Zagrebački partizani su čekali vani, a Srbi su bili osloboditelji

On citira i zagrebačkog komunista i člana štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera, koji je oslobođenje dočekao u ilegali u gradu, da je u zborniku "Zagreb 1941-1945" (iz 1972.) napisao da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali na uglu današnje Držićeve i današnje Avenije Vukovar: "Na uglu Držićeve i Varaždinske... u 11.20 sastali smo se s prvom jedinicom JA (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima... Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći..."

Hudelist smatra da je taj major bio Vojin Vidović, komandant 20. brigade iz 45. divizije. Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji radio stanicu su zauzeli dijelovi 2. i 3. bataljuna 20. brigade. Major Vidović je odmah sastavio proglas o oslobođenju Zagreba. "Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljuna 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao", stoji u monografiji.

Mitska bitka Life Sutjeska je bila klaonica: Pola poginulih bili su Hrvati

Usto, Borba od 9. svibnja 1945. u članku "Oslobođen je Zagreb - glavni grad federalne Hrvatske" objavila je: "Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati."

Dalje, glasilo SUBNOR-a "Četvrti jul" od 6. svibnja 1975. objavilo je sjećanje načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića: "Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljuna naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama."

No, nakon toga Hudelist se više ne osvrće na monografiju 45. srpske divizije, nego odlučuje ipak vjerovati Dejanu Medakoviću, čovjeku koji je bio generalni tajnik SANU u doba nastanka Memoranduma, a potom i predsjednik SANU od 1999. do 2003.: "To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković - osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio s tim svojim prijateljem Ćelićem u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb."

Hrvatski povijesni muzej

Živorad Žika Stojković, rođen 1922., u rat je samoinicijativno ušao tek potkraj ljeta 1944., kao 19-godišnjak u 20. brigadi 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u okolici Niša. Bio je u sanitetu kao komesar ili brigadne ili bataljunske bolnice. Taj mladić četvrt stoljeća poslije bit će žešći nacionalist čak i od Dobrice Ćosića, srpski pandan Čičku i Budiši u Hrvatskoj, ali s puno više fanatizma, strasti, pa i mržnje, posebno povodom Ustava SFRJ iz 1974. koji su nacionalisti u Srbiji nazivali "atentatom na Jugoslaviju".

Doduše, ne baš javno. Mnogi iz Srbije, čak i iz Srpske pravoslavne crkve, pokušavali su obuzdati Stojkovićevo nacionalističko divljanje još krajem 70-ih. No, nazad u Zagreb 1945... U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb je s istoka ušla I. Armija pod zapovjedništvom generala Peke Dapčevića, Crnogorca. U tim borbama na istoku grada najznačajnije bitke dobila je 21. srpska divizija.

A onda je 9. svibnja 1945. poslijepodne iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. zagrebački korpus sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je u doba borbi za Zagreb bio između Varaždina i Zagreba. U svojim "Sjećanjima" komesar 10. zagrebačkog korpusa Ivan Šibl priznaje da su se on i suborci toga dana osjećali poniženo i postiđeno.

Povijesno istraživanje Kultura Evo što su sve ustaše kopirale od četnika

Glavna je Šiblova teza da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili "nepoznati", ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi. Slavljenički je miting u Zagrebu na Jelačićevu trgu održan 11. svibnja 1945.

Ali ima tu još nešto. Još i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, stoji da je Titov plan oslobođenja Zagreba bio da Kočina II. armija i 45. srpska divizija nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to dogodilo posve spontano, zahvaljujući najviše događajima uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nisu mogli ignorirati; kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd. Tako i M. Dželebdžić u knjizi "Druga jugoslovenska armija" piše da "oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac-Novo Mesto-Ljubljana".

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske tijekom čak 13 godina, Hudelistu je rekao i ovo: "U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943.

U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: 'Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!' S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: 'Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!' Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama."

Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka

Hudelistu je pak Vladimir Jurak, koji je 17 godina vodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba, a u ratu se borio u brigadi "Matija Gubec" iz 10. zagrebačkog korpusa, rekao ovako: "Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje.

Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: 'Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.' To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono - mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide."