U Hrvatskoj je ovih dana, unatoč golemom interesu javnosti, veliki kinodistributer odbio prikazivati dugo najavljani dokumentarni film mladog režisera Darija Juričana.
Istodobno, tekstovi vodećeg hrvatskog filmskoga kritičara o tom dokumentarcu uklonjeni su s weba jednih dnevnih novina.
Film se zove “Gazda” i najavljuju ga riječima: “Ovo nije film o Ivici Todoriću. No film, ipak, priča upravo o Ivici Todoriću, o najmoćnijem biznismenu u Hrvatskoj.
Što je u filmu tako sporno da ga se neki boje prikazati, a drugi čak ne žele objavljivati ni tekstove filmskih kritičara o njemu?!
I ima li Todorić, doista, ikakve veze s tim da se dokumentarac želi sakriti, zatajiti, prešutjeti? Činjenica je da film dobrim dijelom govori i o Todorićevim aferama, o kontroverznim poslovima, o spornim preuzimanjima.
Spominju se supermarketi što ih otvaraju Ankica i Nevenka Tuđman, građeni za samo tri mjeseca i bez građevinske dozvole, sugovornike se pitalo o prodaji pšenice iz strateških državnih zaliha, o monopolu i preuzimanju Unikonzuma, Leda, Jamnice, o igrama sa sindikatima, o prejeftinoj tehnološkoj vodi od koje se rade napici s okusom egzotičnog voća...
No jesu li afere i sporni poslovi dovoljni za jasan sud o Todoriću, o njegovu usponu, golemoj i supermoćnoj kompaniji, o dinastiji koja je uključena u biznis...
Ivica Todorić u Vjesniku je 2000. godine dao zapanjujući intervju u kojemu je rekao: “Da mi ne rade sin i kći i da tata nema penziju, teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem...” Pretjerivanje?
U studenom te godine Ivica Todorić zapošljavao je više od 10.000 radnika. Unatoč tome, njegova rečenica možda i nije bila sasvim besmislena. Veliki arhipelag imovine ne podrazumijeva veliku likvidnost.
Najveći posjednici gotovine u Hrvatskoj danas su uglavnom anonimni. To su vlasnici štedionica, manjih banaka i sličnih “tihih obrta” za koje znaju samo specijalisti.
Ivica Todorić ne spada u takve. Dakako, prema vidljivoj je imovini već dugo daleko najbogatiji čovjek Hrvatske. Obitelj stanuje u najvećem hrvatskom privatnom dvorcu...
Bio je registriran kao hotel, pa ipak, nema recepciju i u njemu ne možete unajmiti sobu.
On je Gazda - točno tako se zove i prvi film o njemu - za kojeg radi više od 60.000 radnika, posjeduje stotine poduzeća, ali on je i najzaduženiji čovjek u državi i regiji.
Sam Todorić priznaje da je dužan šest milijardi kuna, ali i da je sve “uložio u hrvatsku poljoprivredu”. Kažu da se nedavno prijateljima pojadao kako nikad u životu neće moći vratiti dugove...
Ni on ni njegovi nasljednici. U nekom smislu, priča je nalik na radnju iz Wellesova filma “Građanin Kane” (“Citizen Kane”), u kojem radoznali novinar traga za smislom zadnje riječi koju je Kane izgovorio - “rosebud” (pupoljak).
Što je time htio reći? Kakva se tu tajna iz mladosti, ili djetinjstva, krije?
Iz kojeg se pupoljka razvio Agrokor? Uspon Todorića obavijen je, kao i slučaj filmskog Charlesa Fostera Kanea, velom tajne, što prvi čovjek dinastije, Ivica, svjesno potencira.
U medijima se pojavljuje rijetko, jednom u nekoliko godina, ali i tad samo u kontroliranim uvjetima, bez nepredviđenih pitanja. O sebi i podrijetlu svoga bogatstva otvoreno nije progovorio nikad.
Knjiga o njemu nema, a da Dario Juričan nije snimio film, masovna publika bila bi posve lišena uvida u zagonetni svijet najmoćnijeg čovjeka u državi.
Koliko nam je poznato, nikad nitko nije snimio prostorije Todorićeva podsljemenskog dvorca. “Gazda” želi razgrnuti magle koje to srce moći štite od radoznalih očiju.
A tih magli nije malo. Prema jednom, vrlo temeljitom novinskom istraživanju, utvrđeno je da je Agrokor do 1991. imao osam milijuna maraka čiste dobiti.
Ugasli magazin Banka ustvrdio je da je Todorić “1989. imao 16 milijuna maraka”, a neki izvori spominju “privatni kapital od 30 milijuna maraka, stvoren prije rata u industriji cvijeća”.
“Ja sam se gotovo 12 godina dizao u četiri sata ujutro i svojim autom raznosio cvijeće. Prvo sam imao neku staru Bubu, a sjećam se da sam bio uvjeren kako sam uspio u životu kad sam, nekoliko godina kasnije, kupio Volkswagenov kombi”, priznao je u jednom od rijetkih intervjua.
Kad je započeo novu fazu svog uspona u Hrvatskoj, Todorić je Večernjaku 1993. godine rekao: “Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita”.
S obzirom na kredite o kojima se danas otvoreno piše, ispada da je Todorić do 2000. konstantno siromašio. No, jasno, bila su tu golema, nevjerojatna ulaganja, kojima su od bijede spašavani cijeli dijelovi zemlje, poput fantastičnih Todorićevih investicija u PIK Belje i Baranju, opsesivnoga građenja jedne priče iz koje, kažu mnogi, nikad neće vratiti sve što je investirao...
Svejedno, može se danas reći da je Todorić jedini naš milijarder kojeg nije nepristojno pitati za prvi milijun. Štoviše, on vjerojatno nije ni prvi milijunaš u svojoj obitelji.
Ante Todorić, Ivičin otac, bio je predstavnik elite bivšeg sustava, no cijela je loza bila utjecajna puno stoljeće unatrag. Ivan Todorić Ivić (1902– 1988) u vrijeme Kraljevine Jugoslavije pet je godina bio načelnik Zmijavaca, bogati uzgajivač stoke, duhana i vinove loze.
I supruga, Mara Puljić, bila je bogata. Imali su osmero djece, pet sinova i tri kćeri. Sin Ivan doktorirao je agronomiju pa je postao i dekan Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu.
Najveći i najsposobniji hrvatski tajkun prava je poslovna korenika, barakuda koja ima i genetsku, i obiteljsku, i osobnu predispoziciju za poslovni megauspjeh.
Ante Todorić oženio se, piše publicist Ivica Radoš u najpotpunijem biografskom tekstu o Todoriću, Mirom Poštek, s kojom je dobio dvoje djece, Jadranku i Ivicu.
Imotska krajina naginjala je i desno i lijevo: iako je taj kraj dao puno ustaša, dao je i više od 300 žestokih španjolskih boraca, ljevičara.
Stipe Šuvar, još jedan od znamenitih i zaslužnih Imoćana (rodom iz Zagvozda, odakle je i Kikašev arhineprijatelj Škiljo), rado je isticao tu činjenicu.
Ante Todorić je naginjao lijevo, ali je imao menadžerskog dara. Radoš piše:
“Kako ga je zanimala proizvodnja, pun poleta i znanja, uz političku podobnost, Ante Todorić je 1955. postavljen za direktora poljoprivrednog dobra u Božjakovini nedaleko od Dugog Sela. Šest godina bio je direktor poljoprivrednog dobra i pokazao sav svoj poduzetnički talent. Stoga je brzo napredovao u hijerarhiji. Među ostalim, bio je poslanik u Vijeću proizvođača u Saveznoj skupštini Jugoslavije, član uprave Zagrebačke banke, predsjednik Udruženja voćara i vinogradara Jugoslavije, zastupnik u Saboru SR Hrvatske, gdje je obnašao i dužnost predsjednika Odbora za poljoprivredu. Bio je i predsjednik agronoma Hrvatske i Jugoslavije, predsjednik upravnog odbora Poljoprivredne banke Jugoslavije itd.”
Ante Todorić, dakle, nije bio bilo tko u socijalističkoj Jugoslaviji.
Prizore koji pokazuju Antu Todorića u CK Hrvatske kako diskutira o ekonomiji prvi je put na Hrvatskoj televiziji prije nekoliko godina iz arhiva izvukao i prikazao novinar i urednik Vedran Kukavica. Bilo je to i zadnji put...
Iz priloga se jasno vidjelo da je stari Todorić bio dio komunističke nomenklature, a da je mladi iza sebe imao podršku najmoćnijih bankara Hrvatske, Bože Prke iz Privredne banke i Franje Lukovića iz Zagrebačke.
Oba Todorića, stariji i mlađi, znali su da bez mreže jakih saveznika nema uspjeha.
Todorić stariji 1963. postao je generalni direktor Agrokombinata, od kojega je napravio “najmoćniju jugoslavensku kompaniju za uzgoj stoke i izvoz mesa, junetine, govedine, peradi, jaja i slično.”
Poznati slogan tvrtke bio je - “Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje”. Taj je slogan šezdesetih i sedamdesetih u Jugoslaviji znalo svako dijete.
