Life
8339 prikaza

Zona smrti: Umiru slijepi i izluđeni od hladnoće

Mount Everest
Flickr
Što se dogodilo s četvero Indijaca koji su se 2016. odlučili uspeti na najviši vrh svijeta

U 'zoni smrti' šest je šerpa sjekiricama pokušavalo osloboditi ljudsko tijelo okova leda. Na 8.200 metara uvjeti su tako neumoljivi da oni koji se penju sa sobom moraju nositi boce kisika i minimalno se tamo zadržavati. Tijelo penjača Goutam Ghosha u ledu je provelo godinu dana. Žuti skafander i crvena boca s kisikom izblijedjeli su, koža je pocrnila i smežurala se, a tijelo se izvilo u neprirodan položaj. Čak šest muškaraca morati će ga vući i nositi do baznog kampa.

Na najviši vrh svijeta, sa njegovih 8.848 metara, nakon Sir Edmund Hillaryja i njegovog vodiča Tenzing Norgaya 1953. uspelo se 5.000 penjača, poginulo je više od 300, a na Everestu je preko 200 tijela koja nikada nisu pronađena, ili su ostavljena na planini iz niza razloga. Najčešći je da vlast i obitelji nisu imali novaca da plate ekspediciju koja bi tijela vratila u podnožje planine.

Ghosh je bio dio ekspedicije od osam ljudi koja se 2016. zaputila na vrh svijeta. Od četvero Indijaca uspon je preživjela samo 42-godišnja Sunita Hazra, kao četvero šerpa koji su bili prisiljeni muškarce ostaviti na planini. Njihov se uspon odigrao na samom kraju penjačke sezone na Everestu, pa su još nekoliko dana nakon Gosheve smrti kolege planinari prolazili kraj njegovog smrznutog tijela, no nitko nije imao dovoljno volje, snage ili kisika da ga pri silasku prebaci u podnožje planine. Knjige i filmovi napravljeni o nesrećama koje uzimaju živote planinara rijetko kada opisuju što se događa nakon uzbuđenja i tragedije, te što obitelji prolaze kako bi svoje voljene izbavili iz ledenog groba.

Četiri avanturista iz Zapadnog Bengala nije imalo mogućnosti kakve imaju penjači sa zapada koji smještaj, osiguranje, opremu i najboljeg vodiča ponekada plaćaju i po 100.000 dolara.  Za Goutama Ghosha, Paresh Natha, Subhas Paula i Sunitu Hazru i trećina tog iznosa bila je nezamisliva.

Ghosh, policajac koji je zarađivao 500 dolara mjesečno, živio je s roditeljima, braćom i njhovim i svojom obitelji. Nath je bio krojač kojem je nsereća s petardama u djetinjstvu odnijela jednu šaku. Brinuo je o supruzi i malom djetetu. Hazra je medicinska sestra koja uzdržava supruga i dijete, a s Subhas Paul je vozio kamion dostave i za financiranje uspona koristio penziju pokojnog oca.

Njegovo je tijelo pronađeno i prebačeno nekoliko dana poslije smrti, dok su Ghosh i Nath na planini proveli više od godine dana. Pogoršanje vremena i orkanski vjetar onemogućio je šerpama da dođu do tijela. Gosheva supruga Chandana u njihovom domu u Kalkuti odbijala je sama sebi priznati da je udovica. Proganjala ju je misao da njezin suprug luta Himalajom i urla u vjetar.

Mount Everest | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL

- Dok ga ne kremiram, ja nisam udovica – kaže Chandana. Sabita Nath još je siromašnija, i znala je da nema šanse da si može priuštiti povratak suprugovog tijela. Tješi se da je Paresh negdje blizu vrha o kojem je toliko sanjao. Na zidu njihove trošne sobe već 20 godina visi slika Mount Everesta. Noćima su zajedno šivali ruksake i jakne koje su prodavali u svom dućanu. Iako mu je nedostajala šaka, Nathovom krojačkom umjeću divilo se cijelo mjesto. Njegov devetogodišnji sin godinu dana nije spomenuo da je otac mrtav, pravio se da je na putu.

U svibnju 2016. četveročlana je ekipa nakon desetljeća štednje krenula u svoj treći pokušaj uspona. Prethodne dvije godine prije početka ih je zaustavila lavina. Predvečer su izašli iz svojih šatora u 4.kampu, 12 sati penjanja udaljenom od vrha. Krenuli su kasno, ne zna se zašto, kao što nije niti jasno zašto je četvrti šerpa ostao u baznom kampu na samom dnu planine. Vrijeme poslijepodne postaje silovito, pa se iz kampa kreće predvečer, penje po noći, na vrhu se treba biti najkasniije u 11, i krenuti sa spustom prema dolje.

No Indijci su u deset ujutro bili tek na platou (balkonu) s kojeg treba još barem dva sata koncentriranog penjanja do vrha. Šerpe su svoje goste pokušali uvjeriti da odustanu od uspona, no bezuspješno. Jedino se Paresh Nath odlučio okrenuti i vratiti, i to sam, bez pratnje jednog od trojice šerpa. Mnogi drugi koji su tog jutra došli do vrha sreli su Indijce tijekom njihovog uspona.

- Do vrha sam došao nešto poslije sedam, kada sam ih vidio da oni idu gore dok se ja spuštam dolje palo mi je na pamet da ih upozorim, no nisam to učinio i danas mi je žao – kaže liječnik iz Seattlea, Paul Pottinger, a sa njime se slaže niz drugih alpinista koju su grupu sreli u kasnom usponu. Subhas Paul i Lakhpa Šerpa na vrh su došli oko 13 sati i 45 minuta dok su se ostali još penjali.

