On je jedini čovjek u ovoj zemlji koji nema imena, nema oca, majke, brata, ni sestre. Nema baš nikog svog, a nema ni svog rođendana. Bez imena i ikakvih osobnih isprava, već punih 36 godina živi u Psihijatrijskoj bolnici Rab!
Šokantno i nevjerojatno, ali taj čovjek za ovu državu ni formalno ne postoji! Do danas mu, unatoč bezbrojnim dopisima i inicijativama iz rapske bolnice, neodgovorna, bahata i bešćutna državna administracija ne može utvrditi identitet niti mu omogućiti da ostvari svoja temeljna ljudska prava.
U bolnicu je dovezen još 9. rujna 1980. godine, sanitetskim vozilom iz splitske bolnice, od kada gotovo četiri desetljeća nije kročio izvan bolničkog parka. Bez ikakvih dokumenata pronašli su ga krajem kolovoza 1980. godine kako luta negdje na području Drniša. Tek se nagađalo da ima između 16 i 18 godina, dakle sada je prešao pedesetu.
S njim se tada, zbog duševne zaostalosti, teško uspostavljao bilo kakav kontakt, pa ga je tadašnja prihvatna stanica Centra za socijalni rad Drniš 25. kolovoza 1980. smjestila u splitsku Kliniku za psihijatriju. Nekoliko tjedana kasnije je prebačen na Rab, u psihijatrijsku bolnicu. Zaprimljen je kao NN muška osoba, nepoznatog imena, datuma rođenja i adrese. U bolničkim dokumentima su mu kasnije unijeli ime Perica Matas.
Kada je Perica (kako ćemo ga i mi u ovome tekstu nadalje nazivati) pronađen prije 36 godina, splitska ga je policija prvi put pokušala identificirati. Tada su ga fotografirali, uzeli otiske prstiju, ali identifikacija nije dala nikakve rezultate. U godinama što su slijedile iz rapske bolnice je upućeno više zahtjeva da se mladiću još koji put pokuša utvrditi identitet, ali pomaka nije bilo.
Sav apsurd u kafkijanskoj sudbini Perice Matasa možda najbolje ocrtava prošlogodišnji dopis kojim je iz MUP-a odgovoreno na zahtjev pomoćnice ministrice socijalne politike Ive Prpić, koja je tražila utvrđivanje Peričina identiteta. Ukratko, MUP joj je odgovorio da se za utvrđivanje identiteta obrati - MUP-u!
Helena Grubišić, socijalna radnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab, kaže da u svojoj praksi ali i izvan nje ovakav slučaj ne pamti.
"Nikad nam nitko nije dao neku korisnu informaciju o njemu. Kada bi on bio zdrav i mogao nešto reći o sebi bilo bi lakše, no ovako je vrlo teško. Njega kada pitate: 'Perice gdje ti je kuća?', on odgovori: 'Ovdje u Kamporu', misleći na bolnicu jer i ne zna za ništa drugo.
Budući da Perica nema nikakve prihode, on ne može brinuti sam o sebi. Prodavač u bolničkoj kantini Boris Vlajnić je došao na zanimljivu ideju da za Pericu počne skupljati dobrovoljne priloge u plastičnoj čaši, tako da si Perica prijepodne i poslijepodne popije po jednu omiljenu kolu.
"I najteži pacijenti dođu i ostave barem 50 lipa za Pericu. Drago mi je to vidjeti, kad netko jako bolestan dođe i kao znak pažnje ostavi mu neki mali prilog. Ujutro najradije kupi krafnu i kolu, pa uvečer još jednu Colu. To je njegov ritual, njegova sreća."
"On je uvijek nasmijan, jednostavan. Komunikativan. Voli cure i rado komunicira sa ženskim osobama. Nije agresivan. Surađuje, kada mu se nešto kaže, to i odradi. Zapravo je jako drag", kaže Sanja Katalinić, psihijatrica rapske bolnice.