Agrokombinat je bio čudo ekspanzije. Neviđen poslovni uzlet, pravu eksploziju, zaustavila je politika, odnosno slom hrvatskog proljeća 1971. godine.
Ante Todorić uhićen je 1971. zbog kontrarevolucionarne djelatnosti, potom je u zatvoru proveo četiri i pol godine. Upravo se u zatvoru, kako u filmu “Gazda” napominje Stipe Mesić, odlučio fokusirati na proizvodnju cvijeća, temelj kasnijeg bogatstva...
Redatelj Dario Juričan u dokumentarcu o Todoriću rekonstruirao je fragmente izgubljene obiteljske slike Todorićevih.
Ante Todorić tih godina u tvrtku uvodi nove prozvodne procese, zvijezda je polutržišnog načina poslovanja u tadašnjem sustavu.
Tvrtka zapošljava 5500 ljudi, a njen čelni čovjek, premda u socijalističkom sustavu, živi u dvorcu - nekadašnjem imanju Draškovića, u Božjakovini. Ivica Todorić nije, dakle, samo vlasnik dvorca - on je u dvorcu i odrastao, makar je dvorac bio derutan.
Otac mu je koristio zavičajni talent za trgovinu. Tvrtka Agrokor dobila je ime kao hommage Agrokombinatu, ali i korparima, (agro – kor), galantarima, putujućim trgovcima koje su Ivan Raos i Antun Vrdoljak proslavili u “Prosjacima i sinovima”.
Ante Todorić tržišno je orijentiran menadžer. Tadašnja socijalistička ekonomija odvija se kroz sukob “profitaša” i “dohodovaša” - profitaši su zagovornici tržišne koncepcije a dohodovaši socijalističke, dogovorne ekonomije.
Osokoljen uspjesima, Ante Todorić navodno je krenuo novcem Agrokombinata financirati i Dinamo, pa je, muljajući društvenom lovom, kupio Zlatka Čajkovskog kao trenera Dinama, za tada velikih 15.000 dolara.
Zbog toga je završio u zatvoru. “Htjeli su uhapsiti Todorića i pokazati da financira ustaše”, kaže u filmu Zdravko Tomac. No optužba za kontrarevolucionarno djelovanje na sudu nije dokazana. Todorić je osuđen samo za gospodarski kriminal.
"Ante Todorić je bio jako umrežen i nakon zatvora je napravio poslovni plan. Ušetao je u Privrednu banku i od starih pajdaša dobio kredit od 100.000 maraka", rekao je u jednom ranijem intervjuu autor filma “Gazda” Dario Juričan.
Tim je novcem Todorić napravio staklenike. Juričan opisuje kako je stvar išla dalje:
"Bilo im je teško, ali stare veze i poznanstva nisu popucali. Cvijeće je u to vrijeme bila profitabilna djelatnost i oni su se dosta širili izvan Hrvatske. Zujali su kao ose, bili su ispred svog vremena, kako je rekao jedan poznavatelj obitelji iz tog doba. Ante je vodio proizvodnju cvijeća u Kloštar Ivaniću, a Ivica u Zagrebu logistiku, distribuciju. Todorići su ipak uspjeli postati najveći cvjećari u Jugoslaviji. Od 1976. Agrokor se počeo širiti, dizati s dna, počeli su trgovati žitaricama, voćem i povrćem, a 1989. godine postali su dioničko društvo u stopostotnom vlasništvu Ivice Todorića.
Siloviti uzlet doživljava, međutim, tek pod Tuđmanom. Ante i Ivica Todorić bili su mezimci Savke Dabčević i Mike Tripala, proljećarskih lidera, s kojima je Tuđman bio u izrazito konkurentskom odnosu.
Ali ne treba zaboraviti da Tuđman tada nije bio blagonaklon samo prema Todorićima - on je lavovske dijelove nacionalnoga gospodarstva predao u ruke Miroslava Kutle (oko 175 poduzeća), koji je bio njegov prvi tajkun, ali ih je Kutle upropastio.
Brojne tvrtke dobili su i Luka Rajić, Josip Gucić i drugi miljenici vlasti, a samo je Todorić bio megauspješan, i samo je Todorić, na kraju, ostao u areni.
Imao je viziju, volju, snagu, prodornost i veze - sve što je u Hrvatskoj nužno za uspjeh. I mrežu - on se nikad nije sektaški ograničavao na ovu ili onu stranku, iako je uvijek posebnu naklonost gajio prema jednoj - onoj koja je na vlasti.
A ta mu je, koja god je bila, naklonost obilno vraćala. Jedan od važnijih suradnika Ivice Todorića u herojskim danima uspona bio je i Jozo Petrović, čovjek o kojemu je tijekom zadnjih godinu dana pričala cijela Hrvatska, bliski suradnik Tomislava Karamarka.
Jozo Petrović bio je generalni direktor Unikonzuma, koji je kasnije preimenovan u Konzum.
Nakon privatizacije Unikonzuma i prelaska u Todorićevo vlasništvo, Jozo Petrović ostao je dio obitelji - bio je direktor Intercontinentala i član uprave Agrokora. Kasnije je iz Todorićeva carstva prešao u Inu.
Todorića - u kontinuitetu - podupiru i hvale Borislav Škegro, Radimir Čačić, Ivo Sanader, Nikica Valentić.
Franjo Gregurić, Stjepan Mesić - desni i lijevi, bez iznimke. Kolona dužnosnika koji su došli iz Agrokora ili otišli u Agrokor duga je: tu su bivši guverner Željko Rohatinski, kojemu je Todorić kao neki čarobnjak riješio obiteljske poslovne probleme, Zdravko Marić, aktualni i budući ministar financija, Branko Mikša, Davorin Mlakar, Krešimir Kuterovac.
Najveća afera koja se veže uz Todorićevo poslovanje tiče se kredita Zagrebačke banke od šest milijuna maraka.
Njime je Agrokor trebao kupiti od poljoprivrednoga kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća…
HNB je zbog sumnjivih transakcija u tom poslu protiv Franje Lukovića, direktora Zagrebačke banke, podnio kaznenu prijavu. A u Agrokoru su tvrdili da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA.
“Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države”, piše devedesetih u Globusu novinarka Jasna Babić, danas autorica Expressa.
Samo dvije godine kasnije Todorić je stekao goleme udjele u čak sedam značajnih poduzeća - splitskom Bobisu i mljekari Mils, vinkovačkim Silos mlinovima, PIK Vrbovcu, Ledu, hotelu Intercontinental i, tada kruni uspjeha, Konzumu. Već 1995. Todorić je veći od svih. Ivica Todorić radi cijele dane i noći.
Ljudi koji ga dobro poznaju kažu da je neviđeni radoholičar, čovjek koji sjajno poznaje svaki zakutak svoga imperija, koji održava 60.000 ljudi.
Teško je reći da uživa u životu - on se nekima prije čini kao rob rada nego kao neki bogati hedonist. Na kraju krajeva, svaku večer prije spavanja on si mora postaviti pitanje koje pripadnici (sve malobrojnije) srednje klase, ne moraju - hoće li tih 60.000 ljudi prvog u mjesecu dobiti plaću?
Todorić milijardu eura duguje Rusima, Sberbanku. Već neko vrijeme Todorić jeftino u Rusiji nabavlja novac za poslovanje, a Sberbank se time otvoreno hvali.
U lipnju ove godine iz Sankt Peterburga odaslano je i službeno priopćenje: “Sberbank je s hrvatskom grupacijom Agrokor, najvećim maloprodajnim lancem i proizvođačem hrane u jugoistočnoj Europi u privatnom vlasništvu, potpisao Memorandum o razumijevanju.
Memorandum su potpisali zamjenica predsjednika Izvršnog odbora Sberbanka Svetlana Sagajdak i zamjenik predsjednika Uprave grupacije Agrokor Ante Todorić.
Sberbank je kompaniji odobrio kredite od više od jedne milijarde eura, banka podržava zajedničke projekte kompanije, uključujući proizvode investicijskog bankarstva”, izjavila je zamjenica predsjednika Izvršnog odbora Svetlana Sagajdak.
Dakle, kada bi Todorić bio prisiljen prodati Agrokor, jedan kupac dobio bi u ruke najvažniji dio hrvatskoga gospodarstva, kralježnicu ekonomije: Konzum, Jamnicu, Belje, Pik Vrbovec, Ledo, Tisak… ali i Frikom, Ideu, i niz srpskih tvrtki.
“Danas moramo birati. Mi možemo spasiti samo jedno - ili Todorića ili Hrvatsku”, rekao je svojedobno predsjednik RH Stjepan Mesić.
"Kad bi se uzdrmao takav gigant, ne bi Hrvatska samo kašljala, dobila bi upalu pluća", rekao je zadnjih dana mandata odgovarajući na pitanje drži li Todorić Hrvatsku u šaci.
Jasnije je mogao odgovoriti samo jednom rječju: “Drži!”.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Simpatično je to da se sa garažnom prodajom tulipana može doći do toga što on danas ima. Zašto se ne pokrene pitanje o robnim rezervama koje je njegov tatek pokrao i prodao u vrijeme tzv. privatizacije, sigurno je i sinek ... prikaži još!k imal nekakve koristi od toga? Hm... DORH, USKOK???