Mahmud i Abdul doputovali su izdaleka da bi pogledali generalnu probu “Elementarnih čestica“.
U Dubrovnik ih je doveo poseban zadatak - procijeniti predstavlja li dramska premijera Ljetnih igara prijetnju za ISIL.
Međutim, nakon pola sata, izbezumljeno su pobjegli s Lovrijenca i sjeli u prvi taksi na Pilama.
"Drajv tu Čilipi! Ez sun ez posibl!", rekli su zbunjenom vozaču na lošem engleskom.
Na dubrovačkom aerodromu kupili su kartu u jednom smjeru i nestali u zračnome prostoru. Kada su već odmakli dovoljno daleko, naručili su ledeni čaj i napokon odahnuli iako, ono što su vidjeli u pola sata generalke, neće zaboraviti.
"Hrvatskoj naše akcije nisu potrebne jer su njezini stanovnici razvili posebnu metodu terora i samomučenja lošim kazalištem. Niti jedna naša akcija ne može zamijeniti patnju, horor i dubok osjećaj bola koju izaziva gledanje takva teatra", pisalo je u njihovu izvješću.
U Dubrovniku su na dan premijere policijski psi neumorno njuškali, ronioci tražili bombe, a šire područje Grooda temeljito je očišćeno od “lica sumnjivih vjeroispovijesti”.
Čudno je kako se stari Ibrica uspio probiti na Lovrijenac. U Gradu se toga popodneva živahno diskutiralo.
Uspjeh Igara mjere po vatrometu na otvorenju, a ove je godine, kažu, bio bolji nego prethodnih. Zbog toga sam s nestrpljenjem dočekala večer.
Predstava je počela obećavajuće, glazbenom uvertirom repera Mikija Solusa. Odjeven u stilu Dubrovačkih trubadura mladi je Miki zbunjenim i pomalo umornim glasom pjevao o veličanstvenoj pobjedi slobode, razuma i umjetnosti nad terorističkom prijetnjom.
Unatoč blesavom i na silu rimovanom tekstu, bilo mi ga je milo vidjeti jer cijenim njegove reperske pokušaje.
No taj početak je, uz završnu scenu s Madom Peršić koja neodoljivo podsjeća na mladu Enu i naga se pojavljuje ni od kuda kao Eva iz rajskog vrta, bio jedini gledljiv dio predstave.
Ostatak čine neslušljivi songovi, kvazikabaretsko prenemaganje i verglanje odlomaka iz Houellebecquove knjige, same po sebi dubiozne svima koji imaju iole normalan i redovit seksualan život te zdrave poglede na svijet i vlastitu zadaću postojanja na Zemlji.
Ekipu predstave čine doajeni regionalnog “erotskog teatra“ predvođeni Prljom iz Leta 3. Ovaj put publika nije mogla uživati u pogledu na Prljine raskošne, dlakave mošnje nego ga samo čuti kako pjeva.
Što je gore, gledati Prljin obješeni “alat” u brnjici ili slušati ga kako reve na lošem francuskom, teško je pitanje.
Tu je još i 42-godišnji slovenski glumac Marko Mandić, čije je najvažnije karijerno dostignuće masturbiranje u MSU-u, a u “Česticama“ gledamo desetominutnu reprizu njegova herojskog umjetničkog čina.
Na sreću, bez “sretnog završetka“ jer je orgazam predstave bio duet Prlje i Mikija “Jebačina“. “Jebanje, crnac i kurac“ glavni su motivi ove, nažalost, nezaboravne arije.
Nakon drugog pjevanja “Jebačine“, s kolegom sam razmijenila negodovanje nad predstavom koja nikako da završi.
Naš politički nekorektan komentar čuo je proćelavi čiča koji je sjedio u blizini pa nas je ljutito ušutkao i počeo pogledavati u smjeru sekjuritija.
Kada su se svjetla upalila, prostrijelio nas je osvježavajuće ledenim pogledom i tada smo skužili da je to redatelj Ivica Buljan.
Prava šteta što nas nije uhitilo. Bilo bi zabavno da smo privedeni kao islamisti.
Na impozantnoj lokaciji Lovrijenca čitava se halabuka oko Houellebequa ispuhala poput balona od sapunice.
Kada sam krenula u avanturu gledanja “najvažnijeg kazališnog događaja sezone“, nisam ni slutila da me čeka jedna tragikomična epizoda.
Sada se čudim svojoj naivnosti jer je čitava priča oko “Čestica“, enciklopedijski primjer provinicijske samodopadnosti.
Za početak, angažiranje ISIL-a kao PR agencije za promociju predstave i dobivanje političkih bodova bizaran je čin koji graniči sa zdravim razumom, kako od strane dubrovačko- neretvanskog župana i njegovih oponenata, tako i organizatora Ljetnih igara, ali i ekipe u medijima koja je čitav taj kaos popušila.
S druge strane, izbor predloška pametnom je mogao najaviti što će se događati.
