Kada je 1903. pisao svoju satiru "Jazavac pred sudom" Petar Kočić sigurno je znao za taj dio suludog ponašanja Europljanja tijekom stoljeća. Prvi službeno zabilježeni slučaj suđenja jednoj životinji potječe iz 1266. godine kada su vlasti Fontenay-aux-Roses u Francuskoj osudili i pogubili svinju optuženz da je pojela dijete. Nisu to bili nikakvi igrokazi, nego pravi pravcati sudski procesi s konkretnim "zločinom", optuženom životinjom, tužiteljem, braniteljem i sucima.
Prvi spomeni suđenja životinjama potječu još iz 824. godine, da bi se nastavili sve do 18. stoljeća. Suci su promatrali kako se životinja ponaša na sudu, što se smatralo olakotnom ili otegotnom okolnosti. Iz nekog razloga posebno često sudilo se svinjama, ali u pravilu ne i divljim životinjama, jer se u ta jezivo neuka doba smatralo da su domaće životinje, tijekom života među ljudima, trebale naučiti kako se moraju ponašati na društveno prihvatljiv način.
U slučaju iz 1379., opet u Francuskoj, optužena su bila čak dva krda svinja, zato što su napala i ubila muškarca Perrinota Mueta. Pritom se na sudu razlikovalo "ubojice" od onih svinja koje su samo svjedočile ubojstvu. Kao problem se, međutim, pokazalo to što je nadstojnik samostana Humbert de Poutiers, pritisnut time što si nije mogao priuštiti takav ekonomski gubitak kao što je pogubljenje tolikih svinja, te je pisao vojvodi od Burgundije kako bi ga molio za pomilovanje onih koje su samo prisustvovale ubojstvu.
Vojvoda je pokazao svoju velikodušnost i pomilovao sve životinje, osim tri koje su osobno počinile zločin. Danas zvuči ekstremno bizarno, ali životinje su osuđivali na iste smrtne kazne kao i ljude, čak i na iste zatvorske kazne. Zašto su baš svinje toliko stradavale, objasnio je 1906. E. P. Evans u svojoj knjizi "Kazneni progon i smrtna kazna nad životinjama". "Učestalost suđenja svinjama i smrtnih kazni nad njima bila je posljedica toga što su u velikom broju imale punu slobodu šetati ulicama", naveo je.
Njihove žrtve najčešće su bile djeca, u jednom slučaju otegotna okolnost je bila to što je svinja dijete napala "iako je bio petak". U slučaju iz 1394. jedna je osuđena na smrt vješanjem zato što je pojela posvećenu hostiju. Evans je registrirao oko 200 slučajeva pogubljenja životinja; bikova, konja, jegulja, pasa, ovaca i, ne bi čovjek vjerovao, čak jednog dupina, što je vrlo zanimljivo jer dupin nipošto nije mogao biti domaća životinja. Dupin je stradao u Marseillesu 1596.
Kakvo je to bilo stanje uma pokazuje i to što su, primjerice, štakori često dobivali kazne da napuste neku kuću ili neko drugo mjesto na kojem nisu bili poželjni. Ali, znali su pokazati Europljani i dozu razuma, hm, i suosjećanja. U slučaju bestijalnosti iz 1750. magarica je na sudu proglašena žrtvom nasilja nad njom, a osuđen je ljudski počinitelj. Sud je još zaključio: "Uvijek je pokazivala odlike čednosti, pristojno se ponašala i kod kuće i drugdje." Inače je bilo stvarno svega.
U 15. stoljeću najslavniji branitelj kukaca (!) bio je izvjesni Bartholomew Chassenée, ovjekovječen u filmu iz 1993. "The hour of the pig". Slučajevi su znali trajati mjesecima, neki su se preotvarali nako nekoliko desetljeća, sud je često imao problema s dovođenjem optuženih, primjerice, skakavaca koji su opustošili usjeve i slično. Ni Crkva nije stajala po strani, pa je pojedine životinjske "zločince" znala kažnjavati ekskomunikacijom. Johanniss Gross je 1624. u svojoj "Kratkoj bazelskoj kronici" spomenuo slučaj iz 1474. kada su vlasti osudile i pogubile zeca "koji je snjeo jaje".
