Kao mjesto vječnog leda i snijega, sjever je intrigirao maštu ljudi oduvijek, a priča o izgubljenoj Franklinovoj ekspediciji do Sjevertozapadnog prolaza premošćuje praznine između folklora, forenzike, arheologije i znanosti.
Čovjek koji je definitivno imao hrabrosti istraživati ga bio je cijenjeni pomorski kapetan Sir John Franklin, koji je nestao zajedno sa svojom ekspedicijom u ledenoj pustoši Arktičkog arhipelaga. On se tamo zaputio sa svoja dva broda "Erebus" i "Terror" koji su odlično opremljeni isplovili 1845., a već do ljeta 1847. izgubio im se svaki glas. Zbunjeni time Englezi su organizirali brojne akcije spašavanja Sir Franklina.
Prva bezuspješna je bila ona Jamesa Clarka Rossa koji se 1849. bez ikakvih odgovora vratio u Englesku. U godinama koje su slijedile brojni su brodovi i posade tražile Sir Franklina, što će bitno pridonijeti upoznavanju i ucrtavanju Arktičkog arhipelaga u karte te upoznavanju tamošnjih Eskima.
Prvo rasvjetljavanje toga što se dogodilo bilo je otkriće kapetana Horatija Austina na otoku Beechy. Na njemu je pronašao mali logor i tri nadgrobna spomenika, gdje su bili pokopani dva člana posade s Erebusa i ložač s Terrora. Kapetan Franklin i dalje nije pronađen, a Eskimi su ispričali kako su vidjeli članove njegove posade. Sve je to odlučio istražiti dr. John Rae koji se saonicama zaputio preko zaleđenih dijelova Kanade te je naposljetku saznao kako su Eskimi na jednom dijelu kopna kraj rijeke Back pronašli tridesetak leševa.
Šokantan prizor
Dr. Rae je sve to i sam vidio - razbacana trupla bila su po šatorima, ispod čamaca i na drugim mjestima gdje su se jadnici pokušavali sakriti od hladnoće. Po izgledu i unakaženosti njihovih tijela bilo je očito kako su pribjegli i kanibalizmu. Franklinovo tijelo i dalje nije pronađeno.
Daljnje je odgovore donio Leopold McClintock, čija je ekspedicija uz jedno tijelo pronašla i dnevnik koji je potvrdio da je Sir Franklin umro 11. lipnja 1847. nedugo nakon napuštanja brodova prethodno dvije godine zarobljenih ledom.
Današnja saznanja o tom događaju govore da je nakon zarobljavanja u ledu, nakon izvjesnog vremena posada napustila brodove i saonicama (nepotrebno pretrpanim) krenula potražiti spas, piše Zvjezdarnica. No unatoč dobrim zalihama i vještom kapetanu stradali su. Razlog tome leži u činjenici da su konzerve bile od legure olova i kositra. Olovo je dospjelo u hranu i otrovalo posadu uzrokujući slabost, dezorijentiranost i ludilo koje je u krajnjoj fazi zajedno s gladi dovelo do kanibalizma. Moderne obdukcije tijela sa zaleđenog sjevera navodno su potvrdile trovanje olovom.
Nova otkrića iz nokta - nisu poludjeli zbog olova?
Prema novom istraživanju kanadskih znanstvenika otišla je korak dalje u analizi. Naime, oni su u časopisu Journal of Arheological Science napravili detaljan izvještaj tijela 25-godišnjeg člana posade i polarne ekspedicije, Johna Hartnella. On je služio na Terroru, a njegovi su ostaci bili mumificirani. Uz pomoć tehnologije laserske ablacije znanstvenici su testirali hipotezu o trovanju olovom. Na njihovo čudo, pokazalo se kako su razine olova kod Hartnella bile u normalnom rasponu.
Zatim su koristili analizu noktiju uz pomoć izotopa kako bi procijenili njegovu prehranu. Ona je pokazala kako je Hartnell imao kroničan nedostatak cinka, što je pak utjecalo na deficit vitamina A i oslabljeni imunitet. Naposljetku, umro je od tuberkuloze i upale pluća.
- Proces gladovanja od tuberkuloze rezultirao je eksponencijalnim otpuštanjem otprije pohranjenog olova iz njegovih kostiju u krv. To je dovelo do povećanja razina olova pred samu smrt, što objašnjava zašto su ih prijašnji znanstvenici našli - objašnjava dr. Jennie Christensen te kaže kako su zbog toga znanstvenici pogrešno zaključuli da je bila riječ o nedavnom trovanju olovom kod posade.
Pogledajte dokumentarac o Izgubljenoj ekspediciji:
