Veliki ruski pisac Aleksandar Sergejevič Puškin ubijen je u dvoboju s francuskim časnikom Georgesom d’Anthesom nakon javnog udvaranja Francuza Puškinovoj supruzi, slikar Eduard Manet imao je dvoboj s kritičarem Luisom Edmondom Durantyjem nakon umjetničke prepirke, nasreću bez mrtvih, uz sekundiranje pisca Emilea Zole. Aaraon Burr, američki potpredsjednik, ubio je 1804. u dvoboju Alexandera Hamiltona, bivšeg ministra financija. Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić, legendarni borac mačem, 1905. pobijedio je u rusko-japanskom ratu u čuvenom dvoboju na bojnom polju japanskog predstavnika (iako neki tvrde da ga je posjekao nepošteno kad se Japanac nagnuo da se nakloni).
Posljednji zabilježeni dvoboj bio je u Brinju 1991.
Na našim prostorima dvoboji su bili stoljećima sredstvo rješavanja sukoba, Srbija je do kraja 19. st. bila još jedina zemlja u Europi u kojoj je dvoboj bio i zakonski legalan, a 1908., iako su tad i u Srbiji već zabranjeni, regent Karađorđević imao je okršaj s jednim poručnikom, koji je završio ranjavanjem poručnika. Čak se i veliki književnik Miloš Crnjanski 1926. borio u dvoboju (uz sekundiranje pjesnika Dušana Matića i redatelja Branka Gavelle) protiv časnika zrakoplovstva Tadije Sondermajera, nasreću bez ozlijeđenih. U Hrvatskoj je, u Zagrebu, slikar, povjesničar umjetnosti i političar Izidor Kršnjavi 1885. imao dvoboj sa saborskim zastupnikom Stranke prava Milanom Pavlovićem, no bez ozlijeđenih. A posljednji, i službeno zabilježeni dvoboj, dogodio se u Brinju 1991., između dva policajca, i to pištoljima, navodno zbog svađe na nacionalnoj osnovi, koji je završio smrću jednoga od njih.
No manje je poznata činjenica da su, iako su akteri dvoboja tijekom stoljeća uglavnom bili muškarci, postojali i brojni ženski dvoboji. Osim između žena, koji su bili češći, bilo je i onih između žene i muškarca. Iako su dvoboji sve samo ne pravedan oblik zadovoljenja pravde, i to ne samo zbog humanih i civilizacijskih razloga, nego i zbog čestog nesrazmjera fizičkih i borbenih sposobnosti aktera, oni su se održali gotovo do današnjih dana. Još Herodot spominje običaje borbi štapovima među grčkim ženama, a rimski autor Ammianus Marcellinus opisuje dvoboje galskih žena među sobom i protiv muškaraca, navodeći da su one često bile jače od muškaraca.
Jedna od mnogih koja je prikrivala svoj spol
Sve do kraja srednjeg vijeka, pa čak i tijekom renesanse, postojala je praksa sudskih dvoboja, dosuđenih u slučajevima u kojima suci nisu mogli odlučiti koja je strana u pravu. Smatralo se da je to onda “Božja odluka”. Iako su nakon 13. stoljeća takvi dvoboji u Njemačkoj bili vrlo rijetki, 1467. Hans Tallhofer u svojoj knjizi o tehnikama borbe raznim oružjima dao je i precizne upute o vještini borbe između muškarca i žene u sudskom dvoboju. Borili su se u nekoj vrsti improvizirana ringa, prostora ograđena konopcima s rupom iskopanom u zemlji u koju bi muškarac ugazio do pojasa, s obzirom na to da se smatralo da je vjerojatno vičniji borbi od žene pa da se izjednače šanse, oboje su bili umotani u pamuk, muškarac naoružan drvenim buzdovanom, a žena kamenom umotanim u krpu kojim je vitlala kao mlatom. No mnoge su žene, često i potajno jer im se nije dopuštalo bavljenje bilo čime što se smatralo muškim poslom, savladale tehnike borbe i postale ravnopravne protivnice. U 14. stoljeću Agnes Hotot samo je jedna od mnogih koje su se, prikrivajući svoj spol, borile s muškarcima.
U dvorcu Dudley, nakon što joj se otac razbolio, neposredno prije dvoboja Agnes je odjenula njegov oklop i kacigu te izišla na viteški dvoboj. Nakon što je u sudaru kopljima oborila očeva protivnika, sišla je, stala mu nogom na prsa i raspustila kosu ispod kacige te mu pokazala grudi, da vidi da ga je pobijedila žena. Nitko ne zna koliko je žena preodjevenih u muškarce nastupilo u viteškim dvobojima, no jedna britanska kronika iz 1348. govori o popriličnoj učestalosti gotovo na svim većim turnirima. Jedan od prvih poznatih dvoboja između žena bio je onaj između Isabelle de Carazzi i Diambre de Pettinelle, obje zaljubljene u istog muškarca. Događaj je potresao čitav Napulj i tadašnju Europu, no nije ostao zabilježen ishod. Gotovo 85 godina poslije nadahnuo je čuvenog slikara Josea de Riberu da naslika svoje remek-djelo “Duelo de Mujeres”, izloženo u muzeju Prado u Madridu. Odbjegla redovnica Catalina de Erauso iz San Sebastiana, nakon lutanja i bježanja Španjolskom te odlaska u Južnu Ameriku, prerušena u muškarca, postaje vojnik te pobjednica brojnih dvoboja s muškarcima, čak i s vlastitim bratom. U stalnom sukobu s vlastima i pravilima svojeg vremena, često i zbog ljubavnih veza sa ženama, borbenim umijećem i neustrašivošću ušla je u kolektivna sjećanja naroda Južne Amerike kao jedna od najlegendarnijih žena-ratnica u povijesti.
U 17. st. u Francuskoj mladi se časnik neovlašteno uselio u kuću udovice, grofice de Saint-Belmont, koja ga je prerušena u muškarca izazvala na dvoboj i izbila mu mač te zatražila da ubuduće više poštuje žene. Zabilježen je i dvoboj pištoljima Mademoselle Leiret s nevjernim zaručnikom, koji je završio fatalno za zaručnika. Mademoiselle de Maupin, slavna pariška operna pjevačica, nakon što ju je kao mladu pjevačicu u garderobi uvrijedio bezobrazni glumac Dumesny, izazvala ga je na dvoboj, na što se Dumesny nasmijao, a ona dohvatila scenski mač te ga njime izudarala. Nakon toga odlučila je da neće više dopustiti da je itko uvrijedi te počela trenirati mačevanje. Poslije je sudjelovala i pobijedila u više dvoboja te je samo zahvaljujući opernoj slavi pomilovana od kralja Ludovika XIII., poznatog kao strogog protivnika dvoboja. Grofica de Polignac umirala je od ljubavi prema naočitom vojvodi Richelieu, sklonom iskazivanju naklonosti mnogim damama svojega vremena. Izazvala je na dvoboj pištoljima vojvodinu djevojku, markizu de Nesle, a obračun se odigrao u Bois de Boulogne.
Markiza de Nesle prilično je gadno ranjena, no nasreću, preživjela je i na upit okupljenih je li vrijedilo, rekla je da su ljubav i čast vrijedni smrti. U londonskom Hyde parku je 1772. održan dvoboj između društveno popularnih lady Almerie Braddock i Mrs. Elphinstone, nakon što je na čajanki Mrs. Elphinstone nepristojno komentirala izgled lady Braddock. Prvo su pucale iz pištolja i promašile, zatim su nastavile borbu mačevima, a nakon što je Mrs. Elphinstone ranjena u ruku, borba je završena pomirbom i pismom isprike Mrs. Elphinstone.
Dvoboj se odigrao u zatvorenoj sobi
Njemačka princeza Sofia Augusta Frederika, kasnije poznata kao najveća ruska carica Katarina Velika, imala je 1744. kao 15-godišnjakinja dvoboj sa sestričnom, princezom Annom Anhalt, događaj za koji se nagađa da ju je u toj formativnoj fazi života toliko uzdrmao da je dobrim dijelom zaslužan za kasniji sklop njezine vrlo složene i osebujne ličnosti. Što se zaista toga dana zbilo, ne znamo, jer se dvoboj odigrao u zatvorenoj sobi u kojoj su bile same. Dvadeset godina poslije, za Katarinine vladavine, u Rusiji se dogodilo još najmanje 20 ženskih dvoboja među pripadnicama aristokracije, a Katarina je u osam od njih bila i sekundantica. Iako je uvela pravilo da se žene bore do prolijevanja prve krvi, tri su sudionice preminule od posljedica ranjavanja.
