U potrazi za Atlantidom - Putovanje arhitekturom za male sanjare

Potraga za Atlantidom, legendarnim gradom i visokorazvijenom civilizacijom koja je, prema predaji i zapisima grčkog filozofa Platona, nestala s našeg planeta zbog strahovita potresa, stara je barem koliko i grčka mitologija. Jedan od strastvenih tragača slavni je talijanski arhitekt Renzo Piano, dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu i autor nekih od najpoznatijih građevina na svijetu, poput Kulturnog centra Beaubourg u Parizu ili nebodera Shard u Londonu. On tvrdi da Atlantida postoji i da bi je, čak i kad ne bi postojala, trebalo tražiti. “Jer predstavlja divnu ideju, jer je savršen cilj putovanja”. Njegova knjiga “U potrazi za Atlantidom – Putovanje arhitekturom za male sanjare”, koju je objavio sa sinom Carlom Pianom i ilustratorom Tommasom Vidusom Rosinom (u prijevodu Snježane Husić), inspirativan je putokaz prema plemenitim životnim vrijednostima iz kojih izrastaju ne samo arhitektonska djela nego i temelji uljuđena svijeta. Pianova simbolička potraga za Atlantidom povezana je s grčkim idealom u kojem ljepota postoji samo u suodnosu s dobrotom. Vrhunska arhitektura uvijek je spoj etike i estetike, te nosi poruku ljepote, mira i suživota, poučava nas jedan od ključnih arhitekata današnjice. Za njega arhitektura nije samo umijeće gradnje nego i zadovoljavanje ljudskih potreba te ostvarivanje snova. Renzo Piano uglavnom projektira javne prostore: škole, muzeje, koncertne dvorane, bolnice, knjižnice. Podsjeća da su javni prostori “obrambene utvrde protiv barbarskog divljaštva”, u kojima ljudi dijele civilizacijske vrijednosti. U ovoj knjizi traži duh Atlantide diljem svijeta obilazeći sa svojom unukom Elsom građevine koje je projektirao. Te veličanstvene zgrade, lijepe i inovativne, njegov su doprinos pravednijem i ekološki održivijem životu na našem planetu. Renzo i Elsa kreću na put iz Genove, u kojoj prelaze most sv. Jurja, koji je taj arhitekt obnovio nakon njegova iznenadna rušenja 2018. godine – velike tragedije u kojoj je poginulo mnogo ljudi. Na gradilištu se radilo 24 sata na dan. Bilo je to, svjedoči Renzo, gradilište koje nikad ne spava, čak ni za Božić i Uskrs.