pod zastavama naših “grimiznih republika”. “Europska ideja nikad neće umrijeti (...) Mi smo obrambena sila.
Mi štitimo plemena pod našom zastavom, i to vlastitim životima. Ali mi nikad ne napadamo. Branimo ideju za koju se nekoć zalagala Europa. Ideju o slobodi”, kaže general Cameron u istom kontekstu. Dakle, serija je politički korektna do bljutavosti, otprilike nešto kao film “Poštar” Kevina Costnera iz 1997. godine, koji je bio veliko razočaranje nakon Costnerova redateljskog debija, filma “Ples s vukovima” iz 1990. godine. Da bi slika bila cjelovitija, možemo tome pridodati loš i predvidiv scenarij, “drvenu”, neinventivnu kameru, nepotrebno eksploatiranja nekih kadrova, od kojih su dva najupečatljivija: pogled s vrha Bakićeva spomenika i prizori pokolja snimljeni na “zapuštenim” ulicama Gline koji, ako zanemarimo brojna ljudska trupla po ulicama, neodoljivo podsjećaju na prizore viđene nakon nedavnog potresa. Glina kao da je nakon filmske doživjela i svoju stvarnu apokalipsu. Gluma, također, nije na razini scenografije, koja je daleko najbolji segment ove serije, zahvaljujući prije svega apokaliptičnim scenama snimljenim u Hrvatskoj, i to uz minimalne intervencije. Ono što treba izdvojiti kao iznimku u ovom slučaju je gluma Melike Foroutan, koja igra okrutnu Lorda Varvaru, zapovjednicu plemenskih ratnika Vrana, takozvanih Bozieja. Pogotovo je razočaravajuća gluma Sebastiana Blomberga, koji igra Lorda Yvara, “poglavicu” plemena Vrana. Taj lik je obična karikatura, neka mješavina svih negativaca iz “Batmana”, uključujući i Jokera. U jednoj sceni, tako, Lord Yvar proždrljivo jede te neodoljivo podsjeća na negativca iz Burtonova “Batmana”, na čovjeka pingvina, kojega glumi Danny DeVito. Gdje je tu takozvano rodno pitanje, kao nešto što danas pogotovo podliježe uzusima sveprisutne političke korektnosti? Serija će, pretpostavljam, u drugoj sezoni, krenuti u tom smjeru. Više je naznaka koje upućuju na to: Liv na kraju prve sezone završava u plemenu Femen, koje čine isključivo žene, pleme Origins osnovala je Livina majka, kao društvo koje je funkcioniralo kao matrijarhat, dok Lord Varvara ima svoj “muški harem”, u kojem završi i Kiano. Stječe se dojam, zbog lokacija na kojima je serija snimana, da je tmurna europska budućnost na neki način sadašnjost Hrvatske, odnosno svih zemalja s ovih prostora (plemena), što nije ni izbliza točno. Ipak, postoji tu vrlo jasna analogija, jer je Kochu, kao što sam spomenuo, bivša Jugoslavija poslužila kao “model” za postapokaliptičnu Europsku uniju, svijet koji je svoj “blackout”, tehnološki i civilizacijski slom, doživio 90-ih. Dakle, Koch je samo naše 90-e premjestio u Europu 2029. godine. Mislim da je mnogo bolje stvari postaviti na taj način.
