U jednoj od najupečatljivijih scena iz “Igre prijestolja” Tywin Lannister mirno sjedi i objašnjava kako je brutalni pokolj na Crvenom vjenčanju, uza sve svoje gadosti, zapravo bio racionalniji od otvorene bitke. Što je plemenitije: pobiti nekoliko ljudi za stolom ili tisuće na bojištu? U toj sceni sabrana je cijela moralna logika moći. Zločin ne nestaje, samo se presvlači u jezik nužnosti. Krv ne postaje čišća, samo se bolje opravda. Gledamo to na ekranu i govorimo: kakav ciničan svijet. Onda ugasimo seriju, otvorimo vijesti i shvatimo da je razlika između Westerosa i našeg doba uglavnom u satelitima, raketama i PR-u.
Tu negdje počinje i današnje licemjerje Zapada kad je riječ o ratovanju. Kad je Rusija 2022. napala Ukrajinu, reakcija je bila brza, oštra i, u velikoj mjeri, opravdana: sankcije, bojkot, međunarodna izolacija i moralna osuda, iako nas je sve koštala. Poruka je bila jasna: granice se ne smiju prekrajati silom, a “sigurnosni interesi” nisu dopuštenje za razaranje tuđe zemlje. Rusiju se tretiralo kao političkoga gubavca i agresora kojega treba kazniti na svim razinama. Ukratko, agresija je bila agresija, a civil je bio civil.
No kad istu logiku sile primijene SAD i Izrael, odjednom se mijenja rječnik, a s njime i savjest. Tad više ne slušamo o gaženju međunarodnog prava, nego o “preventivnom djelovanju”, “stabilizaciji regije” i “pravu na samoobranu”. Već mnogo pravnih stručnjaka diljem svijeta dovodi u pitanje zakonitost američkih i izraelskih udara na Iran, a mnoge države otvoreno upozoravaju da za takve napade nema čvrstog uporišta u međunarodnom pravu. No kad agresor nosi odijelo saveznika, onda ni pravo više nije pravo, nego fleksibilni instrument geopolitičkog bontona.
Tu dolazimo do Izraela i do nelagode koju mnogi pokušavaju preskočiti raznim akrobacijama. Ako postoji narod od kojega bismo očekivali barem refleks samokontrole pred tuđom patnjom, onda je to narod koji je kroz povijest prošao pakao progona, getoizacije i pokušaja sustavnog uništenja. Upravo zato današnja politika Izraela boli dvostruko. Ne zato što bi Židovi trebali biti moralno savršeniji od drugih, nego zato što se stvarno povijesno stradanje prečesto pretvara u politički štit za ono što bi se kod drugih bez oklijevanja nazvalo brutalnošću. Formula “nikad više” očito je u praksi sužena na “nikad više nama”, dok se prema drugima primjenjuju starija pravila: sila, odmazda i pravo jačega.
Istodobno, preko oceana stoji SAD, koji je nekoć glumio svjetskog policajca, a danas sve češće djeluje kao svjetski zlostavljač s diplomatskim imunitetom. Pod Trumpom je ta politika izgubila čak i ostatke pristojne maske. On je već govorio o sili kad su u pitanju Panamski kanal, Gaza i Grenland, a sad širi i logiku po kojoj bi se Kuba praktički mogla staviti pod američku kontrolu. To nisu samo ekscentrični ispadi jednog političkog narcisa. To je pogled na svijet u kojem su teritoriji roba, narodi smetnja, a međunarodni poredak kulisa za imperijalni reality show. Naravno, Iran nije nikakva nedužna demokracija koju je zla sudbina slučajno stavila na nišan. Riječ je o autoritarnoj teokraciji koja desetljećima tlači vlastite građane, guši prosvjede, diskriminira žene i manjine te proizvodi vlastito nasilje. To treba reći bez uvijanja. Ali upravo zato treba odbiti drugu laž: da bombe izvana mogu biti moralna prečica do slobode. Ne mogu. Bombe ne gađaju apstraktni “režim”. Pogađaju škole, bolnice i djecu. Dijete ubijeno u “preventivnoj operaciji” nije ništa manje mrtvo od djeteta ubijenog u “ni s čim izazvanoj agresiji”. Samo je medijski paket drukčiji.
I tu se raspada naša moralna poza. Jer ovdje više nije riječ samo o tome da SAD i Izrael vode ratove pod sumnjivim izlikama. Riječ je o tome da smo pristali na civilizacijski model u kojem isti čin jednom izaziva sankcije, a drugi put diplomatsko razumijevanje. Jednom je rušenje bolnice barbarstvo, drugi put “nesretna posljedica složene sigurnosne situacije”. Jednom je ubijanje djece dokaz neljudskosti, drugi put statistička pogreška. Jednom je povreda suvereniteta kraj međunarodnog poretka, drugi put geostrateška nužnost. Drugim riječima, mi više nemamo univerzalna načela nego navijački moral. To je možda i najopasniji oblik licemjerja: onaj kad počnemo lagati sami sebe. Kad govorimo o demokraciji, pravu i ljudskom dostojanstvu, a onda šutimo čim te riječi postanu neugodne za naše saveznike.
Ne, ovdje nije riječ o obrani Irana. Riječ je o obrani elementarne dosljednosti. Ako je agresija zločin kad je provodi Putin, onda je zločin i kad dolazi uz američku logistiku i izraelske rakete. Onoga trenutka kad pristanemo da jedno dijete vrijedi manje od drugoga zato što je poginulo pod “našom” bombom, rat je već pobijedio. I to ne samo na bojištu, nego i u našim glavama.
