Većina dokumenata o bijegu raznih zločinaca u Argentinu uništena je 1955. godine nakon puča kojim je prekinuta vlast Juana Perona, a dobar dio je uništen i tijekom devedesetih kad su napokon shvatili koliko je bilo sramotno to što su pružili utočište nekim od najgorih zločinaca starog kontinenta.
Međutim, kako to gotovo s veseljem opisuje Uki Goni u svojoj knjizi, argentinski dužnosnici bili su nevjerojatno korumpirani što ih nije spriječilo da sve revno bilježe. Čak i kada je bilo riječi o tajnim nacističkim dolascima, birokrati su pazili da točno i dosljedno ispune svaki formular. Stvorilo je to ogromnu količinu papirologije i neki dokumenti su završili u nekim ladicama iza nekih drugih formulara i tako preživjeli sve pokušaje uništenja.
Pomoglo je i što je argentinska birokracija bila totalno disfunkcionalna pa je useljavanje bilo podijeljeno između ministarstva vanjskih poslova i posebnog ureda za useljavanje. Imigranti su tako morali premostiti čak dvije gotovo nepremostive barijere za ulazak u Argentinu.
Prvo su trebali dobiti dozvolu za ulazak od ureda za useljavanje što se radilo preko molbe argentinskom konzulatu u Europi ili je neki rođak mogao izravno u Buenos Airesu podnijeti molbu. Kad je riječ o ustašama i nacističkim zločincima, bilo je dovoljno samo pismo iz obavještajne službe Juana Perona i dozvola je izdavana na bilo koje ime, bilo pravo bilo lažno.
Imigracijski ured bi onda poslao telegram odgovarajućem konzulatu s obavijesti da je molba prihvaćena, a konzulat bi pozvao aplikanta da preuzme dozvolu za ulazak. Ustaške dozvole bi većinom preuzimao Krunoslav Draganović ili kako su ga često zvali u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ustaški James Bond.
Nakon što su dobili argentinsku dozvolu pod lažnim imenom, nacisti i ustaše su mogli bez problema dobiti putnu ispravu Crvenog križa pod istim lažnim imenom. Isprave su bile namijenjen izbjeglicama koji su izgubili svoje dokumente u ratu, ali sve države svijeta prihvaćale su to kao potpuno važeću putovnicu. Zločinci su tako dobili važeću dozvolu za ulazak i važeće putne isprave pa su mogli bez problema se javiti u najbliži argentinski konzulat i zatražiti vizu. Naravno, i tu se moglo vidjeti rasulo argentinskog sustava zato što su konzuli ponekad odbijali izdati vize putnicima s važećim dokumentima, a ured za useljavanje bi ponekad dopustio ulazak ljudima bez vize.
Nacisti i ustaše bi većinom izlazili iz konzulata s urednom vizom nalijepljenom u dokumente Crvenog križa. Istovremeno bi konzul izdao i potvrdu identiteta kojom su zločinci u bijegu mogli bez problema dobiti osobnu kartu, Cedula de Identidad. Tako su ustaše nagrađivani ne samo utočištem s druge strane svijeta već su mogli dobiti i potpuno važeći novi identitet.
Ostala je još jedna posljednja prepreka. Peron je u Italiji uspostavio DAIE, Delegaciju za argentinsku imigraciju u Europi, gdje je sva papirologija morala završiti. Imali su i ured u Genoi gdje su svi imigranti morali proći liječničke preglede. Hrpetine papira nastale tim dugim procesom su sačuvane po argentinskim arhivima, a svaki imigrant je imao svoj dosje gdje se jasno moglo vidjeti kada su nacisti se odrekli lažnog imena pod kojim su ušli u Argentinu i preuzeli svoj stvarni identitet.
Hrvati su i ovdje imali velik utjecaj. Argentinski autor Uki Goni to dokazuje na temelju dosjea 87902/47 kojeg je otvorio Gino Monti de Valsassina, talijanski časnik hrvatskog porijekla, kako bi dovukao u Argentinu bivšeg premijera Jugoslavije Milana Stojadinovića. Monti se, naime, osobno zalagao kod raznih službi za spašavanje Stojadinovića, a koliki je njegov utjecaj bio govori činjenica da je samo pet dana nakon pokretanja postupka već izdana dozvola za dolazak Stojadinoviću.