Zaslijepljeni vlastitom egomanijom, naši su kazalištarci uvjereni da na Lovrijencu održavaju sat seksualnog odgoja i iluminacije primitivnom, neukome puku.
Iako “Čestice“ govore o seksualnim frustracijama iskompleksirana Francuza, u postavi predstave i ne tako vješt analitičar može uočiti sve komplekse naše akutno provincijske kulturne scene.
Elitizam i kulturni snobizam na Lovrijencu je dobio krila, a kao protuargument svakoj kritici naši će vrli kazalištarci reći da su neshvaćeni u moru malograđanštine koja ih ne može spoznati jer nije na njihovoj razini svijesti.
Sve ovo davno je dijagnosticirao i predvidio Jergović u svojoj kritici “Houellebecq- Coelho liberalnih hrvatskih intelektualaca“.
U tekstu on raskrinkava pervertiranu potrebu “elegantnih, frankofonih, liberalnih intelektualaca, vještih da satima drve o postmodernizmu, zgroženih nad prilikama na hrvatskoj kulturnoj sceni“ da ističu francuskog pisca kao “znak intelektualnog, seksualnog i moralnog statusa i elementa visokoga urbaniteta.“
Houellebecq je”, piše dalje Jergović, “talon za izravna plasman među sredovječno i nadrkano građanstvo, među one o kojima se javno ne smije ništa loše reći, jer bi ti mogli jednom zatrebati. A takvi nikad ne zaboravljaju.“
Jedan od pro-Houellebecq argumenata (btw, hipstersko prezime, svima na svijetu teško izgovorljivo, pseudonim je pisca koji se rodio pod književno nezanimljivim imenom Michel Thomas) jest da se taj borac za slobodu govora u svojim djelima obračunava s političkom korektnošću.
Slažem se, politička korektnost moderni je fašizam, no koristiti borbu protiv iste kao podlogu za seksizam i ksenofobiju, što Michel Thomas uporno radi, zvjerski je čin kršenja svih deklaracija koje su mu preci donijeli u krvavim revolucijama.
Drugi argument obrane ovog tipa teatra je egida “mi želimo privući mlade u kazalište“. Mladi nisu toliko banalni i naivni kako se dedama i babama s hrvatskog kazališnog Olimpa čini i dajem ruku u vatru da bi radije gledali Pešutove “Pande“ nego ovo staračko izdrkavanje.
Pričajući s dubrovačkim prijateljima, načula sam njihovu žalopojku zbog zatvaranja kultnog rock-kluba Orlando radi problema sa ZAMP-om, zbog čega su prisiljeni izlaziti na mjesta gdje DJ na svaku rock-stvar pusti dva narodnjaka.
Trošak osiguravanja Igara koji dijele Ministarstvo kulture i Grad Dubrovnik procjenjuje se na od pola do miliju i po kuna.
Za te novce, moglo se spasiti Orlando i tamo mladima ponuditi kulturu. Bilo bi to korisnije nego kao događaj nacionalne važnosti plasirati ovakvu neiskrenu, pseudointelektualnu predstavu koja će biti zaboravljena čim se bura malo stiša.
Ironično, mjesto radnje ovog apsurda je ista ona tvrđava s koje je prije otprilike 200 godina jedan drugi Francuz skinuo zastavu prkosnog imena Libertas i tako stao na kraj 700-godišnjoj povijesti Republike.
Danas Libertas u imenu nose filijale, uredi i korporacije od Rogoznice do Bijeljine; ime je to silovano i ofucano, baš kao i ideal koji prašnjava zastava na vrhu ponosne tvrđave predstavlja.
Na kraju, pitanje tko je tu terorist, tko malograđanin, a tko provoditelj kvaziliberalnog kulturnog terora, ostaje otvoreno.
U predstavi se ponosno citira izjava Mani Gotovac koja pompozno utvrđuje da joj je drago što je napokon kucnuo čas da policija štiti kulturnjake, a ne samo navijače.
Ne mogu se trenutno sjetiti uređenog društva u kojem policija predstavlja faktor kulturnog procesa. Zapravo, voljela bih da postoji policija koja bi ljubitelje kazališta štitila od ovakve “umjetnosti“.
Zgađena ovim kaosom, mislim si kako je sportskim novinarima, usprkos Mamićevom letećem cirkusu, ipak mirnije zarađivati za svoj kruh.
Publika u teatar dolazi po posebnu vrstu iskustva koju ne može dobiti nigdje drugdje; po osjećaj zajedništva i magije koje kreira kvalitetan boravak u kazalištu.
Mani je to, izgleda, zaboravila jer danas predvodi elitu koja repertoare slaže tako da budu igrališta egomanije i provincijskog kompleksa manje vrijednosti.
I tako, ova trakavica miriše na kinesku lavandu koju unutar zidina prodaju pod natpisom “autentično“. Svaki peti turist Stradunom šeće slikajući se selfie štapom.
Premijera “Čestica“ podsjetila me na selfie-štap kojim su članovi domaće kulturne elite uslikali još jedan selfie svoje vlastite slijepe taštine.
