Life
208 prikaza

U potrazi za Atlantidom - Putovanje arhitekturom za male sanjare

1/3
PIXSELL
Jedan od najpoznatijih svjetskih arhitekata u odličnoj knjizi traži duh Atlantide i podsjeća nas da su javni prostori ‘obrambene utvrde protiv barbarskog divljaštva’ u kojima ljudi dijele civilizacijske vrijednosti

Potraga za Atlantidom, legendarnim gradom i visokorazvijenom civilizacijom koja je, prema predaji i zapisima grčkog filozofa Platona, nestala s našeg planeta zbog strahovita potresa, stara je barem koliko i grčka mitologija. Jedan od strastvenih tragača slavni je talijanski arhitekt Renzo Piano, dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu i autor nekih od najpoznatijih građevina na svijetu, poput Kulturnog centra Beaubourg u Parizu ili nebodera Shard u Londonu. On tvrdi da Atlantida postoji i da bi je, čak i kad ne bi postojala, trebalo tražiti. “Jer predstavlja divnu ideju, jer je savršen cilj putovanja”. Njegova knjiga “U potrazi za Atlantidom – Putovanje arhitekturom za male sanjare”, koju je objavio sa sinom Carlom Pianom i ilustratorom Tommasom Vidusom Rosinom (u prijevodu Snježane Husić), inspirativan je putokaz prema plemenitim životnim vrijednostima iz kojih izrastaju ne samo arhitektonska djela nego i temelji uljuđena svijeta. Pianova simbolička potraga za Atlantidom povezana je s grčkim idealom u kojem ljepota postoji samo u suodnosu s dobrotom. Vrhunska arhitektura uvijek je spoj etike i estetike, te nosi poruku ljepote, mira i suživota, poučava nas jedan od ključnih arhitekata današnjice. Za njega arhitektura nije samo umijeće gradnje nego i zadovoljavanje ljudskih potreba te ostvarivanje snova. Renzo Piano uglavnom projektira javne prostore: škole, muzeje, koncertne dvorane, bolnice, knjižnice. Podsjeća da su javni prostori “obrambene utvrde protiv barbarskog divljaštva”, u kojima ljudi dijele civilizacijske vrijednosti. U ovoj knjizi traži duh Atlantide diljem svijeta obilazeći sa svojom unukom Elsom građevine koje je projektirao. Te veličanstvene zgrade, lijepe i inovativne, njegov su doprinos pravednijem i ekološki održivijem životu na našem planetu. Renzo i Elsa kreću na put iz Genove, u kojoj prelaze most sv. Jurja, koji je taj arhitekt obnovio nakon njegova iznenadna rušenja 2018. godine – velike tragedije u kojoj je poginulo mnogo ljudi. Na gradilištu se radilo 24 sata na dan. Bilo je to, svjedoči Renzo, gradilište koje nikad ne spava, čak ni za Božić i Uskrs.

 | Author: Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL

AERODROM NA MORU

“Dugujemo zahvalnost svima koji su radili na mostu. To je gradilište bilo prava čarolija, prevagu nad svime na tom su gradilištu odnijeli solidarnost, strast, ljubav, ponos. Ponos se rađa kad činiš nešto važno za zajednicu, a kad si dio ekipe, sve razlike nestanu kao rukom odnesene. Nestane i strah od neuspjeha. Bilo je to najljepše gradilište koje sam u životu vidio, koliko god da smo bili rastrgani između boli zbog tragedije i ponosa što smo ponovno izgradili most. Na gradilištu se zajednički radi, a gradnja je znak nade, povjerenja i mira.” Most treba trajati tisućama godina, ali ništa ne traje tako dugo bez malo ljubavi, navodi Renzo Piano, odnosno “Istraživač i Geometar”, kako ga nazivaju unuka Elsa i drugi članovi njegove obitelji, prijatelji i suradnici. U Japanu, ističe, građevine traju nevjerojatno dugo zato što ih stalno održavaju. On to dobro zna zato što je u japanskom zaljevu Osaka projektirao prije tridesetak godina zračnu luku Kansai, sagrađenu na moru (!), odnosno na umjetno napravljenom otoku. Na kopnu, zbog guste naseljenosti, nije bilo mjesta. Velik izazov bio je projektirati aerodromsku zgradu koja će odolijevati potresima, koji su u Japanu izrazito snažni i popraćeni divovskim valovima tsunamija. Njegova naizgled nježna i lagana građevina, udaljena od epicentra razornog potresa jednako koliko i Kobe, koji je uništen, izdržala je bez ikakvih oštećenja potres jači od sedam stupnjeva Richterove ljestvice. Iza njezine otpornosti, otkriva Istraživač u knjizi, stoji isti razlog zbog kojeg oluja koja bjesni sruši stablo, ali ne prelomi šaš, nježan i savitljiv.

