U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, američka je filmska industrija intelektualno prosperirala, među ostalim, i zbog toga jer je redovito uvozila redatelje iz Europe.
Neki, poput Nijemaca Josepha von Sternberga i Ernsta Lubitscha napustili su Stari kontinent u osvit zvučnog filma, neki poput Fritza Langa zbog neslaganja s nacističkim režimom a neki, poput Britanca Alfreda Hitchcocka, u Hollywood su pristigli kao bi okrunili svoju dotadašnju više nego iznimnu redateljsku karijeru.
Međutim, taman kad je njegova karijera trebala strelovito napredovati, započeo je Drugi svjetski rat.
Tako su poznati Snjeguljičini patuljci u jednom animiranom filmu iskopanim draguljima kupovali ratne obveznice, Pajo Patak je od svoje plaće odvajao dio (doduše teško) za financiranje američke vojske, a čak je i sama figurica Oscara tada izrađivana jednostavnije (i jeftinije) kako bi se i na simboličan način prikupljala tako potrebna metalna sirovina. Jasno, u borbu su krenuli i pjevači, glumci i redatelji.
Najagilniji je svakako bio Orson Welles koji je tih godina slovio kao jedan od politički najupućenijih (i svakako najinteligentnijih) vodećih ljudi SAD-a.
Iako se u to doba filmom “Strani dopisnik” već pozabavio nadirućom nacističkom prijetnjom, Alfred Hitchcock nije snažno istupao protiv Nijemaca.
Naime, nije se tada isticalo kako je, doduše prije dolaska nacista na vlast, i sam Hitchcock za njemačku UFA-u, filmsku tvrtku koja je sad bila glavno oruđe ministra propagande Josepha Goebbelsa, snimio svoj film “Mary”.
Na bilo kakvu povezanost s Nijemcima nije se gledalo blagonaklono. No rat ima svoje zakonitosti te je Hitchcock uskoro i sam postao propagandist. Početkom 1942. godine poginula je jedna od najvećih američkih filmskih glumica, Carole Lombard.
Vraćajući se s političkog skupa na kojem je prikupljala donacije za ratne obveznice, njezin se avion jednostavno srušio. Odmah su počele glasine o sabotaži nacističkih ćelija unutar SAD-a.
Carole Lombard je bila omiljena među američkom publikom, među ostalim, i zbog toga što je posljednji film koji je za života promovirala bio upravo Hitchcockova komedija “Mr.&Mrs. Smith”, u kojoj je imala glavnu ulogu.
Strašna smrt Carol Lombard odjeknula je svijetom (o njoj čak izvještavaju i tadašnje endehaške novine), a njezin suprug Clark Gable bio je neutješan. No ubrzo nakon razdoblja tugovanja krenuo je u rat.
Slijedili su ga mnogi kolege. Među njima je bio i sam Hitchcock. On se odlučio boriti onime što je najbolje znao - filmovima.
Tako, odmah nakon smrti Carole Lombard, Hitchcock 1942. godine snima “Sabotera”, film koji tematizira spomenute glasine o nacističkim ćelijama u SAD-u.
Budući da film nije bio dobro primljen (Hitchcocka su čak optuživali da preuveličava nepostojeću prijetnju), dvije godine poslije snima za američku Državnu riznicu kratki film “Borbena generacija” o potrebi kupnje ratnih obveznica da bi opet upozorio na nacističku prijetnju filmom “Čamac za spašavanje”.
Iako je sad već kraj rata bio na pomolu, i ovaj je Hitchcockov antinacistički film prošao gotovo nezapaženo.
U isto vrijeme Hitchcock odlučuje pomoći ratnu propagandu i svoje rodne zemlje - Velike Britanije. Tako 1944. nastaju dva kratka filma za britansko Ministarstvo informiranja: “Bon Voyage” i “Pustolovina na Madagaskaru”.
Objema filmovima Hitchcock favorizira francuski pokret otpora, koristeći kao ekipu i glumce Francuze koji služe u britanskoj vojsci.
