Vreva i uzbuđenje vladali su pariškim kolodvorom Gare de Strasbourg, današnjem Gare de l’Est, 4. listopada 1883. Okupilo se neobično društvo. Diplomati, novinari, željeznički dužnosnici i uglednici nestrpljivo su čekali polazak. Na tračnicama je već stajalo čudo koje će zauvijek promijeniti način putovanja. Express d’Orient bio je spreman za službenu inauguraciju. Iako, to mu nije bilo prvo putovanje. Prema dokumentu iz arhive francuskih željeznica SNCF, Express d’Orient počeo je prometovati 5. lipnja 1883., a tadašnjim putnicima, redom muškarcima, zbog sigurnosti je preporučeno da ponesu vatreno oružje. Ovo, u listopadu, bilo je mnogo svečanije. Belgijski inženjer Georges Nagelmackers na ideju je došao boraveći u Americi gdje je vidio Pullmanove vlakove sa spavaćim kolima. Želio je stvoriti europski međunarodni vlak u kojem će bogati putnici moći spavati, objedovati i prelaziti granice bez neprestanog presjedanja. Prije nego je na noge postavio kompaniju Compagnie Internationale des Wagons-Lits riješio je brojne diplomatske probleme koji su nastajali zbog napetosti između država oko graničnih prijelaza, ali i tehničke jer nisu sve zemlje imale iste željezničke standarde. Nakon brojnih pregovora dočekao je svoj Dan D i od njega je želio napraviti spektakl. U tome je i uspio. Pokraj novih vagona je dao postaviti stare, neugledne Pullmanove kako bi razlika bila što očitija.
Ono što je putnike dočekalo unutra bilo je još spektakularnije: Vagoni obloženi drvenim oplatama, kožnati naslonjači, svilene plahte i vuneni pokrivači. Bio je to doživljaj usporediv s ulaskom u jedan od najboljih europskih hotela. Samo što je ovaj hotel mogao putovati kontinentom.
Na put je krenulo 24 uzvanika, među njima su bile i dvije žene. Tu je bio i sam Nagelmackers, kao i članovi tvrtke, francuski i belgijski političari i visokopozicionirani državni službenici, predstavnici velikih francuskih željezničkih tvrtki te francuski i strani novinari. Od Pariza do Konstantinopola trebalo im je oko četiri dana, što je u vrijeme kada je pomorsko putovanje iz Marseillea trajalo petnaestak dana predstavljalo revoluciju. No taj prvi Orient Express zapravo nije mogao stići do Konstantinopola bez presjedanja jer 1883. godine putovanje do Carigrada još nije bilo izravno. Vlak je prelazio Europu, prolazeći kroz Pariz, Nancy, Strasbourg, Stuttgart, München, Beč, Budimpeštu i Bukurešt, odakle je stigao do obala Dunava i njegovog prvog terminala, Giurgeva. Putnici su morali uzeti trajekt kako bi prešli Dunav između Giurgeva i Russéa u Bugarskoj. Odatle su posebnim vlakom otputovali do bugarske luke Varna na Crnom moru, gdje ih je parobrod Espero za oko petnaest sati odvezao do Bospora i glavnog grada Osmanskog Carstva, Carigrada, piše u arhivi SNCF-a.
Unatoč tome, inauguracijsko putovanje bilo je senzacija. Jednu od najživopisnijih scena zabilježio je francuski pisac Edmond About. Negdje između Pešte i Temišvara kompoziciju je dočekao orkestar glazbenika koje About naziva Tziganes, premda odmah primjećuje da su "Romi samo po imenu", i opisuje ih kao Mađare. Kada je vlak trebao krenuti, glazba nije prestala: "Ali lokomotiva zviždi: zbogom glazbo! Ne! Orkestar je uskočio u naš prtljažni vagon; ubrzo su se preselili u blagovaonicu; vlada opća vreva među stolovima i stolicama, a tu su i naši mladići koji plešu đavolski valcer sa šarmantnim bečkim damama. Ova mala zabava neće završiti do Szegeda", zapisao je. Atmosferu diže i hrana: "Bonvivanima iz raznih zemalja kroz koje prolazimo ne smeta, kažu mi, da se voze vlakom dva ili tri sata, samo da osvježe sjećanja na fine detalje francuske kuhinje i kušaju izvrsna vina gospodina Nagelmackersa." About piše o šarenilu putnika. "Primjećujemo lijepe uniforme vojske i Honveda, odnosno teritorijalnih trupa. U hodu bilježimo zapanjujuću raznolikost tipova i kostima, većina njih divljenja vrijedna. Mađari, koji su gospodari ne samo u svojoj zemlji nego i u cijeloj Austrijskoj monarhiji, ne čine čak ni većinu", prenosi zapis Wikisource.
Nakon prvih putovanja i presjedanja, 1899., dovršetkom željezničke infrstrukture, postalo je moguće cijelu udaljenost prijeći vlakom. Putovanje je tada trajalo 67 sati i 46 minuta. Dvije godine poslije Express d’Orient službeno je postao Orient-Express. Vagon-restoran pretvoren je u mjesto društvenog života. Posluživali su se birani obroci, vino se točilo u kristalne čaše, a putnici su za stolovima mogli sklapati poslove, razgovarati o politici ili jednostavno promatrati europske krajolike. SNCF u svojoj povijesnoj dokumentaciji navodi intarzije, tapiserije, kožne detalje, srebrninu i skupocjeno posuđe kao obilježja luksuza kompanije Wagons-Lits. Elita i slavne osobe tog doba miješale su se u barskom vagonu s kurtizanama koje su tražile sreću, bogatim trgovcima, pa čak i špijunima na misijama, bilježi SNCF.
