I tog je dana jako kišilo u Aberfanu, baš kao i prethodnih desetak- petnaest, koji su se na kraju spojili u nekoliko kišnih tjedana. Ipak, u rano jutro niz uličice ovog gradića u srcu Walesa opet je odzvanjao dječji smijeh i topot njihovih sitnih koraka kojima su učenici, njih oko 260, tog 21. listopada 1966. godine, žurili u školu Pantglas Junior udaljenu oko kilometar od centra.
Kiša im nije nimalo pokvarila raspoloženje jer je to bio zadnji dan nastave prije kraćih praznika. Nisu mogli ni zamisliti da je to mnogima od njih ujedno i posljednji dan u životu.
Gradić Aberfan smješten je u dolini koju opasuju planinski lanci bogati ugljenom. Te godine kad je neobjašnjiva prirodna katastrofa odnijela živote 144 djece i odraslih, brojao je oko 5.000 stanovnika.
Većina njih imala je barem jednog člana obitelji koji je bio zaposlen u rudniku i zapravo je gradić ovisio o tom crnom zlatu. Zahvaljujući rudnicima stanovništvo se počelo povećavati, gradić je dobio nove trgovine, banke, pubove...
Ali točno na brdu iznad Aberfana Britanski nacionalni odbor za ugljen odredio je lokaciju za rudarski otpad iz ugljenokopa – tzv. šljaku. Hrpe ovog materijala su im doslovno visjele nad glavama, a da situacija bude još gora, umjetna brda troske bila su udaljena tek kojih 800-900 metara od škole.
I dok se dio stanovnika glasno bunio protiv vlasti, drugi su šutjeli i u bradu mrmljali kako su im ugljenokopi omogućili koliko-toliko solidan život. Ipak, većina ih je bila svjesna da je šuta iznimno osjetljiva na velike količine vode, a te jeseni doista je padala nezapamćeno jaka kiša i to tjednima bez prekida. Naime, za razliku od prirodnih kamenih stijena, kad se šuta natopi vodom, ona postaje nestabilna i počinje kliziti.
Tog jutra već u 7 i 30 netko je javio da se brdo šute pomaknulo za kojih 5-6 metara. Da je bilo sreće i da se ranije saznalo za ovu informaciju, škola bi bila prazna i ne bi došlo do tragedije.
Kako će kasnije svjedočiti jedan od stanovnika, sve se najprije odvijalo jako sporo - prostom oku jedva vidljivo:
"U prvi mah jedva da sam i primijetio kako polako klizi, a već koju sekundu kasnije to je bilo mnogo brže, da bi u nekoliko sekundi počelo juriti niz strminu."
Dolje u školi Pantglas Junior, tog jutra su odlučili da će veselu školsku himnu 'All Things Bright and Beautiful' – 'Sve je svijetlo i lijepo' koju učenici pjevaju svakog jutra prije škole, otpjevati nakon zadnjeg zvona, prije no što se rastrče kućama i počnu ljenčariti.
To zvono nikad nisu dočekali, niti su otpjevali veselu pjesmicu. Umjesto toga, učenici su, nakon što su posjedali u klupe, začuli najprije muklu grmljavinu, a uskoro su se počele ljuljati i stropne svjetiljke.
Nekoliko sekundi kasnije 110.000 kubičnih metara šute teške tisuće tona, lomilo je zidove školske zgrade poput igračke. Kao da se velika neman sjurila niz obronke obližnjeg strmog brda i počela gutati sve pred sobom.
Onima koji ne razumiju o čemu je riječ, najbolje je opisati kako je masa materijala koja je krenula prema školi, nešto između poplave i lavine. Osim škole, s lica zemlje izbrisane su i mnoge kuće koje su joj se našle na putu. No, odrasli su bili mnogo sretniji od djece. Ukupno su izgubljena 144 ljudska života, od čega je stradalo čak 116 djece.
Uništen je i vodovodni sustav, električni kablovi, a jedino što je ostalo u zraku bio je smrad od mase koja se konačno smirila i pretvorila u čvrstu materiju.
Nakon zaglušujuće tutnjave zavladala je sablasna tišina. Više se ništa nije čulo – ni ptice, ni dječji glasovi. Oni sretniji, koji su preživjeli ovu katastrofu, ostali su zarobljeni u šuti do struka ili vrata. Visina šute koja se sručila na gradić ponegdje je bila i do devet metara.
Mineri su se spustili s obronaka planine i pohitali otkopati djecu i ljude koji su ostali zarobljeni pod ruševinama. No, njihove napore ometali su spasitelji koji su pak htjeli obustaviti otkapanje kako se ubojita masa ne bi ponovno destabilizirala. Nakon 11 ujutro nije pronađen ni jedan preživjeli od onih koji su se našli ispod odrona.
U Nacionalnom odboru za ugljen ispitano je nekoliko zaposlenika, ali na kraju nitko od njih nije kazneno odgovarao. Rudnik u Aberfanu ostao je upamćen kao mjesto jedne od najvećih katastrofa i gotovo najveća masovna grobnica u Velikoj Britaniji.
Nastavio je s radom tek 23 godine kasnije, ali stanovnici nikad nisu zaboravili ovu tragediju. Za razliku od njih, svijet i danas malo zna o 116 mališana i 28-ero odraslih koji su skončali pod tisućama tona šute zbog grubog previda birokracije.
Tek tri godine kasnije Vlada Velike Britanije izglasala je stroži zakon koji je točno propisivao kako se i gdje smije odlagati šuta. Ova stravična nesreća dovela je do izmjene i preispitivanja zakonodavstva širom svijeta.
Ostaci šute i mjesto nesreće je sanirano s vremenom, ali i danas, čak više od 50 godina od tragedije, trava na mjestu gdje je nekoć bila odlagana šuta i dalje je bljeđa, gruba i bolesno žuta, kao da i sama priroda ne želi oprostiti ovakav ljudski nemar.
Škole Pantglas Junior već odavno nema, ali je na tom mjestu izgrađen spomen-dom..