Oba su filma imala velik promidžbeni utjecaj na pokret otpora koji je u to vrijeme, uz pomoć američkih i britanskih snaga, vodio finalnu borbu za oslobođenje.
Kako bilo, Hitchcockovi propagandni filmovi nisu najbolje bili primljeni kod naručitelja, tako da se vratio poslu u SAD-u.
Srećom rat je napokon završio i Hitchcock je zamoljen da zajedno sa Sidneyem Bernsteinom napravi dokumentarni film o nacističkim logorima.
Film, radna naslova “F3080”, sastojao se od šest rola, sastavljenih od snimaka britanskih, američkih i sovjetskih vojnih snimatelja a cilj mu je bio da suoči njemački narod s počinjenim zločinima.
Međutim, projekt je napušten već u rujnu 1945. jer, kako izvještava The Independent, Hitchcock je bio doslovno zgrožen dokumentarnim snimkama iz logora Bergen-Belsen.
Razloga napuštanju filma bilo je više. Kako se čini, pokazalo se već na ranijim američkim propagandnim filmovima za denacifikaciju Njemačke, da Nijemci jednostavno ne mogu gledati užase iz logora na kinoplatnu.
Jednostavno bi izašli iz kina. Film je tako, čini se, preko noći izgubio svoju svrhu. Napušteni filmski projekt pohranjen je u Imperial War Museumu. Točnije, tamo se čuva pet od šest rola filma.
Posljednja, šesta, sadrži snimke sovjetskih snimatelja i 1945. je odnesena u Moskvu. Film je tako s vremenom zaboravljen te zametnut.
Tek nakon Hitchcockove smrti, film je neočekivano ponovno otkriven i u nepotpunu stanju prikazan 1984. na Berlinskom filmskom festivalu. Preimenovan je tom prigodom u “Sjećanje na logore”.
Ipak, ni to mu nije pomoglo da postane opće mjesto pa sljedećih dvadeset godina opet nestaje iz vidokruga povjesničara filma.
Ipak, u filmskoj arheologiji, a pisali smo već o mukotrpnoj rekonstrukciji Lubitscheva filma “Faraonova žena”, ne treba nikada gubiti nadu.
Da dolaze Hitchockove godine pokazalo nam je spektakularno otkriće novozelandskog filmskog arhiva 2010. godine. Tada je u Aucklandu nađen najraniji sačuvani Hitchcockov film.
Bio je to film “Bijele sjene” iz 1924. godine, film na kojem je Hitchcock potpisan kao scenarist, pomoćnik redatelja, scenograf i montažer.
Takvo spektakularno otkriće samo je pojačalo apetite filmskih arheologa za daljnjim istraživanjem.
Napokon, nedovršeni “Sjećanje na logore” trenutačno se završava kako bi se, pod novim naslovom, premijerno prikazao 2015. u povodu sedamdesete godišnjice oslobođenja Europe.
I dok se spajaju sve postojeće role u jedan film, ono što ipak zamračuje tu veliku kulturnu vijest je krajnje suspektna odluka da se originalna naracija glumca Trevora Howarda, koja je potpuno očuvana na rolama u Imperial War Museumu, zamijeni naracijom nekog suvremenog glumca.
Bez obzira na isti tekst, film će tako sasvim sigurno izgubiti onu čar koju je Trevor Howard dao kada je 1948. bio narator svevremenskog filma Carola Reeda “Treći čovjek”.
Takvi projekti dovršavanja nedovršenih stvari velikih majstora uobičajena su stvar i u drugim umjetnostima – Mozartov “Requiem”, Gundulićev “Osman” itd. Međutim bez poštovanja umjetnikove originalne intencije, dobit ćemo poluproizvode koji samo blijedo odražavaju originalnu autorovu namjenu.
Jesmo li generacija koja voli ili zaslužuje poluproizvode - odgovorimo svaki za sebe.
