Opći napad na grad pod zaštitom UNESCO-a počeo je na današnji dan prije 26 godina. Trupe JNA i Teritorijalne obrane crnogorske vojske potpomognute specijalcima crnogorskog MUP-a i dragovoljcima iz srpskih mjesta istočne Hercegovine krenule su u pohod na drevni hrvatski grad Dubrovnik. Kako su ga tada zvali - išli su u 'rat za mir'.
Cilj je bio uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika. Tako je već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a raketirana je i zgrada Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i radijskih veza. Prve granate ispaljene su iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja. Taj dan počela je agresija i osmomjesečna opsada Grada.
Napad je istovremeno krenuo iz nekoliko pravaca: iz smjera crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, zatim iz smjera Trebinja prema Brgatu, te jedan dio prema Slanom preko Ćepikuća.
Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokirala i oslobodila. U srpsko-crnogorskoj agresiji poginulo je 92 civila, 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite te trojica vatrogasaca.
Dubrovčanin Elvir Islamović tada je bio 12- godišnjak, a ovo je njegova ispovijest o naglom i traumatičnom odrastanju u ratnom razdoblju.
Te nesretne 1991. imao sam 12 godina, bio sam još ono pravo dijete, balavac, osnovnoškolac, uživao u nogometu na "male bare" u Čokolinu i pripremao razne vragolije s ekipom iz kvarta i škole. Nitko od nas nije bio svjestan opasnosti koja nam se približava. Čak i kad su iznenada omiljene dječje emisije i serije na televiziji zamijenili tenkovi i vojnici, a preko radija svakim danom glasovi reportera i izvjestitelja iz raznih dijelova Hrvatske postajali sve ozbiljniji, dramatičniji...Vokabular se i nama naglo počeo mijenjati. Uvuklo nam se sve više izraza koje smo dotad slušali samo u partizanskim filmovima nedjeljom, ali svejedno, nekako nismo ni slutili što nam se sprema. Čak ni kad se počela skupljati ozbiljna vojska na granicama s BiH i Crnom Gorom pa niti kad je JRM zapčela pomorsku blokadu dubrovačkog akvatorija u rujnu. Ništa nam, tako naivnima, nije bilo jasno. Pa neće valjda napasti Dubrovnik. Ta je naša zabluda trajala kratko. Do 1. listopada. Od tog dana u moja su se sjećanja uzrezivali ožiljci kao da ih je netko urezivao nožem, svakog dana...I prvi ožiljak stigao je tog dana, bio je to trenutak kad sam shvatio da počinje - rat.
Da, pravi rat. Ne onaj koji sam gledao na televiziji ili onaj koji sam vodio vikendima s plastičnim puškama u obližnjem parku. Pravi rat. Počelo je zaglušujućom bukom aviona i raketiranjem odašiljača na Srđu. Bile su to prve detonacije u Gradu, prve od tisuća koje će nas pratiti idućih dana, mjeseci, godina...
Počelo je. Odmah po početku napada otac je primio telefonski poziv da se hitno javi u Zapovjedništvo obrane. Sjećam se da mi je pričao da je u JNA bio desetnik u topništvu, ali nisam znao ništa više od toga. Otac je odjurio, ostali smo u stanu majka, sestra i ja. Idućih dana jedna za drugom stižu katastrofalne vijesti sa svih dijelova dubrovačkog područja, sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom, nisam ih ni stigao procesuirati. Slušamo kako padaju mjesta u okolici Dubrovnika, kako se mom Gradu približava pakao, a od oca ni traga ni glasa. Padaju Konavle, Cavtat, Dubrovačko primorje, vode se velike bitke u Župi Dubrovačkoj...ali na kraju obrana pada i grad ostaje u potpunom okruženju. Jedina točka iznad grada koju su branitelji držali je bila tvrđava na Srđu, središte herojskih borbi i simbol obrane Dubrovnika.
Točno koji dan prije nego se zatvorio obruč, sjećam se baš svih detalja, sjedio sam s prijateljima u parku i igrao šah, kad mi je jedan od njih rekao: "Elvire, evo ti oca." Okrenuo sam se i ugledao tatu u istim trapericama i džemperu u kojem je otišao, sav prljav i razderan. Viknuo sam "Tata!", a on me zagrlio. Tako zagrljeni hodali smo prema kući. Tad sam ga prvi put vidio da plače. Bilo mi je to nevjerojatno. Možda čak i nevjerojatnije od činjenice da je otišao na prvu liniju, vodio malu jedinicu na poluispravnom topu od 76 mm sa raštimanim ciljnikom u Župi dubrovačkoj i da se pod kišom granata i metaka uspio izvući i pješice vratiti u grad sa svojim suborcima. Toliko nevjerojatno. Nije se otac dugo zadržao s nama, već za koji dan otišao je na položaj na jednu od gradskih "čuka", jer drugih položaja osim gradskih - i onog na Srđu - nije bilo. Od trenutka kad je grad okružen počeo je pakao.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
....Uostalom one slike mladića izloženih u palači Sponza (još uvijek?)- nije "greda" što nisu rodjeni u Dubrovniku - nisu poginuli braneći Dubrovnik, već na specijalnim zadacima ili nekoj nesreći, nakon što su spašeni od opsade, od dvojca Mesić - Boniver. ... prikaži još!. A "jadni" leteći i ne, turisti to "nevide".
Johny, meni nisu rekli Srbi "kako lijepo autogume gore" već rođeni Dubrovčanin (koji se nije mogao vratiti svom domu sa specijalizacije u inostranstvu). Iole koji je htio utvrditi koliko je bombardiran stari grad, mogao je i može pogledati, ko staklo ... prikaži još!o glatke ploče na Stradunu! Uostalom, nakon što su paravojne formacije, palile i razarale naselja i gradiće oko Dubrovnika, uvukle se u stari grad. Pa nije JNA bila baš tako glupa da bi razarala kulturnu baštinu svijeta!....
da,a srbi su rekli da palimo autogume