Situacija sa Julianom Assangeom općepoznata je. Osnivač WikiLeaksa i dalje ne smije izaći iz ambasade Republike Ekvador, osim ako ne želi jako riskirati izručenje SAD-u gdje bi mu sudili zbog odavanja tajnih vladinih dokumenata. Assangea usto optužuju i za veze s Rusijom, što dodatno komplicira Assangeovu pravosudnu poziciju s pozivanjem na Prvi amandman Ustava SAD-a.
Politico, međutim, primjećuje nevjerojatnu sličnost sa situacijom u kojoj se prije četiri desetljeća našao CIA-in prebjeg Philip Agee i nekoliko njegovih sudruga kada su objavili vladine tajne u knjizi i u magazinu "CovertAction Information Bulletin". Assange i ljudi iz WikiLeaksa nisu krili namjeru da unište sposobnost američke obavještajne agencije da špijunira i uništava neke od svojih protivnika. Mnogi Amerikanci Ageea također su vidjeli kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Ipak, u to vrijeme vladala je bojazan da bi svaki pokušaj da ga se zaustavi u objavi obavještajnih tajni, narušilo neovisnost medija. Kao što je i Assange s WikiLeaksom propuštao pozabaviti se sa zločinima ruskog obavještajnog aparata, tako su i Agee i CovertAction ignorirali zlodjela komunističkih vlada.
"Inside the Company: CIA Diary" Agee je objavio 1975., otkrivši tom knjigom detalje tajnih operacija CIA-e u Latinskoj Americi, pa čak i identitete 250 prikrivenih agenata i ljudi koje su pritom angažirali kao informatore. Agee je tri godine poslije otišao svojom voljom u egzil, a skupina njegovih istomišljenika objavljivala je CovertAction iz ureda u Washingtonu.
Članak u prvom izdanju lista nazivao je CIA-u "Gestapom i SS-om naših vremena", te je polazio od tvrdnje da otkrivanje tajnih operacija i tajnih operativaca znači najuspješniji način za smanjivanje patnji koje oni uzrokuju. Magazin je predlagao međunarodnu suradnju svih protivnika CIA-e takvu da prikupljaju sve podatke o agentima i uopće svih koji rade za agenciju, te ih potom šalju u CovertAction. Magazin je obećavao da će provjeravati sve što im pošalju, te da će objaviti sve što uspije potvrditi.
Cilj nisu skrivali, rušenje CIA-e i instalacije pro-sovjetske vlade u Washingtonu. CovertAction je uspio srušiti tajne identitete više od 2000 agenata CIA-e. 1975. magazin Studies in Intelligence objavio je da je riječ o teškom udarcu po agenciju. CovertAction je tvrdio da nema nikakve veze sa stranim agencijama, da svoja otkrića temelji isključivo na otvorenim izvorima. Dio imena CovertAction jest otkrio provjeravajući osobe po ključu da su diplomati najnižeg ranga zapravo CIA-ini agenti.
Samo, ispalo je da im to nije bio jedini izvor. Nakon raspada SSSR-a iz KGB-ovih arhiva procurilo je da su Agee i suradnici radili u mnogim slučajevima u suradnji s KGB-om, te kubanskih obavještajaca, a nekada čak i po njihovim nalozima. U jednom internom memorandumu bivšeg KGB-ovog arhivista Vasilija Mitrohina stoji da je CovertAction "osnovan na inicijativu KGB-a", a slično je navodio i bivši general KGB-a Oleg Kalugin.
Mitrohin je pisao da su se 1979. dva KGB-ova agenta sastala s Ageejem na Kubi i dali mu listu službenika CIA-e koji su radili u Africi. CovertAction je objavio dio toga, kao i identitete 16 šefova programa CIA-e u Africi. KGB im je također slao i dokumente koji su razotkrivali CIA-ine aktivnosti diljem svijeta. Agee se branio da su sve tvrdnje o njegovoj suradnji s KGB-om kleveta. A i u doba Vijetnamskog rata te afere Watergate, Amerikanci su ih često smatrali i junacima već time što su vladu smatrali nepopravljivo zlom.