O većini prethodnih slučajeva piše Robert Baldick u svojoj knjizi “The Duel: A History of Dueling” (1965.). No kako se krajem 19. stoljeća sve više razvija emancipacija te se društvena uloga žena sve više oslobađa stega prošlih vremena, tako se i razlozi za dvoboje sve više mijenjaju: od proteklih stoljeća najčešće usmjerenih na borbu zbog muškaraca ili uvrede časti, do modernijih dvoboja zbog političkih nesuglasica, društvenih funkcija i umjetničkih neslaganja. Jedan od poznatijih zbio se 1886. godine. Madame Astye de Valsayre posjetila je Amerikanku miss Shelby na području Waterlooa, obje žene bile su liječnice. Madame Astye bila je poznata kao žestoka zagovarateljica feminizma, poticala je žene da slobodno nose hlače, da se bore za pravo na glasanje i sudjelovanje u svim profesijama uz plaću ravnopravnu muškarcima. Izbila je svađa oko kompetencija francuskih i američkih liječnika, i nakon što je madame Astye nazvala miss Shelby idiotkinjom, dogovoren je dvoboj u kojem je ranjena miss Shellby, koja je smatrala da je ipak spasila obraz hrabrošću te su se izmirile.
Gorljiva zagovarateljica ženskih prava i slobode
Vjerojatno najčuveniji ženski dvoboj za koji pouzdano znamo da se dogodio bio je onaj 1892. između austrijske princeze Pauline von Metternich i grofice Anastasie Kielmannsegg. Princeza Metternich bila je unuka čuvenoga austrijskog kancelara von Metternicha, osoba goleme energije i karizme, udana za svojeg ujaka (u braku punom preljuba, češćih s muževe strane), uključena u politička i umjetnička događanja svojeg vremena, promotorica talenta Richarda Wagnera i Bedricha Smetane, strastvena puščica cigareta u javnosti (što se za ženu u ono vrijeme smatralo vrlo kontroverznim i društveno osuđivanim ponašanjem), gorljiva zagovarateljica ženskih prava i sloboda te počasna predsjednica Bečke glazbeno-scenske izložbe, dok je grofica Kielmannsegg bila predsjednica ženskog odbora te izložbe. Došlo je do neslaganja zbog različitih pogleda na organizaciju i zapravo vrlo trivijalnog sukoba oko izbora cvjetnih aranžmana, no treba ga sagledati u kontekstu vremena, ono što bi danas vjerojatno bilo prepucavanje u medijima ili na Facebooku, u to je vrijeme znalo uredno završiti prolijevanjem krvi.
Dvoboj na najvišem nivou dogovoren je u Vaduzu, glavnom gradu Lichtensteina, sekundantica princeze Metternich bila je princeza Schwarzenberg, a grofica Kinsky grofice Kielmannsegg. Poljska barunica Lubinska, s diplomom medicine, pozvana je iz Varšave da bude službena liječnica dvoboja, tražila je da se bore do pojasa goli, jer se u to doba vjerovalo da većina infekcija, koje su bez postojanja antibiotika znale biti smrtonosne, nastane kad ubod mača unese u tijelo i komadiće tkanine. Za oružje su odabrani rapiri. Dvoboj, dogovoren do prolijevanja prve krvi, završio je u trećoj rundi, princeza je grofici probola ruku, a gotovo istodobno grofica je princezu ubola u nos. Sekundantice su prekinule borbu i princeza je proglašena pobjednicom, uz poprilično sumnji u pravednost te odluke. Taj dvoboj u toplesima potaknuo je muške fantazije diljem Europe te izazvao pravu pomamu na tržištu erotskih nadahnuća i potaknuo stotine umjetnika da crtaju, slikaju, fotografiraju ženske modele koji se bore u toplesima ili čak gole, dovodeći u zabludu da su takvi dvoboji u toplesima svakodnevica. Iako je i prije tog dvoboja bilo slučajeva da se organiziraju fiktivne borbe žena u toplesima ili potpuno golih, riječ je bila o zabavi za muškarce, a ne pravim dvobojima.
I premda je u muškom svijetu tog vremena protumačen potpuno pogrešno i mačistički, taj se lihtenštajnski dvoboj smatrao jednim od najvažnijih emancipatorskih činova vremena, u kojemu su prvi put sve osobe uključene u složeno organizirani dvoboj bile isključivo žene: sekundantice, liječnica i svi prisutni, pri čemu su se dvije žene borile zbog vlastitih uvjerenja, u toplesu radi sigurnosti, a ne za zabavu muškarcima. A kako su se borile žene iz sirotinjskih slojeva, nemamo pouzdanih informacija jer su njihovi životi posebno bili izvrgnuti patrijarhalnom ropstvu, pa su i njihove priče, nažalost, nestale u povijesti, ako su i bile ikad zabilježene.
