“U zemlji u kojoj se više od 80 posto stanovništva deklariraju kao pravoslavni kršćani, očekivao bih veliku dozu suosjećanja i solidarnosti sa siromašnima i bolesnima. Ali nije tako”.
Dvadeset minuta vožnje od podzemnog geta u kanalizaciji nalazi se Ferentari, najozloglašeniji geto u Bukureštu. Smješten u općini pod nazivom Sektor 5, koja podsjeća na komunističku prošlost ove zemlje, mnogima je poznat kao “Zemlja pirata”, posebno taksistima koji odbijaju voziti u taj dio grada. Tamošnji političari su sve samo ne pošteni; predsjednik općine Sektor 5 je početkom 2015. godine bio uhićen zbog korupcije.
Lokalne nevladine organizacije i novinari je zovu “vrećom siromaštva”. Drugim riječima, tamo vlada toliko siromaštvo, da je iz njega nemoguće pobjeći. Šanse za odlazak odavde, osim u mrtvačkom kovčegu, male su koliko i napori rumunjskih vlasti da pomognu tim ljudima.
Novinar je u tekstu napisao kako je dok je šetao uličicom Livezilor, smještenom između nekih ozbiljno oronulih zgrada podignutih sedamdesetih godina, prvo što je vidio bio je jedan mladić koji se sagnuo nasred ulice, ubrizgao drogu u prepone i nastavio hodati.
U svakom stančiću od pet kvadrata, koji su prvotno bili namijenjeni za radnike sada ugašene tvornice autobusa, danas u prosjeku živi desetak ljudi. Samo jedan od šest stanova ima toplu vodu i grijanje. Nemaju svi ni struju, ali vanjski zidovi ovih zgrada su prekriveni novim i starim satelitskim antenama. Na mnogima od njih nema ni vrata. Podrumi su poplavljeni već godinama, i tamo žive ogromni štakori. Smrad je nesnosan. Prljave igle su posvuda, po stubištu, na pločniku, i na ogromnom otvorenom deponiju koji se nalazi u blizini.
U knjizi koja govori o Ferentariju, postoji teorija da dileri i narkomani namjerno prave ove gomile smeća kako tu i dalje nitko ne bi dolazio i da bi opstala kultura droge. Ono što je sigurno je to da većina ljudi baca svoje smeće kroz prozor, jer kamioni gradskog komunalnog već godinama tu ne zalaze, zato što političarima jednostavno nije stalo. Sedamdeset posto tamošnjeg stanovništva su Romi. Tako da je smeće ostavljeno da truli, zajedno sa ljudima.
Michele Lancione je italijanski etnograf sa Sveučilišta u Cambridgeu koji je proučavao zajednicu u Ferentariju. On je novinaru VICE-a bio vodič kroz ovu praktički zabranjenu zonu za novinare, koji se zadovolje time da škljocnu par fotografija narkomana, prije nego što se iskradu odatle.
“Život na ovom mjestu je nevjerojatno težak, a još je teži kada si narkoman. Stigmatiziran si i zbog toga što si Rom, i zbog toga što si narkoman. U svemu ovome, država jednostavno nije prisutna. Ili još gore, tu je, ali samo da bi maltretirala ljude i još više im zagorčala život srednjevjekovnim kaznama”, kaže Lancione.
Dok su se novinar i Lancione udaljavali od ulice Livezilor, netko je jednu ženu izvukao iz njezinog doma i strpao je u auto. Na ulici se proširila priča da je ona seks radnica koju je razljućeni svodnik htio kazniti. Odmah iza ugla se nalazi Karakuda, projekt kojeg vodi druga rumunjska humanitarna organizacija za pitanja droge, i riječ je zapravo samo o baraci u koju narkomani donose svoje stare šprice da bi dobili nove.
Većina narkomana u Karakudi imaju slične priče o gubitku i kajanju. Droga im pruža bijeg od toga, makar i na kratko.
“Počeo sam uzimati heroin sa 17 godina, jer su svi ostali to radili”, kaže Marjan, koji sada ima 35 godina, i nikada nije bio zaposlen.
“Kada uzmem heroin, osjećam se kao normalna osoba.”
Još jedan narkoman, tinejdžer pod imenom Kostel, kaže:
“Drogiram se da bih zaboravio. Osjećam potrebu da budem omamljen.”
Florijan ima 27 godina, a na vratu dvije rane od uboda iglom. Dolazi iz geta, i kaže da se tamo ‘svi’ drogiraju. Izašao je iz taksija, a vožnju je taksisti, heroinskom ovisniku, platio čistim špricama. Florijan uzima heroin od svoje 12. godine. Uzima gram dnevno.
“U početku, kada sam bio dječak, osjećaj kada uzmem heroin je bio stvarno lijep. Ali sada ga uzimam zato što moram. Ne pruža mi nikakvo zadovoljstvo”, kaže on.
Skoro pola svog života puni vene heroinom. Zatvoren je u istom onom začaranom krugu kao i puno drugih mladih Roma. Na pitanje što ga čeka sutra, rekao je: “Sranje. Nema budućnosti. Ničega.”
Za Amera, još jednog Roma koji je intravenozni narkoman i ima 30 godina, život u getu je jednosmjerna ulica.
“Meni je ovo normalan život, od rođenja živim ovdje. Odlazim iz Ferentarija dva puta tjedno, kada idem na lječenje u bolnicu i da zaradim novce, ali ne mogu reći čime se bavim jer bih završio u zatvoru! Ovdje se u narednih pet godina neće ništa promijeniti. Nadam se da će život biti bolji, ali ne vjerujem da hoće. Vlasti nisu poštene prema Romima. Ismijavaju nas i ne shvaćaju nas ozbiljno”, kaže Amer.
Jedna tridesetpetogodišnja narkomanka po imenu Daniela se drogira već 15 godina. Drži kutiju dragocjenih igala prislonjenu na grudi.
“Ove igle su divna stvar. Ali prema nama se ponašaju kao da smo smeće. Živjeti ovdje je kao da živiš na otoku kojeg je svijet zaboravio.”
Prosječna plaća u uličici Livezilor je manja od 68 dolara tjedno. Mnogi žive od onoga što nađu na ulici. Muškarci varaju i kradu, a jedna od rijetkih alternativa za tinejdžerice je prostitucija. Stupanj obrazovanja među Romima u Ferentariju je dramatično nizak, jer većina djece napusti školu do svoje dvanaeste godine, i počne raditi ili zatrudne pa osnivaju obitelj.
Tekst je izvorno objavio VICE.
