Abigail Disney danas je 59-godišnja redateljica dokumentarnih filmova. No, ona je i filantrop i aktivistica koja se u svom radu često bavi socijalnim temama, pa je i dobitnica Emmyjeve nagrade. No, ona je ujedno i kćerka Roya Edwarda Disneya, nekoć čelnog čovjeka slavne filmske kompanije koju su pokrenuli njegov ujak Walt i otac Roy Oliver.
Zahvaljujući njima, Abigail je jedna od najbogatijih žena na svijetu. Već s 21 godinom dobila je od djeda oko 70 milijuna dolara. Odrasla je u sjevernom Hollywoodu, doktorirala na sveučilištu Columbia i danas živi u New Yorku, a ovih dana je za The Cut progovorila o tome kako je živjeti u bogatstvu koje ne može potrošiti do kraja života. I zapanjila svojim stavovima o novcu, životu i svijetu u kojem živimo.
Abigail kaže da kad je bila mlada, nije imala pojma o tome koliko je njezina obitelj bogata.
"Kad sam bila mala roditelji su se trudili da ne žive upadljivo. Novac ih nije promijenio. Znam da zvuči kao oksimoron, ali doista su bili skromni. Htjeli su braću i mene odgojiti s osjećajem da nismo bolji od drugih i da se od njih nimalo ne razlikujemo."
Znali su da žive u doista velikoj kući u Noći vještica jer bi im te večeri prerušene vještice zvonile dva puta – najprije na prednji ulaz, a zatim na stražnji, misleći da je riječ o dvije različite kuće. Ali ni tad nisu imali nikakve druge imovine po kojima bi se vidjelo bogatstvo.
"Privatni zrakoplovi došli su puno kasnije", kaže Abigail Disney kojoj se često puta dogodi da joj ljudi kažu:'Bože, mora da si silno bogata'.
"Znate, ne možete u prvoj interakciji s ljudima, odmah po upoznavanju, promijeniti njihovo mišljenje, jer ga uglavnom stvore mnogo prije nego što se s vama rukuju. Tek kad kažem svoje prezime, ljudi povežu tko sam. Ali sreća je da me ne prepoznaju na prvu, pa mogu bez ikakvih problema hodati svijetom, otići u restoran, sjediti na aerodromu čekajući avion i komunicirati s ljudima u trgovini ili na ulici, kao i svaka druga osoba. To mi se jako sviđa i mislim da je to sjajno. Tek kasnije neki shvate tko sam i onda padnu u nesvijest.
Znate, sve je to jako čudno. Ja se obično uvijek jako radujem što ću upoznati nove ljude, a moja radost je obično u velikom neskladu s tim koliko se drugi raduju da upoznaju mene. Ja zapravo pripadam New Yorku, ljevici, Manhattanu, intelektualcima. Oni prilično mrze Disneya i misle da je to nešto najgore na svijetu. To bih i ja sigurno mislila kad ne bih s tim imenom imala obiteljske veze", govori Abigail i smatra da joj pripadnost obitelji Disney daje nepravednu prednost pri upoznavanju:
"Sve što trebam učiniti je odmah početi zbijati šale na račun Zvončice i Pepeljuge i tako ih nasmijati. Odmah me zavole. Ponekad je samo dovoljno se ne ponašam k'o šupak. Ljudi valjda misle da ću doći u kočiji. Nakon sat vremena obično mi znaju reći:'Bože, pa ti si toliko normalna'. Ne znam što očekuju od mene", govori Disenyeva nasljednica. Kad je bila studentica, sjeća se da je u tvrtku 1984. godine došao Michael Eisner i da je vrijednost dionica naglo počela rasti. Najprije se povećala vrijednost deset, pa 20, pa 50 puta.
"Tako je raslo i bogatstvo moje obitelji. Pripadali smo srednjoj klasi, a onda je odjednom moj tata kupio privatni avion. Tad sam shvatila da je tata izgubio kompas. I zato sam jako svjesna što veliko bogatstvo učini od ljudi. Kao dijete živjela sam u jednoj obitelji, a tijekom odrastanja shvatila sam da je ona postala sasvim nešto drugo", kaže Abigail.
Zapravo, imati jet je doista neobično. Da sam kraljica svijeta, zabranila bih privatne avione jer vas oni udalje od stvarnosti. Ne morate prolaziti kroz aerodrom, ne morate komunicirati s drugim ljudima, ne morate biti strpljivi, niti osjetiti bilo kavu neugodnost. A baš to su situacije koje nas podsjećaju da smo ljudi. Otac je imao Boeing 737 i smatram da je to stvarno suludo. Imao je kraljevski krevet s velikim dugim pojasom, kabina je imala i tuš. Sve to je smiješno. Avion sam doista koristila u nekoliko iznimnih situacija jer sam imala četvero djece i bilo mi je lakše tako putovati s njima, ali sam u jednom trenutku rekla:'Sad je dosta. To je za sve nas loše i nepotrebno.'