Mount Everest | Author: Flickr Flickr

Gurung, Ghoshev vodič, sam se uspeo na vrh. S Ghoshevim aparatom je okinuo nekoliko fotografija no nije jasno gdje je 'zapeo' sam Ghosh. Hazra, koja je jedina preživjela, na vrh je navodno došla oko 15 sati, no ne može dobiti certifikat jer nema dokaza da se popela. Ghosh se, izgleda, sjeo kako bi se malo odmorio, no onda se naprosto isključio i smrznuo. Zadnje fotografije prikazuju ga umornog, dezorjentiranog, popucalih kapilara u očima i bez daha. Vremenski uvjeti  'zone smrti' uzeli su svoj danak. Na samrti ga je pri spustu vidjela i njegova prijateljica Hazra.

Rekla sam mu da pođe samnom, da se mora pokušati spustiti, no kad sam jednom prošla pokraj njega više se nisam mogla okrenuti da vidim ide li zamnom – rekla je Hazra kojoj je pomogao Leslie Binns, alpinist koji je odlučio žrtvovati uspon kako bi pomogao Hazri i Paulu na putu prema dolje. Dao im je kisik, te ih poticao i pomagao im.

Subhas Paul je, međutim, bio preslab da bi nastavio. Šerpe su ga posjeli da se odmori i – ostavili. Nath je pak umro u šatoru u kampu ispod Everesta. Bio je slijep i izluđen od hladnoće i umora, nije mogao držati žlicu u rukama.

Godinu dana kasnije Ghosheva je obitelj napokon mobilizirala lokalnu upravu da se organizira ekspedicija koja bi otišla po tijelo. Šerpe koji svake godine popravljaju i iznova rade put za penjanje do vrha potvrdili su kako znaju gdje su tijela. Vremenski uvjeti i zavrzlame oko financiranja usporile su uspon, no nakon mjesec dana odgađanja dvije grupe od šest šerpi započeli su uspon i 'sakupljanje' tijela.

Kako bi pripomogli financijski Ghoshevi su prodali nešto malo zemlje i nakita koji su posjedovali. Šerpe su potvrdili kako su nakon tri uspona i spuštanja locirali tijela Gosha i Natha. Gosh je bio usred penjačke staze, a Nath na rubnom djelu platoa na kojem je kamp. 

Mount Everest | Author: Flickr Flickr

Država je za povrat tijela šerpama i agenciji koja ih zapošljava, te za helikopter potrošila 90.000 dolara. Nakrcani kisikom šerpe su morali pješačiti noću kako bi minimalno ometali penjače, a s obzirom na stanje tijela trebalo je par sati da se svakog planinara 'otkopa', a onda je potrebno barem petero ljudi da otežano i deformirano tijelo nose dolje.

Šerpe su najčešće lokalni muškarci koji ne vole posao koji rade ali znaju da niti u jednoj drugoj branši ne mogu zaraditi toliko novaca. Ne pripadaju nužno narodu Šerpa, kao što je to bilo nekada, već to ime dodaju svojim prezimenima kako bi odmah bilo jasno da su oni vodiči na Mount Everest.

Bojali su se gledati crnu kožu mumificiranih alpinista pa su ih zamotali u plastiku i tako 'gurali' niz planinu. U kampu su nekoliko dana čekali dolazak helikoptera koji nikako nije mogao sletiti. Iza sebe su ostavili i jedno tijelo koje je tamo provelo šest godina, kao i tijelo alpinista iz Alabame koji je poginuo nekoliko dana ranije.

Dolazak tijela u Katmandu iščekivalo je mnoštvo ljudi, među njima i Ghoshev brat. Bila su tvrda kao kamen i trebalo je pričekati barem tri dana da se odmrznu te da se obavi autopsija koja, pak, do danas nije razjasnila od čega su točno umrli Nath i Ghosh. Imali su sve simptome visinske bolesti – natečen mozak, hematom na mozgu, tekućinu u plućima i popucale kapilare, natečene oči i slijepilo, uništene bubrege...Bilo je jasno i da su se planinari počeli mahnito skidati jer kada se ljudsko tijelo smrzava mozak krivo intepretira signale i mnogi misle da gore od vrućine pa se krenu svlačiti što samo doprinese smrzavanju.

- Potrošili smo toliko novaca kako bi vratili moga brata kući. Jesmo li trebali to možda potrošiti na samu ekspediciju, bi li on onda bio živ i siguran – rekao je Ghoshev brat za New York Times.

Mount Everest | Author: Thinkstock Thinkstock

Njegova je cijela obitelj predana hiduizmu koji podučava da duša ne može pronaći put ukoliko tijelo ne prođe nužne obrede. I Ghosh i Nath u svojim su gradovima, godinu dana nakon smrti, ispraćeni sukladno tradiciji. Njihova su tijela kremirana, a prije toga su se s njima imali prilike oprostiti svi članovi obitelji. Njihove supruge su, napokon, prihvatile da su udovice i skinule obilježja koje nose udane žene. Na usponu prema Mt Everestu godišnje u prosjeku pogine 12 ljudi, a za njihove smrti ne odgovara nitko, pa niti šerpe, jer na nemilosrdnoj planini ponašanje ljudi, kaže jedan šerpa, je gotovo pa neubrojivo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.