Pravog načina za zaustaviti CovertAction nije bilo, jer je američki tisak imao bogatu tradiciju razotkrivanja bezočnih praksi vlada. Potom je propao i zakon koji je 1975. upućen u Kongres kako bi se kriminaliziralo Ageeovo objavljivanje. Ispalo je također i to da je nemoguće ići za tim da se kriminalizira dostavljanje informacija iz izvora, bez da se novinare trpa u zatvore zbog objavljivanja dokumenata poput Pentagon papers.
Ipak, pokušaj kaznenog progona CovertActiona ponovo je uslijedio 1980. nakon što je dom šefa baze CIA u Kingstonu na Jamajci izbušen mecima, samo dva dana nakon objave njegovog identiteta u CovertActionu. U siječnju 1981. u Kongres je upućen zakon "Intelligence Identities Protection Act" s ciljem da se proglasi federalnim zločinom ulaženje u trag i razotkrivanje tajnih agenata, ukoliko postoji razlog za vjerovati da bi to narušavalo aktivnosti CIA-e vani. New York Times nije imao nimalo simpatija za Ageea.
Nazivao ga je zlikovcem i napominjao da se njegovi suradnici niti ne pretvaraju da pokušavaju raditi razliku između korisnih i spornih špijunskih aktivnosti. Unatoč tome, Times je upozoravao, i to u uredničkom komentaru, da zakon u pripremi prijeti svakom novinari i svakom znanstveniku koji bi objavio činjenicu koju vlada želi zataškati.
"Slobodno i istraživačko novinarstvo najpouzdaniji je alat građana naše nacije protiv nepravdi ili loših prosudbi u vladi, jer vlada, kao i svaki pojedinac, često nije spremna skretati pažnju na svoje pogreške. Zato je pogrešno od Kongresa da dopusti zakon koji bi ograničavao tisak u toj temeljnoj zadaći", napisao je demokratski senator Joe Biden u Christian Science Monitoru.
Demokratski Kongres i republikanski Senat zakon su ipak izglasali, a Ronald Reagan ga je potpisao u lipnju 1982. na svečanosti u stožeru CIA-e. New York Times je, opet u uredničkom komentaru, upozoravao da je to prijetnja svim novinarima i pozvao je sudove da zakon ne primjenjuju. 36 godina poslije ovaj zakon još uvijek je na snazi.
Po njemu su do sada osuđena samo dva čovjeka: John Kiriakou, bivši CIA-in agent 2013. zato što je e-mailom poslao ime službenika CIA-e novinaru, te Sharon Scranage, bilježnica CIA-e koja je slala podatke obavještajcu iz Gane.
Na zakon su se pozivali i u slučaju Valerie Plame, kada je novinarka New York Timesa Judith Miller zatvorena zato što je odbila svjedočiti o svom izvoru za koji je vlada vjerovala da je razotkrio Valerie Plame, tajnu agenticu CIA-e, čiji je suprug, ambasador Joseph Wilson bio žestoki protivnik rata Bushove administracije u Iraku. Tadašnji zastupnik u Kongresu iz Indiane Mike Pence 2006. je žestoko branio novinare od progona po tom zakonu, govorio je u parlamentu da Kongres mora početi priznavati pravo medija na Prvi amandman.
"Na kocki nije ništa manje nego pravo javnosti da zna", govorio je, a zakon se ugasio.
Danas je nezamislivo da potpredsjednik Mike Pence nastupa isto tako. Između slučaja Agee i Assangea ipak postoji jedna bitna razlika. Assange nikada nije radio za neku obavještajnu agenciju i nikada nije dao zakletvu o čuvanju tajne. Agee je bio motiviran prelaskom na marksizam u srednjoj dobi, dok Assange nije djelovao s pozicija ideologije. U svemu tome posebna je greška Ministarstva pravosuđa što ono uopće ne navodi po kojem bi ga zločinu progonilo.
Zato, osim u slučaju da se pokaže da su optužbe nešto što nema nikakve veze s WikiLeaksom, sasvim je sigurno da bi progon Assangea doveo do nove debate kao što je bila ona u slučaju Agee i CovertAction, a što je dovelo do donošenja Intelligence Identities Protection Act. Danas je strah da bi vlada zlorabila takvu vlast izraženiji nego ikada. Ovo je doba u kojem predsjednik rutinski novinare označava kao "neprijatelje naroda".