Orient Express nudio je luksuz kakav se rijetko viđao
Posebno raskošno razdoblje nastupilo je dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Tada se interijer sve snažnije oblikovao u duhu art decoa, s geometrijskim ornamentima, plemenitim drvom, ulaštenim metalom i dekorativnim staklom. Upravo su ti međuratni vagoni postali vizualni simbol Orient Expressa koji poznajemo iz filmova i fotografija.
Orient Express ubrzo je stekao nadimak "vlak kraljeva, kralj vlakova". Među njegovim poznatim putnicima spominju se belgijski kralj Leopold II., bugarski vladar Ferdinand, a u povijesti kompanije Wagons-Lits pojavljuju se i imena poput Marlene Dietrich, Lava Tolstoja i Lawrencea od Arabije, Mata Hari. Ferdinand Bugarski smrtno se bojao atentata. Postoji anegdota kako se baš u tom vlaku zaključao u kupaonicu. Bugarski kralj, inače amaterski inženjer, inzistirao je da mu se dopusti da vozi vlak kroz svoju zemlju, što je, također prema anegdoti, i učinio opasnim brzinama, piše Smithsonian. Ruski car Nikola II. zahtijevao je da se za njegov posjet Francuskoj izgrade posebni vagoni.
Poziv na putovanje
Nije trebalo dugo da vlak dobije nadimak "Spies' Express". Britanski novinar, pisac i obavještajac E. H. Cookridge u knjizi "Orient Express: The Life and Times of the World's Most Famous Train", navodi primjer Engleza Roberta Baden-Powella, koji se predstavljao kao prirodoslovac i lepidopterolog. Sa sobom je nosio mreže na dugim štapovima, posude za uzorke, blokove za crtanje i priručnike, kako bi ostavio dojam ekscentričnog engleskog sakupljača leptira. Njegove zamršene skice leptirovih krila zapravo su bili kodirani prikazi utvrda koje je uočio duž dalmatinske obale, a koje su služile kao velika pomoć britanskoj i talijanskoj mornarici tijekom Prvog svjetskog rata. Cookridge između ostalog spominje Ragusu, Spalato i Boku kotorsku. Iako u svojoj knjizi Baden-Powell ne spominje baš Orient Express, priznaje svoje špijunske aktivnosti u vlakovima.
Povijest Orient Expressa bila je znatno uzbudljivija od običnog turističkog putovanja. SNCF-ov arhiv bilježi da su 1891. razbojnici napali vlak i opljačkali putnike. Već sljedeće godine vlak je završio u karanteni zbog epidemije kolere. U zimu 1929. Orient Express ostao je blokiran u snježnoj oluji u Turskoj. Taj stvarni događaj bio je inspiracija za roman Ubojstvo u Orient Expressu, koji je Agatha Christie objavila 1934. Ključni trenutak radnje Christie smješta u vrijeme prolaska vlaka područjem Strizivojne, između Vinkovaca i Slavonskog Broda. Inače, izvorni Orient Express iz 1883. nije prolazio Zagrebom. Kroz Hrvatsku je išla južna trasa Simplon-Orient-Express, koji je prometovao od 1919., povezujući Pariz s Istanbulom preko Švicarske, sjeverne Italije, Venecije, Ljubljane, Zagreba i Beograda. Prema Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji, hrvatskim dijelom mreže prometovao je do 1962., sa zaustavljanjima u Zagrebu. Slavni vlak s još slavnijim gostima potaknuo je i gradnju hotela Esplanade preko puta Glavnog kolodvora u Zagrebu. Hotel je bio nova senzacija. Gradnja je trajala 26 mjeseci, a Esplanade je svečano otvorena 22. travnja 1925. godine. Hotel je imao oko 200 soba, toplu i hladnu tekuću vodu, stotinjak kupaonica i telefon u svakoj sobi. U vrijeme kada takva oprema nije bila uobičajena ni u mnogim imućnim kućanstvima, Esplanade je predstavljala demonstraciju modernosti.
Utjecaj kompanije Wagons-Lits na hrvatski turizam nije bio ograničen na Zagreb, putnicima su se nudili izleti za Opatiju. Od 1895. kompanija je u ponudu uključivala obilaske gradova izvan same željezničke rute. Posebno je zanimljiv ugovor iz 1898. o suradnji i zakupu smještajnih kapaciteta opatijskih hotela Kvarner i Stephanie te Ville Angioline.
Drugi svjetski rat, promjene europskih granica i razvoj zračnog prometa postupno su mijenjali svijet u kojem je Orient Express nastao. Simplon-Orient-Express prestao je prometovati 1962., a naslijedio ga je Direct-Orient-Express, koji je na hrvatskoj trasi vozio do 1977. Kako navodi Hrvatska tehnička enciklopedija, njegov se karakter promijenio. Umjesto nekadašnje luksuzne međunarodne klijentele, sve važniji postajali su putnici iz jugoistočne Europe koji su odlazili na privremeni rad u zapadnoeuropske zemlje.
Kada je 1982. pokrenut Venice Simplon-Orient-Express, obnovljeni povijesni vagoni ponovno su ponudili iskustvo putovanja inspirirano zlatnim dobom željeznice.
