Moja prva plaća za vikend bila je veća od plaće mojih roditelja za cijeli mjesec što me je zaprepastilo jer sam ja ustvari tada bio još 17-ogodišnje dijete. Kada sam počeo raditi, bilo mi je bitno samo da radim bez obzira na iznos. Imponiralo mi je samo da radim pa i za džabe, samo da me vide tamo na ulazu. Kada danas gledam što je to bilo, što mi je pasalo, shvatio sam da je to bila moć. Ja sam određivao tko će moći unutra, a tko ne i vjerojatno je ta strast i presudila onome čime sam se kasnije počeo baviti, da imam moć. Trošio sam taj lako zarađeni novac. Kupovao sve ono čega sam bio željan. Ispunjavao sam ustvari sve svoje želje. Zadovoljavao sam svoju “glad” za luksuznim stvarima.
Išlo se po drugim mjestima da bi se pokazalo da se ima para, ne uviđajući da sam još uvijek dijete. Kako sam radio po diskotekama, na ta mjesta sam prikupljao svoje prijatelje koji nisu plaćali ulaz. Častio sam ih pićem i to mi je odgovaralo jer sam uz njih bio sigurniji. Ako je bio neki problem znao sam da su oni tu blizu mene uvijek spremni da skoče. Osjećao sam se kao netko i nešto kada sam bio tamo na ulazu. Imponiralo mi je to da sam “odskočio”. Postao sam im bitan da bi mogli ući unutra, neki za džabe, a neki samo da uđu.
Svi su htjeli biti moji prijatelji. Stvarao sam jedan svoj svijet izvan svoga kvarta tako da sam se morao naučiti različitim ponašanjima, onom u gradu i onom kada sam u kvartu. Nisam htio da mi u gradu kažu da sam seljačina. Bilo je teško održavati takvo stanje, grad i kvart. Nešto sam htio prihvatiti, a nečega se odreći. Pribojavao sam se tog balansiranja između jedne i druge okoline. Na samom početku 90-ih godina, euforije prvih slobodnih izbora, uživao sam uopće ne prepoznavajući što se dešava oko mene. Stvarao sam ilozorni svijet oko sebe koji mi je pasao.
U to doba započinju prve trzavice po gradu. Počinju prva mahanja pištoljima i zveckanje oružjem. Tada je bilo poznato da su ti redari koji su se međusobno poznavali, koji su se kasnije iznjedrili u imućne ljude, imali neku vrstu poštovanja i strahopoštovanja barem toga dijela publike koja je zalazila u određene klubove kroz taj noćni život. Kada im je zatrebala neka pomoć, jedni drugima su pomagali, dolazili, traži i nudili posao.
Stvarao se jedan zatvoreni krug između njih. Stvarala se neka osovina, neki kostur nečega što će biti u budućnosti. Situacija u zemlji se počela odvijati na najgori mogući način. Sve je mirisalo i spremalo se da će u državi doći do rasula. Počeo je rat koji je učinio svoje. Grupacije kroz kvartove i doseljavanje ljudi uslijed ratnih strahota razvijala se jedna nova struktura. Tadašnja djelovanja, druženja i povezivanja nisu bila ograničena samo na kvartove. Među klanovima je zavladala pohlepa, netolerancija. U grad su stigli ljudi s nekom drugom “kulturom” koju nisam mogao razumjeti.
Osjetivši sve te crne događaje u svojoj blizini, u meni i drugima su stvarali određeni stres. Nisam mogao vjerovati što se to događa u mom gradu. Pitao sam se tko su ti ljudi, prateći dnevni tisak i davao sam svoje komentare u društvu i čudio se. Lažući sam sebe, pretvarao sam se kao da sve to razumijem i kako sam ja jedan od “tvrdih”, kako kažu, ne pokazujući strahove koje sam proživljavao. U to vrijeme nisam niti uvidio da sam odjednom, preko noći, izgubio svoje djetinjstvo i svoj osmjeh. Postao sam jedan od mnogih koji su tražili mjesto u takvom društvu, između dobra i zla.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pa koga zanimaju te priče o nepismenim kretenima sa ruba grada??Dajte Merdanoviću ,dosta s time!!