Sve bi prošlo u najboljem redu da Amerikanci nisu otkrili pokušaj bijega bivšeg premijera. Njima je zasmetalo to što se Argentinci ne drže dogovora iz Meksika gdje su se države obiju Amerika dogovorile da neće prihvatiti nacističke zločince ili njihove kolaboracioniste. SAD je posebno zanimalo to što je Stojadinović prije početka Drugog svjetskog rata iskazivao divljenje prema Adolfu Hitleru i njegovom Trećem Reichu, a najbolji primjer im je bio jedan sastanak s početka 1938. godine kada je Stojadinović obećao Hitleru i Hermannu Göringu punu jugoslavensku pomoć u pokoravanju svijeta. "Sada se možemo osjećati sigurnima sa 120 milijuna prijatelja na našoj granici", rekao je Stojadinović nakon što je Njemačka aneksirala Austriju. Pokušao je uspostaviti i vlastitu paravojsku nalik SS-u, počeo je koristiti nadimak Vođa, ali ništa mu to nije pomoglo u ostanku na vlasti.
Već iduće godine je Stojadinovićeva vlada propala i on je osobno uklonjen s vlasti. 1940. godine su pronađeni dokumenti u njegovoj kući koji su otkrili tajne nacističke aktivnosti i Stojadinović je uhićen. Uskoro je prokrijumčaren u Grčku gdje je predan britanskim službama koje su ga prebacile na Mauricijus gdje ga je i dočekalo Montijevo spašavanje.
Naravno, nakon američkih prigovora, Argentinci nisu tako lako nastavili s izvlačenjem Stojadinovića, ali već nekoliko mjeseci kasnije došlo je do smjene na vrhu ureda za useljavanje. Monti je onda napisao novu molbu tražeći dozvolu za ulazak Vođinoj supruzi i kćerima koje su dospjele čak do Brazila bez obzira na činjenicu da su imale samo nevažeće kraljevske jugoslavenske putovnice.
Ključnu ulogu odigrao je još jedan Hrvat, bivši veleposlanik NDH Branko Benzon. Nevjerojatni šarmer koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Benzon je rekao da su Britanci počeli malo slabije paziti na Stojadinovića i da je upravo tada pravo vrijeme za spašavanje Vođe. Istog dana kada je Benzon tražio obnavljanje postupka izdavanje dozvole za dolazak, telegram je odaslan u veleposlanstvo u Cape Townu gdje se dozvoljava ulazak Stojadinoviću s bilo kakvim dokumentima koje on posjeduje.
Postupak je ubrzo dovršen i Stojadinović se iskrcao u Buenos Airesu 2. travnja 1948. godine, a uskoro su mu se pridružile supruga i kćeri iz Brazila.
Iste godine su pokrenuti identični procesi za najgore zločince koji su izbjegli iz nacističke Njemačke: Adolfu Eichmannu, Josefu Mengeleu, Josefu Schwammbergeru i Erichu Priebkeu.
Stojadinović nije došao praznih ruku zato što se odmah mogao smjestiti u luksuznu četvrt glavnog argentinskog grada, a uskoro je pokrenuo El Economistu, jednu od najutjecajnijih argentinskih dnevnih novina. Njegova prošlost počela mu je stvarati probleme tek padom Perona 1955. godine, a Stojadinović je brže-bolje pokušao dobiti državljanstvo nove domovine. Peron je, međutim, uklonjen s vlasti prije nego je Vođa postao Argentincem. Pokušao je 1960. godine opet dobiti državljanstvo, ali policija ga je sumnjičila za obavještajno djelovanje u jugoslavenskoj zajednici. Preživio je i te optužbe te na pred kraj 1960. godine je dobio državljanstvo.
Nakon rata se Stojadinović nije mogao vratiti u domovinu zbog očitih razloga, ne bi preživio optužbe za suradnju s neprijateljem naroda. Britanci, njegovi bivši uznici, nisu se previše zabrinjavali zato što više nije bio njihov problem. Jedini kojima je Stojadinović smetao bili su Amerikanci i oni su se svojski potrudili da ga zadrže s druge strane Atlantika. Međutim, Peron je bio odlučan i na kraju je on i pobijedio, piše Goni.