Kaže da avion nije bio jedina stvar koja je promijenila njezinog oca, ali je bio početak.
"Nije mala stvar kad na aerodromu ne morate čekati s ostalim ljudima u redu i biti u njihovoj blizini. To stvara odmah predodžbu da ste malo bolji od njih. U proteklih 40 godina sve je u američkoj kulturi pojačavalo to uvjerenje. Kažemo:“Poduzetnici su ljudi koji Ameriku čine velikom." Dakle postoje ljudi koji hodaju okolo sa značajnim bogatstvom, da su bolji ljudi jer 'Ameriku čine velikom'. A ja mislim da je najvažnije shvatiti da smo samo dio ljudske rase, kao i svi drugi i nema ništa u tom novcu da bi te on činio boljim od bilo koga drugoga. Ako to ne znate i imate novac, to je put u pakao, bez obzira koliko stvari imate oko sebe", govori u tom intervjuu Disneyeva nasljednica.
Na pitanje kad je prestala koristiti privatni zrakoplov, kaže da je to bilo prije 20-ak godina, kad je morala na sastanke najprije na zapadnu, a zatim na istočnu obalu Amerike. Čovjek koji je u Disneyju bio zadužen za službena putovanja organizirao joj je satnicu i stavio ju u taj Boeing.
Ipak kaže da su ju roditelji naučili neke lekcije o novcu. Majka je, kako kaže Abigail, imala mnogo ukusa i voljela je lijepe stvari, poput Chanelovih kostima i odijela. Trošila je novac na stvari koje je doista jako voljela. No, također se znala otkačiti, odjenuti se poput luđakinje i uživati u kupovini wc-papira koji bi pronašla na rasprodaji.
"To vam je tako. Mnogi bogataši često puta lutaju između različitih identiteta. Financijski, život mojih roditelja se počeo mijenjati od 80-ih. Tad sam već bila punoljetna i gledala ih kako počinju uživati u blagostanju. Bili su u svojim 50-im godinama života i uživali su u svim blagodatima koje im je pružao novac. Teško je mnogim stvarima reći 'ne'. Pa kad je moj otac počeo imati sve veće probleme s alkoholom, nije bilo nikoga da mu to kaže. Nitko ga na to nije htio upozoriti, reći mu – 'moraš potražiti pomoć!'", otkrila je obiteljski problem Abigail, koja i sama priznaje da je sretna okolnost bila to što je s 21 godinom dobila od djeda veliki novac. Doista veliki novac, s kojim je počela živjeti sasvim samostalno i nije morala od roditelja tražiti džeparac.
"Nisam baš štedljiva. Ali sad imam 59 godina, a kad sam dobila nasljedstvo bila sam vrlo mlada, ali sam imala sasvim suprotan pogled na bogatstvo od mojih roditelja. Počela sam dijeliti novac u dobrotvorne svrhe od samog početka. U roku nekoliko godina dala sam u dobrotvorne svrhe više novca od vlastitih roditelja, pa su čak rekli da ih stavljam u neugodan položaj."
Na pitanje s koliko novca ima, odgovorila je:
"Gledajte, kad bih htjela biti milijarderka, mogla bih biti. To je toliko luda količina novca da je teško opisati. Ali ja ne želim biti milijarderka. Tajna je u tome da je jako lako zaraditi veliki novac ako počnete s velikom količinom novca. Mnogi si pripisuju zasluge da su jako pametni i sposobni jer su zaradili veliki novac, ali prava je istina da to nije istina i da nisu ni toliko pametni, ni toliko sposobni", beskompromisno objašnjava fenomen bogatih Abigail, koja kaže da je u posljednjih 30-ak godina donirala oko 70 milijuna dolara. Ponosan sam na to. U poziciji sam da do smrti dajem novac", kaže Abigail koja je počela donirati tijekom 90-ih, te priznaje da je u jednom trenutku došla na ideju da cijelo nasljedstvo odmah donira, ali to nije učinila iz silnog straha.