 | Author: Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL

KUĆE PJEVAJU

Da snaga počiva u fleksibilnosti, uvjerio se Renzo Piano i nakon gradnje kulturnog centra naroda Kanak u Novoj Kaledoniji, nadahnutog tradicionalnim kolibama i nastambama koje “pjevaju” kad povjetarac prolazi kroz njih. Specifičan sustav gradnje izaziva strujanje zraka i proizvodi zvuk, no služi i obrani od uragana. Tijekom 26 mjeseci radova arhitekt je sa suradnicima doživio tri uragana praćena vjetrom koji je puhao 250 kilometara na sat; promatrali su ih sa srcem u peti. No građevina je izdržala jer se svinula. “Oduvijek me privlačila pomisao da projektiram na Pacifiku zbog mogućnosti susreta s kulturom koja se temelji na lakoći. Lakoća je ključ za razumijevanje ovih krajeva, stoga arhitekt mora postati ovdašnjim stanovnikom. Ja sam, ovisno o prilici, bio i Parižanin, Berlinac, Njujorčanin, Londonac i Kanak, a pritom sam svejedno ostao to što jesam.” “Mislim da arhitekt koji se ne prepozna ondje gdje gradi ne može pogoditi pravi duh mjesta”, ističe Renzo Piano. Drevni način gradnje seoskih kuća inspirirao ga je na zanimljiv pothvat tijekom gradnje Kalifornijske akademije znanosti – velikoga prirodoslovnog muzeja s akvarijem i planetarijem. Zgrada ima zeleni krov velik kao tri nogometna igrališta, prekriven živim biljnim sagom – livadom koja lebdi usred bujna raslinja parka Golden Gate, i veličanstven je primjer održivosti i sklada s prirodom. Na Manhattanu je sagradio neboder New York Timesa, a još prije toga u stijeni je iskopao škrinju, gdje na dubini od 20 metara jedna od najuglednijih knjižnica na svijetu, Morgan Library, čuva vrijedno zakopano blago. Svega tu ima, od Gutenbergove Biblije do partitura skladbi trinaestogodišnjeg Mozarta.

 | Author: Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL Dennis Van Tine/Press Association/PIXSELL

ZAKOPANO BLAGO

U imaginarnoj potrazi za Atlantidom taj je arhitekt doživio prave pustolovine. Tijekom iskapanja u Berlinu naišao je na desetke neeksplodiranih bombi, u Londonu je pronašao rimsku vilu ispod temelja nebodera The Shard, u Los Angelesu kosture mamuta, a u Amiensu u Francuskoj podzemne špilje nastanjene šišmišima… Kad se kopa kako bi se udarili temelji, svašta se nađe. Zato je Renzo Piano uvjeren da će prije ili poslije pronaći i Atlantidu. Dragocjeno iskustvo koje je stekao projektirajući važne građevine diljem svijeta želi u ovoj knjizi podijeliti s tinejdžerima, ponajviše zbog njihove znatiželje i iskrenosti. Želi im, kako ističe, reći istinu o arhitekturi. A ona glasi ovako: “Potreban je cijeli život, dug ako je ikako moguće, da se nauči, shvati i da se sve posloži, akobogda kako bi se podignula građevina koja će objediniti želje ljudi, graditeljevu domišljatost i poeziju prostora. A da bi se to moglo, trebalo je proživjeti djetinjstvo ispunjeno znatiželjom, nemirnu mladost i radišnu zrelost. Trebalo je upoznati mnogo ljudi, u tišini hodati mnogim mjestima. Trebalo je putovati, patiti, čitati knjige, prijateljevati, a možda i ukrasti od tih prijatelja pokoju ideju. Ganuti se pred ljepotom, gnušati se pred nepravdom i bojati se rata. Sve je to trebalo proći, a potom zaboraviti, kako bi sjećanje postalo to što jesi. I tek tada, možda nekim čudom, uspiješ stvoriti pravu građevinu.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.