Express: Šibenik je vaš rodni grad, formativno iskustvo punka i undergrounda stekli ste ondje. Što je bio okidač da se cijeli život bavite muzikom? Kroz školsko pitanje ‘kako ste uspjeli sačuvati punk u sebi’, pokušajte se odmaknuti u ulozi promatrača toga grada - nekad i sad. Počeli ste u ratno vrijeme, a vidimo sad Dalmaciju nakon 1990-ih: žilavi i uporni tragovi neokonzervativizma ostavili su trag, primjećujete li ih - ili pretjerujemo?
Što mi je bio okidač da se bavim muzikom? Nikad nisam razmišljao o tome, ali ovako iz prve… Čitav je niz utjecaja u neprekidnom procesu. Ono kad sam kao petogodišnjak sjedio iza bubnjara na koncertu Azre. Kad sam na gramofon stavio prvu ploču Beatlesa, kad sam gledao prijenos Live Aida u ljeto 1985. Kad sam si kupio prvu kožnu jaknu, kad sam osnovao bend, pa je bio prvi koncert i prvi odlazak u studio i ono prvo izdanje. Do trenutka kad sam postao partner Outlook festivala. I tako dalje, još to traje. Šibenik je definitivno ‘zakucao’ punk u meni. Prije muzike trenirao sam tenis u gradu u kojemu je postojao teniski klub, ali nije imao teniskih terena. U vrijeme našeg odrastanja Šibenik je imao solidne kapacitete, s obzirom na postojeću situaciju. Od MZ-a, preko Gimnazije, do Vesla, ili Midnighta u Zablaću, bilo je mjesta na koja su redovno odlazile skupine različitih interesa. A sad, nakon otprilike dva desetljeća poslijeratne depresije, Šibenik opet ima potencijale i konkretne mogućnosti za razvoj i njegu kulturne scene. Iako neokonzervativni klerikalizam nasilno i sve više dominira javnim prostorom - a ja to itekako primjećujem, ali ne podržavam; klubovi i ostale kulturne inicijative pravi su način da ljudi u formativnim godinama imaju drukčije izvore informacija koje će ih sigurno obogatiti u privatnim izborima kroz život.
Express: I sad, anarho-punk!? Prošle ste godine reizdali album prvijenac vaše grupe Nula, nastavljate novim albumom. Album iz 1993., ‘Pobijedimo laž’, snimali ste na kaseti, između granatiranja Šibenika i redukcija struje: s današnje distance bolje se vidi i čuje kolika je vrijednost tog pothvata?
Mi to stvarno nismo imali u planu, došlo je spontano, potaknuto obljetnicom od 25 godina, pa smo sjeli te ponovno preslušali i pregledali originale uz zaključak kako se isplati podsjetiti se na to u obnovljenom ruhu. I sad smo sigurni da se isplatilo: čak i to da nam je bila dužnost to napraviti. Kao klinci bili smo naoružani voljom, bez znanja i adekvatne opreme. Sve to dolazi iz vremena prije kompjutora, kad su se stvari radile ručno. A reizdanje opravdava, iako ne oduševljava, činjenicom da su obrađeni materijali i danas ubojito aktualni. Odsvirali smo povratnički nastup na koncertu Martinska Punk u kolovozu prošle godine. Feeling je bio jednak kao i prije, onaj nalet adrenalina kad misliš da koncert od sat i petnaest minuta ne traje niti sekundu.
Express: Prekomjerna doza vinila ili PDV Records vaša je izdavačka kuća, čije ime dovoljno govori o prilikama u kojima je vinil i statistički i artistički dosegnuo novu kvalitetu u glazbenoj industriji. Ima li smisla govoriti o prepoznatljivom trendu na domaćoj sceni koju zastupate svojom etiketom?
Da mi je netko prije iks godina rekao da će mi 2021. godine izdavanje i prodaja vinila i dalje biti jedna od značajnih aktivnosti, ne bih mu vjerovao. Važno je, dakle, njegovati dječačke snove. Stvar s gramofonskim pločama je ta da su se dokazale kao najkvalitetniji fizički medij za reprodukciju, očuvanje i uživanje u glazbi. Toliko jednostavno. Ta ‘nova kvaliteta’ koju spominjete odnosi se na činjenicu da je svega toga postala svjesna glazbena industrija na globalnoj razini, koja ih je na velika vrata vratila u proizvodnju. I sve to uz promociju i dućansku distribuciju - skoro onako kako je bilo nekad. Kažem skoro jer industrija je, dakako, ovdje da sve to naplati višestruko. I bez ikakve grižnje savjesti tvrdim i ponavljam: ljudi, precijenjeno je to i preskupo! PDV je danas prepoznat kao jedan od najagilnijih nezavisnih izdavača, kao i mjesto na kojemu možete pronaći aktualne i antologijske naslove raznih svjetskih trendova na novim nosačima zvuka. Postojeći trend je da, za razliku od posljednjih 20 godina, kad su ploče najviše koristili DJ-i, danas dominiraju formati albuma uz nepregledan popis raznih reizdanja, u svakakvim oblicima: e tu će vas industrija opet pokušati navući da potrošite što više za nepotrebno nabrijana i luksuzna pakiranja. Na ploče sam navučen prije nego što sam prohodao, nikad se nisam skinuo i neću. Toliko sam zastranio da mi rijetko koji drugi medij može zadržati fokus. I dok ovako razgovaramo, slušamo prvu ploču Milesa Davisa iz kolekcije: pitam se zašto sam toliko glup da mi je trebalo toliko dugo da je nabavim.
Express: U vrijeme lockdowna na Facebooku ste u prigodnoj slušaonici pustili jednu stvar iz 1980-ih. Električni orgazam: ‘Bejbe ti nisi tu’, metaforično. Ali druga stvar je zanimljiva možda, za analizu trendova: 1980-e? Zabavno je vidjeti kako sad tinejdžeri na TikToku slušaju te ‘stare’ stvari iz 1980-ih, nepoznat im je kontekst, a cijeli opus yu rocka je na društvenim mrežama življi no ikad?
Haha, to je bilo za ‘Azimutove karantena sessions’, stihovi posvećeni koroni. ‘…ti si tako glupa, bejbe, jer bejbi, bejbi, bejbi, ti nisi tu…’. I da, na aplikacijama koje koriste mlade generacije teško će se shvatiti poruka kako smo je mi nekad shvatili: ako uopće postoji. Kontekst je ipak toliko drukčiji da će tinejdžeri vrlo teško doći do činjenice da je ova stvar zapravo obrada ‘Out Of Time’ Stonesa. Opus yu rocka je (i dalje) općeprisutan, a razlog najbolje zna naša generacija. Nalazi se u činjenici da su autorska imena i bendovi iz tog doba postali i ostali prepoznatljivi upravo zato što se društvo kvalitetnije brinulo za mlade. Brinulo se i za danas antologijske bendove jugoslavenskog rocka, kojima su mnogobrojni omladinski kulturni centri i mjesne zajednice garantirali prostore za izražavanje. To je bilo presudno.
