Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine te, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga RH.
Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istodobno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva “Jasenovački logori – istraživanja”.
Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: “Tri jasenovačka logora” Vladimira Horvata,
“Sabirni i radni logor Jasenovac” Igora Vukića i “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac” prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena.
U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njezine stavove.
Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima.
Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor, u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. (...)
Prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći je navodno 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše IB-a.
Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke “trostrukosti”: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima.
Prebacujući idealiziranu koprenu preko pravog karaktera ustaškog Jasenovca, Igor Vukić se posebno opširno bavi logoraškim orkestrom, kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama.
Ubrzo poslije rata (1946. godine) o tim su temama već u svojim memoarima pisali preživjeli jasenovački logoraši Đorđe Miliša i Milko Riffer, ali tadašnje komunističke vlasti onemogućile su normalnu distribuciju tih knjiga.
Nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti.
Istraživači su ipak o tome mogli saznati u arhivima, a čini mi se da su prvi o toj temi javno progovorili Adolf Friedrich, Sado Koen-Davko i drugi autori u zborniku “Sećanja Jevreja na logor Jasenovac”, koji je objavljen u izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu 1972. godine.
Kad je to poslije 1990. prestala biti tabu tema, javili su se mnogi autori, neki s neozbiljnim, a neki i s ozbiljnim novim podacima, i tako je nastao prilično rašireni mit o “Maloj Floramye” u jasenovačkom logoru.
U svojim opširnim opisima o logoraškom orkestru, kazališnim i sportskim priredbama, Igor Vukić se oslanja na memoarske zapise u knjigama Miliše i Riffera, a najpreciznije podatke crpi iz zornih opisa Erwina Millera u knjizi “Izabran za umiranje” (izdanje Durieux, Zagreb 2004., uredila Zora Dirnbach).
Između više od tisuću knjiga napisanih o Jasenovcu, Millerova su sjećanja, pored knjige Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, najimpresivniji memoarski zapisi o logoraškom životu u jasenovačkom kompleksu od l941. do l945.
Tri i pol godine Jasenovca Miller se uspio održati jer je najveći dio tog vremena proveo na stručnom poslu u Kožari (Jasenovac IV.), smještenoj izvan glavnog logora, u samome mjestu Jasenovac, gdje su zatočenici masovno poubijani tek 22. travnja 1945., a Miller se u proboju uspio spasiti.
O “mirnoj” 1943. Miller, između ostalog, piše:
“Kožarci su bili osnivači kulturno-prosvjetne grupe koja je, jer knjiga nije bilo, trebala popuniti prazninu logorskog života. Nekoliko je logoraša sa smislom za glumu i pjesmu počelo s pripremama, i to ni manje ni više – s pripremom operete ‘Grofica Marica’!
S nama je u kožari bio operni pjevač Arnold Basch koji je sve nas osvojio svojim baritonom. Pred improviziranom pozornicom u dvorištu, koje je bilo prilično veliko, postavljene su klupe za ustaške časnike i ustaše-stražare.
Nakon prvog nastupa, koji je bio uspješan i postigao više nego što smo očekivali, stiglo je iznenađenje.
Seljanke i seljaci koji su s one strane ograde gledali predstavu toliko su njome bili oduševljeni da su nam počeli bacati cigarete.
Pojavile su se i tepsije s pečenicama, pa kolači... Ustaše su bili zadovoljni, to je ipak bilo za njih nešto novo, pa su tražili da takvih predstava bude što češće.
Poslije smo odlazili čak u glavni logor da odigramo predstavu. Jedna od predstava koju smo nazvali ‘San ljetne noći’, a bila je potpuna izmišljotina samih logoraša, imala je specijalnu zadaću.
Sve što se na sceni odigravalo trebalo je pokazati o čemu logoraš sanja. Ali kako je sama predstava bila relativno kratka, trebalo joj je nešto dodati.
Pala je odluka da Arnold Basch otpjeva ‘Ave Mariju’. Sakupilo se mnogo ustaša, a s vanjske strane ograde mnogo seljanki i seljaka, čak i onih iz Uštica.
Predstava je tekla dobro i bilo je vidljivo da su svi zadovoljni. Onda je Arnold izišao na pozornicu i počeo pjevati:
‘Ave Maria, Majko moja sveta, molitvu moju slušaj vruću i ne ostavljaj me ni na čas. U ovom svijetu punom boli, u kom su ljudi tako zli, tvoje te dijete Majko moli ne ostavi me ni na čas! Ave Maria, Majko moja sveta!’.
Seljanke su s onu stranu ograde plakale, maramama brišući suze, seljaci su se počeli meškoljiti, a ustaše se uzvrtjeli sjedeći na klupama kao da ih odozdo netko bocka.
Pjesma je učinila svoje. Cigarete su padale kao kiša, a i slatkiša je bilo napretek.
Nema sumnje da su ustaše pjesmu doživjeli kao osudu, jer je već sutradan izišla naredba da se ‘Ave Marija’ više ne smije pjevati javno”.
U ovom slučaju Igor Vukić iznimno ne izbjegava spomenuti jasenovačka grupna ubojstva.
Piše da je zbog navodnog pokušaja bijega harmonikaša Ive Wollnera “orkestar pretrpio teške gubitke”, jer je 6. lipnja 1944. po kazni ubijeno 19 muzičara i glumaca.
To je u Jasenovcu bio trajni kazneni sistem: za bijeg ili samo pokušaj bijega jednog iz logoraške grupe na strijeljanje je išla cijela grupa.
Memoarist Riffer bilježi da je iz jasenovačke muzičarsko- glumačke grupe preživio samo Zagrepčanin Vladimir Cvija, u zamjeni s partizanima za neke njihove zarobljenike.
Literarno daroviti i pouzdani memoarist Erwin Miller u Jasenovcu je izgubio cijelu užu obitelj: iz logoraškog stroja morao je promatrati kako mu starijeg brata odvode na strijeljanje, otac mu je pred njim naočigled poginuo, majku i sestru vidio je gladne i žedne u slutnji da ih pripremaju za stratište.
Kad se vratio da im donese barem nešto kruha i vode, više ih nije bilo. Miller još nije navršio ni 18 godina kad je u studenome 1941. u grupi od 80 vinkovačkih Židova, muškaraca, bio dopremljen u Jasenovac, a jedini je iz te grupe koji je iz Jasenovca živ izašao.
U sjećanjima je zapisao kako mu je bilo naročito teško kad je nekima od tih vinkovačkih prijatelja morao kopati grob.
Zahvaljujući lakšim logoraškim uvjetima na radu u Kožari, Miller je u slobodnim trenucima kradom uspio pisati povremene dnevničke bilješke.
Pisao ih je u obliku pisama mrtvoj majci, dijelom ih uspio sačuvati do spasa iz logora i tako su mu nastali vjerojatno najdojmljiviji logoraški memoari iz Jasenovca.
Iz bilježaka i nekih opisa vidi se da je Igor Vukić vrlo pažljivo čitao Millerovu knjigu, ali je iz nje jednostrano koristio samo vedrije momente o kulturno- zabavnim priredbama i drugarskoj solidarnosti u kolektivu od oko 150 “kožaraca”, a prešutio je druge dijelove knjige koji precizno govore o pravom karakteru Jasenovca. (...) I za kraj, citat Eugena Dide Kvaternika:
“Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati da je za vrijeme prošloga rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnoga zločin, a s političkoga ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću nitko neće moći izbrisati...”.
