Ime Hoheneck postalo je i ostalo sinonim za progon i zatvor za žene iz političkih razloga u DDR-u. Točan broj žena koje su ovdje bile zatočene još uvijek se ne zna. Procjene se kreću oko nekoliko tisuća.
U gradu Stollberg pokraj Chemnitza, visoko iznad grada zlokobno se nadvija dvorac Hoheneck. U ovoj srednjovjekovnoj zgradi je bio zloglasni ženski zatvor gdje su žene iz cijele države služile svoje dugotrajne zatvorske kazne: kriminalke, jednako kao i tzv. “političke”, one koje su se usprotivile komunističkoj diktaturi.
Hoheneck je postao ženski zatvor kad je 1950. oko 1100 zatvorenica dovedeno iz sovjetskih specijalnih logora u Bautzenu i Sachsehausenu.
Njihovi zločini nisu ni postojali
Više od 123 tisuće Nijemaca zatvoreno je u sovjetske "specijalne kampove" u razdoblju od 1945. do 1950., a više od 42 tisuće njih nije preživjelo to iskustvo. Prema službenim izvješćima Sovjeta, stopa smrtnosti iznosila je čak 36 posto, a u kampovima su se rađale i bebe. Trudnice i majke nisu primale hranu, odjeću ni pelene te su morale same odvajati od svojih usta te šivati bilo kakve krpe koje će poslužiti. Nakon zatvaranja kampova, većina žena je poslano u Hoheneck.
Žene iz posebnih kampova pridružile su se žrtvama tajne policije Stassi u istočnoj Njemačkoj, a njihovi su zločini bili - bijeg na zapad, prisluškivanje, dugotrajno promatranje i slično - što zapravo znači da ih je većina bilo nevino.
Sredstvo zarade
Zatvorenice su izvršavale tzv. prisilni rad, a pritisak kojem su bile izložene bio je životinjski. Zatvorenice u Hohenecku proizvele su milijune hulahopki, plahti i drugih proizvoda za zapadnonjemačke trgovine, donijevši golemu zaradu objema stranama Željezne zavjese.
Nesretne su žene provodile dane, mjesece i godine iza debelih zidova zastrašujućeg i mrakom ispunjenog dvorca sagrađenog u 13. stoljeću, spavajući u podzemnim komorama, mučene tako da su morale stajati do struka u ledenoj vodi, a čak su i trudnice redovito silovali poremećeni čuvari. Na tisuće je žena umrlo od upale pluća, gladi, tuberkuloze i sličnih bolesti.
Silovali ih i oduzimali im djecu
Budući da su čuvari bili nesmiljeni, nije ni čudno kako su brojne zatvorenice ostajale trudne, a njima je dopušteno da sa svojim bebama žive tek par mjeseci nakon rođenja. Nakon toga bi ih nasilno oduzimali.
Priča o zatvoru postala je inspiracija za dokumentarni kratki film Kapput, koji je osvojio brojne svjetske nagrade, a temelji se na razgovorima s bivšim zatvorenicama:
Iskustvo preživjele
Ja sam imala sreće - u mojoj je ćeliji bilo samo 18 zatvorenica, a u drugima ih je bilo i po 42. Uprava zatvora namjerno je smještala političke zatvorenice s ubojicama i čedoubojicama. Od nas 18 u ćeliji, 12 žena bile su čedoubojice. One su bile glavne, a mi političke zatvorenice morale smo izvršavati što god su nam naredile. Taj je zatvor bio tako strašan da su neke žene, osobito one koje su izdržavale dugotrajne kazne, u očaju gutale igle i dijelove vilica kako bi završile u bolnici i tako se barem nakratko spasile užasa", kaže za Express Barbara Große, jedna od zatvorenica zloglasnog ženskog zatvora Hoheneck u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR). Barbara je svoja iskustva opisala u autobiografskoj knjizi "Od diktature DDR-a do slobode u Mainzu".
Taj je zatvor bio tako strašan da su neke žene, osobito one koje su izdržavale dugotrajne kazne, u očaju gutale igle i dijelove vilica kako bi završile u bolnici i tako se barem nakratko spasile užasa.
Gutale igle da se oslobode torture
"Svakoga dana bile smo izložene psihičkoj torturi jer cilj je bio psihički nas slomiti. Tortura je počela još u pritvoru, a nastavila se još brutalnije u zatvoru. Osobno nisam bila izložena fizičkom nasilju, ali neke su zatvorenice premlaćivane. Sve smo strahovale da nas ne strpaju u samicu gdje nije bilo ni kreveta, pa su zatvorenice ležale na betonskom podu. Imali su običaj te nesretnice držati u samici 21 dan, zatim bi ih oslobodili, pa bi ih opet zatočili u samicu na 21 dan, što bi im potpuno slomilo duh. Toga sam se jako bojala pa sam silno pazila da ne učinim ništa što stražare može iziritirati i da ne kažem nijednu pogrešnu riječ", priča Barbara.
U Hohenecku je najstrašnija kazna bila zatočenje u vodenu samicu. Zatvorenicu bi bacili u samicu bez tračka svjetlosti, objesili je oko struka i u tamnicu pustili ledenu vodu koja joj je dosezala gotovo do grla. Mučne su i druge priče zatvorenica. Nekima su davali psihofarmake, a nekima je nepodnošljiv bio gubitak svakog poštovanja i privatnosti. Kako bivše zatočenice svjedoče u filmu "Jedan dan je kao jedna godina", sve su se morale koristiti istim toaletima u kojima su malobrojni umivaonici bili u istoj prostoriji s tek pokojom WC školjkom. "Kad bi škljocnula špijunka u toaletu, znale smo da nas promatraju, ali nismo znale čine li to čuvarice ili čuvari", svjedoče. Kažu da su od stresa i šoka izgubile menstruaciju, a kosa im je opadala u pramenovima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Žrtve klera ne spominjati ni slucajno iako su totalizmi male bebe za njih.
Blagodati komunizma koje kod nas žele sakriti pod plašt antifašizma samo kako bi sakrili zločine svojih otaca ili djedova. Nije ih briga što tako prljaju ideju antifašizma. Zato sam ja antitotalitarista. I predlažem da se u istočnoj europi u svakoj ... prikaži još! državi izgrade muzeji totalitarizma. S desna bi bile prikazane žrve fašizma i fašizam. A s lijeve strane noćna mora Stipe Mesića i naših "antifašista" (zločini njihovih otaca i djedova). Na ovje strane bi bile ispisane brojke žrtava i imena krvnika.