Čak i u osamdesetima, Mary E. White odlično se snalazila u svojoj kući na rubu australske šume. Bila je puna planova - pričala je prijateljima da će napisati autobiografiju, a htjela je dovršiti još dvije knjige.
Ali demencija ju je u tome spriječila. Gospođa White, vrhunska znanstvenica koja je upozoravala na važnost brige o pustinji i opasnosti prekomjerne populacije, uskoro se preselila u starački dom bliže svojoj obitelji, ali daleko od svoje kuće. Nije mogla više ni komunicirati, a nije prepoznavala ni prijatelje i ljude koji su joj dolazili u posjetu.
A onda je jedne večeri pronađena mrtva. Imala je 92. Nekoliko dana kasnije njezinu kćer optužili su za ubojstvo.
Optužbe su zaprepastile ljude koji su poznavali gospođu White i njenu obitelj, kao i cijeli Bundanoon, gradić u kojem su se susjedi sjećali brižne kćeri koja bi vodila majku u k frizeru, zajedno bi sjedile u kafićima. Mnogi su tvrdili da je takav čin morao biti motiviran suosjećanjem i ljubavlju.
"To je učinila kao čin milosrđa. Nikakvo zlo se s njom ne može povezati", rekao je Jenny Goldie, prijatelj koji je poznavao gospođu White 30 godina.
Slučaj je rastužio i zbunio prijateljice gospođe White. No, također je sve otišlo u širu raspravu u Australiji oko pitanja eutanazije i potpomognutog umiranja, koja je obnovljena posljednjih tjedana, budući da je Parlament razmotrio prijedlog za ukidanje dvadesetšestogodišnje zabrane ove prakse.
Zakonodavna tijela nisu uspjela, ali je prošle godine država Victoria postala prva u Australiji koja je legalizirala potpomognuto umiranje, dopuštajući da netko s neizlječivom bolesti i ograničenom životnom dobi dobije dozu smrtonosne droge, a ostale države razmatraju ovaj zakon. Zakon u Victoriji traži da pacijent bude dovoljno psihički zdrav da sam podnese ovaj zahtjev, sprečavajući u tome rodbinu ili skrbnike da to učine u ime bolesne osobe.
Nijedna takva mogućnost ne postoji u New South Walesu od kojeg je Bundanoon udaljen tek dva sata vožnje na jugozapad od Sydneya. Zakon je odbijen prošle godine. Neki su slučaj gospođe White uzeli kao primjer zašto se diskusija mora nastaviti.
To je već potaknulo osjetljivu raspravu o starenju i bolesti, te kakav psihološki utjecaj polagano umiranje ima na ostale članove obitelji. To je tema od velike važnosti za gradić Bundanoon gdje je prosječna starost stanovnika 56 godina i ima mnogo staraca.
U Bundyju živi 2.700 ljudi. To je ruralno mjesto smješteno uz cestu koja prolazi kroz nepregledna polja s konjima i ovcama. Posljednji put za grad se čulo prije desetak godina kad su svi stanovnici glasali za zabranu prodaje flaširane vode.
Nasilje bilo koje vrste je rijetkost. "Takve stvari nikad se ne događaju u Bundyju", rekla je Olivia Cole, koja je ovdje živjela većinu svog života, pozivajući se na ovo ubojstvo koje je uzdrmalo zajednicu. "Ništa se ružno ovdje ne događa. Nema zločina. "
Neki su priznali da mogu prepoznati sebe i svoje roditelje u slučaju gđe White. Vlasti su naznačile da je obitelj zatražila eutanaziju u staračkom domu, pa mnogi misle da je njezina kći Barbara Eckersley bila prisiljena intervenirati.
"Zaustavila je patnju majke", rekao je Peter Giannakos, koji već 25 godina ima na glavnoj gradskoj ulici Primula Cafe i Restaurant.
Neki njegovi klijenti kažu da bi takav čin mogao biti opravdan. Spomenuo je svoju vlastitu punicu, koja ima 96 godina i već je jako bolesna, te je rekao da nije baš siguran da bi to učinio.
"Ne, ne mogu to učiniti", rekao je. "Ne mogu to učiniti."
Gospođa White, koja je pronađena mrtva u domu za njegu, ubijena je 5. kolovoza, priopćila je policija, a gospođa Eckersley uhićena je 8. kolovoza. Lokalne novine izvijestile su da je smrt gđe. White uzrokovala smrtonosna kombinacija lijekova.
Gospođa Eckersley, 66, puštena je uz jamčevinu. Putem svog odvjetnika odbila je komentirati, kao i ostali članovi obitelji. Prijatelji su rekli da su dvije žene bile vrlo bliske. Među ostalim, dijelile su zanimanje za znanost.
Gđu White, koja nije često raspravljala o svojim vjerskim uvjerenjima s prijateljima, opisali su kao duhovno povezanu s prirodom, koja je bila važna za njezin životni poziv.
Rođena je u južnoj Africi, u dijelu koji je sad Zimbabve, a studirala je paleobotaniku na Sveučilištu Capetown. Preselila se sa svojim suprugom, geologom i njihovom djecom u Australiju 1955.
Dok je radila kao znanstvena suradnica za australski muzej u Sydneyu, skupila je biljnu fosilnu zbirku koja je uključivala 12.000 primjeraka. Ponekad kad je njezin muž bio poslom u Sjevernoj Australiji da obavlja poslove za Vladu, slao bi svojoj supruzi pune kutije fosila da ih proučava.
S vremenom je njezino pisanje preraslo iz velikog broja akademskih tekstova u knjige, s naslovima poput "Slušaj ... Naša zemlja plače" i "Trčanje: voda u promjenjivoj zemlji" u kojima osuđuje neodrživu eksploataciju zemlje i vode i prijetnje koje predstavljaju za naglo rastuću populaciju.
Ti su radovi njezina ostavština. "Doprinos doprinos razumijevanju prirodnih ciklusa koji omogućuju čitav život na planeti i naš ljudski utjecaj na te procese je nenadmašan", izjavio je Chrissie Goldrick, glavni urednik Australian Geographica.
Godine 2003., gospođa White je kupila imetak zvan Falls Forest, četiri sata vožnje od obala Sydneya. Konzervatori su ju pohvalili zbog čuvanja oko 200 hektara šume i očuvanja njegove biološke raznolikosti i otvaranja javnosti. Identificirala je i označila biljke uz staze oko imanja. U potoku kraj njezine kuće čest gost je bio čudnovati kljunaš, a imanjem su skakutali i sivi klokani.
"Mary je uvijek bila zabrinuta jer te stare šume prebrzo nestaju", rekao je Brett Dolsen, fotograf koji se sprijateljio s Mary White i napravio kratki dokumentarni film o njoj.
"Njezin rad nikada neće biti zaboravljen na znanstvenim i obrazovnim područjima. Njezina poruka čovječanstvu je ono za što je živjela u zaštiti našeg planeta", rekao je.
Gospodin Dolsen je proveo mnogo vremena s gospođom Whiteom u Falls Forestu, ispijajući jutarnje kave kad bi na stol donijela i kavez s papigom, skinula pokrivku i zaželjela joj dobro jutro.
Bio je zadivljen njezinom energijom. S 88 godina, rekao je, još uvijek je vodila samostalno imanje, s konferencijskim centrom i vilom za goste. Ali shvatio je da je njezin sve više metodičan pristup životu bio način na koji je nadvladavala demenciju.
"Mary me je upozorila da joj slabi sjećanje", rekao je, "i da postoje određeni protokoli koje trebam znati, uključujući i naše dogovore i vrijeme sastanaka".
Do trenutka kada je napustila imanje prije nekoliko godina i preselila se u Bundanoon, gdje živi njezina kći, bolest je znatno ubrzala. Njezina prijateljica Jenny Goldie je rekla da joj je obitelj gospođe White rekla da je u osnovi nesposobna za samostalan život. "Bila je dijametralna suprotnost onome što je bila prije", kaže Goldie.
Goldie, koja je upoznala gospođu White zahvaljujući promicanju zaštite okoliša, posjetila je kuću gospođe Eckersley oko tjedan dana prije nego što je gospođa White umrla. Gospođa Goldie rekla je da se osjećala tjeskobna atmosfera.
"Nije bilo smijeha u kući", rekla je.
Kaže kako je prepoznala to i kod Maryne kćeri. Podsjetilo ju je to na tjeskobu s kojom se i sama suočila kad je njoj umirala majka. Nije bilo jasno hoće li tužitelji koji slijede optužnicu za ubojstvo uzeti u obzir takve okolnosti, ali još uvijek nisu pronašli nikakav dublji motiv za smrt gđe White.
"To je vrlo teško kad se s tim suočavate svaki dan. Znali su da ih razumijem i mislim da su to cijenili. Ali mislim da ne mogu razumjeti sav Barbarin očaj zbog bolesti majke", zaključila je.