"Nisam mislila da ću moći preživjeti. Bojala sam se da sam biljka iz staklenika i nisam znala hoću li moći preživjeti bez novca koji mi je dao određenu sigurnost. No, to je bila i dobra odluka jer danas se taj novac i uvećao, pa mogu davati još više. Nije točno da novac kvari ljude. Novac je moralno neutralan i on sam po sebi ne može vas učiniti lošom osobom", govori ova filantropkinja. Priznaje da obožava dobar ručak u dobrom restoranu, da voli popiti dobru bocu vina, voli imati i lijepi par cipela, pa će si priuštiti i skupu torbicu, ali joj zato veliko imanje ili otmjeno skijalište nisu izazov, niti ju to zanima.
Kako kaže, promijenio se način i na koji je trošila novac nekad i kako ga troši sad.
"Ljudi poput mene mogu se odlučiti da krenu u dva različita smjera. Jedan je onaj kojim ide Kim Kardashian – da troši, i troši, i troši kako bi se vidjelo 'koliko je posebna' i želi da je svi zapaze. Ili da krenu putem kojim sam krenula ja i mnoge moje prijateljice.
Nosila sam usranu odjeću i nisam htjela da tijekom studija itko vidi da sam bogatašica. Provela sam većinu 20-ih godina života na diplomskom i postdiplomskom studiju i tamo je bila sramota imati novac. Bilo mi je neugodno, nisam htjela da itko zna tko sam i odakle dolazim. Takva su danas i moja djeca. I njima pokušavam dokazati da je novac moralno neutralan. Ne čini ih on lošim osobama. Ti si ono što jesi i najmanje je važno to što imaš. To te ne čini osobom. Niti dobrom, niti lošom. A naročito ne boljom od drugih."
Kaže da kad gleda druge koji su sami zaradili bogatstvo osjeća se inferiorno.
"Stalno se preispitujem. Stalno sumnjam je li mi Yale rekao 'da' zbog toga jer sam bila stvarno tako dobra ili im je bilo važno moje prezime? Nikad neću znati odgovor na to pitanje. Ali znam da sam mnogo vremena potrošila da bih se domogla postdiplomskog studija i da sam tamo puno učila. To mi je vratilo samopouzdanje i taj osjećaj nesigurnosti je počeo nestajati. Ali to je testiranje samog sebe – da ga date svijetu i da vam on da povratnu informaciju je li vam to dopušteno. Znate, to je jako opasna igra."
Unatoč bogatstvu uspjela se povezati s ljudima koji pripadaju različitim klasama. Tu joj je pomoglo članstvo u ženskoj zakladi New Yorka 1992. godine.
"Opisali su se kao međuklasni savez žena koje pomažu ženama – što zvuči vrlo konzervativno – ali bilo je to upravo to. I tu sam počela stvarati čvrste odnose s ljudima koji su bili sasvim različiti od mene.
Sjećam se jedne divne Korejke koja je došla k meni doma na sastanak. Idući dan me nazvala i rekla – pa nisi mi ponudila ni čašu vode!. To mi nikad nije palo na pamet. Da oni koji dolaze u moj dom, u njemu se osjećaju užasno. I da moram učiniti dodatni napor da bi se tamo osjećali ugodno. Nisam bila toga svjesna sve dok mi to netko nije rekao. Onako kako se moj otac sve više okružio ljudima koji su mu samo povlađivali, tako sam se ja sve više okružila ženama koje su mi govorile što ne valja. To je bilo presudno", govori filmska redateljica, koja na pitanje kako vjeruje ljudima i kako prepozna one koji su doista zainteresirani za nju, a ne za njezin novac. Kaže da se jako dobro istrenirala.
"I za to sam razvila radare. Postoje ljudi kod kojih doslovno, dok sa mnom razgovaraju, mogu vidjeti kako se u njihovim očima vrte dolari. Nema u tome ništa lošeg, jer vaš odnos prema novcu ovisi gdje ste i kako odrastali, ali takve uvijek držim na distanci. Ne mogu pristati na to da sam idiot, ali radije povremeno pristanem da budem obmanuta i platim tu cijenu, nego da postanem osoba koja cijeli život provede u nepovjerenju i sumnjama u druge ljude. Kad me prevare, sve to pripisujem stanarini koju plaćam zato što ne živim na Planeti Sumnji. Znate, prije nekoliko godina proveli su u Chronicle of Philanthropy jednu studiju. Ljude koji su naslijedili novac pitali su:"Koliko bi vam novca bilo potrebno da bi se osjećali potpuno sigurno?" Svaki od njih, bez obzira na to što je imao, imenovao je broj koji bio je otprilike bio dvostruko veći od onoga što su naslijedili. To je ono što trebate znati o novcu, zar ne? Ako je novac vaše glavno mjerilo uspjeha ili životnih vrijednosti, onda sretno vam! To samo znači da vam nikad u životu neće biti dobro."
