Zagrebački partizani su čekali vani, a Srbi su bili osloboditelji

Dan oslobođenja Zagreba od nacističke okupacije i kvislinga 8. svibnja 1945. malo tko je, osim pojedinih povjesničara, tako detaljno istražio kao Darko Hudelist prije pet godina. Ključne stvari su jasne; Zagreb je do tada funkcionirao kao glavni grad marionetske NDH, Ante Pavelić dao je petama vjetra, navodno uz ogromne količine blaga, čak dva dana prije prodora snaga NOP-a u grad, za njim su kroz Zagreb bježale i posljednje ustaške i domobranske jedinice, Wehrmacht i SS, kao i posljednjih dan ili dva i četnici iz nekoliko različitih frakcija, čak i tako egzotične pojave poput Kozaka, Čerkeza...

Zapravo je Treći Reich bezuvjetnu kapitulaciju potpisao već 7. svibnja, Adolf Hitler bio je pokojan već tjedan dana, a kako NDH čak niti 1941. nije bila moguća bez Sila osovine iza sebe, njeno postojanje 1945. bilo je i teoretski nemoguće. Ostalo je samo pitanje koje će partizanske jedinice prve ući u oslobođeni "Nepokoreni grad" i tako se upisati u povijest. Šačica Luburićevih ustaša koji su preostali pružiti otpor, bila je čista formalnost.

public domain

Logično je bilo za očekivati da u grad prvi uđe 10. zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz Zagreba i okolice, o njemu se uostalom uvijek najviše i pisalo u kontekstu oslobođenja Zagreba. Hudelist je naveo da su se citirali Ivan Šibl, Većeslav Holjevac, Rade Bulat, Šime Balen, Franjo Tuđman. Domaćim momcima su se mogli slobodno smatrati i partizani iz Turopolja i okolice, pa su se u kontekstu prvih partizana koji su 8. svibnja ušli u Zagreb, spominjali i oni.

No, Ivan Šibl je u svojim "Sjećanjima" napisao ovako: "Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan." Prava istina je bila ta da su u Zagreb za dlaku prve ušle jedinice pretežno sastavljene od partizana iz Srbije, da su, najstrože tehnički gledano, oni oslobodili grad. Nažalost, pa se puno godina poslije ispostavilo da se tu negdje začeo i prvi korak u evoluciji velikosrpsko-hrvatskog, što se skoro pola stoljeća poslije, prvo kroz Titovu smrt, pa kroz sve brži raspad Titove Jugoslavije, izrodilo u niz ratova u 90-ima na Balkanu.

Najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A u toj 20. brigadi tada su se nalazila i trojica mladih Beograđana imenom i prezimenom: Miodrag Popović, Žika Stojković i Stojan Ćelić. Sva trojica će tijekom desetljeća poslije izrasti u glavne figure srpskog antitoističkog i nacionalističkog pokreta.

Juraj Hrženjak Life "Tuđman je uspio jer ga je Tito volio"

Ćelić, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU 1985. i 1986., od trojice je bio još najumjereniji. Stojković i Popović, međutim, posebno u 80-ima, postali su ljudi iz klana ozloglašenog nacionalista Dobrice Ćosića. Za priču o oslobođenju Zagreba bitne su posljedice toga što su ti ljudi sudjelovanje u jedinicama u trenutku oslobađanja Zagreba zgodno smještali u svojim životopisima, koji su onda dobivali na snazi i pri agitiranju za nacionalističke ciljeve u čije su se propagatore oni izrodili.

Tog dana, 8. svibnja 1945., 2. i 3. bataljun 20. brigade Savu su prešli između 10.30 i 10.45, preko skele koja je bila na mjestu današnjeg Mosta slobode, kod Bundeka. Neke jedinice iz 45. divizije Savu su prešle preko odavno nepostojećeg Crvenog mosta, na mjestu kojeg je 1974. izgrađen Most mladosti koji spaja Zapruđe s Držićevom ulicom. Zagrebačku radiostanicu, u NDH "Hrvatski krugoval", tog su dana u 13.25 zauzeli partizani iz 20. i 24. brigade iz 45. srpske divizije.

Hudelist polazi od definicije da preuzeti kontrolu nad teritorijem znači prodrijeti u teritorij i zauzeti glavnu medijsku kuću. Po tome, osloboditelji Zagreba su partizani iz 45. srpske divizije. Hudelist pretpostavlja da se to desetljećima prikrivalo isticanjem uloga 10. zagrebačkog korpusa i 28. slavonske divizije. Pritom on kaže da to nema smisla iz četiri razloga. Prvo, kaže on, 28. slavonska divizija u Zagreb je ušla između 10 i 15 minuta poslije 45. srpske divizije.

Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka

Hudelist tvrdi da mu je to 2008. "vrlo otvoreno priznao" borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. Druga stvar na koju se poziva Hudelist su ratni dokumenti za koje kaže da mu ih je Magić "povjerio na čuvanje". Treće, kaže i to, u djelu "Druga jugoslovenska armija" Milovana Dželebdžića stoji: "Prva je u grad (Zagreb - op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija." Da je ipak bila riječ o jednoj organiziranoj akciji pokazuje to što su sve te tri divizije, i hrvatske i srpske skupa, pripadale II. Armiji, kojoj je zapovjednik bio jedan Beograđanin, general Koča Popović.

Iz 28.slavonske divizije u grad su prvi ušli borci 21. brigade, najbrže i najprodornije, i to preko danas isključivo pješačkog Savskog mosta i željezničkog današnje Mosta Jimija Hendrixa. Slavonski partizani produžili su Savskom ulicom do HNK i do Ilice i tamo su stali u najstrožem centru. To je bitno zato što je to bio bitno duži put prema radio stanici od rute kojom su ušli partizani iz 45. divizije. Zato je bilo i logično da ovi iz 21. brigade 28. slavonske divizije niti ne idu na radio stanicu, nego da to ostave suborcima iz 45. divizije.

A što je s tim da je kapetan Jure Devčić iz 2. bataljuna 21. slavonske brigade 28. divizije bio taj koji je preko radija prvi javio da su partizani ušli u Zagreb? Hudelist procjenjuje da je to bilo u 10.45, možda čak i ranije. Hudelist kaže da Devčić to nije javio iz studija u Vlaškoj 116, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Hudelist kaže da ta 21. brigada nije niti išla preko Save u akciji oslobađanja grada.

Nastavak na sljedećoj stranici...