Na današnji dan, 13. kolovoza 1992. godine, završila je operacija Hrvatske vojske kodnog naziva "Oslobođena zemlja", jedna od ključnih, ali danas znatno manje poznatih akcija na Južnom bojištu. Nakon gotovo tri tjedna teških borbi hrvatske snage ovladale su strateški važnim brdsko-planinskim prostorom u zaleđu Dubrovnika, učvrstile obranu grada i stvorile uvjete za konačno oslobađanje Konavala.
Da bi se razumjelo zašto je ta operacija bila toliko važna, treba se vratiti gotovo godinu dana unatrag - u jesen 1991., kada je Dubrovnik postao jednom od glavnih meta agresije JNA i snaga koje su joj pomagale iz Crne Gore i istočne Hercegovine.
Opći napad na Dubrovnik počeo je 1. listopada 1991. godine. Prema gradu pod zaštitom UNESCO-a krenule su postrojbe Jugoslavenske narodne armije, snage Teritorijalne obrane iz Crne Gore, pripadnici crnogorskog MUP-a te dragovoljci iz srpskih mjesta istočne Hercegovine. U tadašnjoj propagandi operacija je predstavljana gotovo apsurdnim sloganom - kao "rat za mir".
Jedan od prvih ciljeva napada bio je odsjeći Dubrovnik od ostatka zemlje i svijeta. Već prvog dana grad je ostao bez struje i vode. Raketirani su Centar za obavješćivanje, repetitor i relej na Srđu, zbog čega su prekinute telefonske i radijske veze.
Granate su prema dubrovačkom području počele stizati s položaja JNA i Hercegovačkog korpusa oko Trebinja. Napad je istodobno krenuo iz nekoliko pravaca: od crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, iz smjera Trebinja prema Brgatu te prema Slanom preko Ćepikuća. Počela je višemjesečna opsada.
Snimke jugoslavenske i crnogorske televizije iz tih dana pokazuju koliko su napadačke snage bile uvjerene da će operacija kratko trajati. Posebno je ostala zapamćena snimka pripadnika jedne budvanske jedinice koji su prije odlaska na bojište govorili da će sljedeću kavu piti - na Stradunu.
Dubrovnik se, međutim, pokazao mnogo težim ciljem nego što su očekivali. Grad i njegovi branitelji mjesecima su izdržavali okruženje, topničke napade i gotovo potpunu izolaciju. Tek u proljeće 1992. počinje veliki hrvatski protunapad kojim se odnos snaga na jugu postupno mijenja. U agresiji na dubrovačko područje poginula su 92 civila, 417 hrvatskih branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite i trojica vatrogasaca.
Hrvatska vojska prelazi u napad
Do svibnja 1992. Hrvatska vojska uspjela je deblokirati Dubrovnik i počela sustavno potiskivati neprijateljske snage dalje od grada.
Sljedeći veliki korak bila je operacija "Tigar", pokrenuta početkom srpnja 1992. Hrvatske snage oslobodile su značajan prostor dubrovačkog zaleđa i potisnule Vojsku Republike Srpske prema Popovu polju. Glavninu najtežih napadnih djelovanja iznijele su gardijske brigade. Problem je nastao kada su, nakon postizanja prvih ciljeva, novu obrambenu crtu preuzele slabije opremljene i manje iskusne pričuvne postrojbe.
Već 9. srpnja uslijedio je snažan protunapad. Hrvatske pričuvne snage pretrpjele su gubitke i morale se povući, a ponovno su izgubljena sela Zavala i Orahov Do. Time se otvorila opasna pukotina u hrvatskoj obrani. Ponovno je ugroženo nedavno oslobođeno Slano, a neprijateljske snage dobile su mogućnost da pritisnu prometnice kojima je Dubrovnik bio povezan s ostatkom Hrvatske.
Daljnji prodor zaustavila je brza intervencija 3. bojne 4. gardijske brigade, ali je zapovjedništvu Južnog bojišta bilo jasno da postojeća crta nije dugoročno održiva. General Janko Bobetko i njegov stožer morali su ponovno preuzeti inicijativu. Nova operacija dobila je naziv "Oslobođena zemlja".
Cilj više nije bio samo vratiti izgubljene položaje. Hrvatska vojska željela je zauzeti dominantne visove sjeverno od pravca Zavala - Osojnik i tako stvoriti dovoljno duboku obrambenu zonu da se Dubrovnik i komunikacije prema gradu više ne mogu ozbiljno ugroziti. Glavni teret napada ponovno je pao na profesionalne gardijske postrojbe. Nositelj operacije bila je 1. gardijska brigada "Tigrovi", uz dijelove 2. i 4. gardijske brigade te pričuvne postrojbe, među kojima su bile 115., 148. i 163. brigada.
Napad je krenuo 23. srpnja 1992.
Pred hrvatskim vojnicima nalazio se jedan od najtežih terena Južnog bojišta - kamenito, strmo i teško prohodno područje Bobana. Na takvom prostoru klasično napredovanje bilo je izuzetno iscrpljujuće, a svaki dominantni vrh mogao je postati snažno obrambeno uporište. Borbe su trajale danima.
Postupno su oslobađana neprijateljska uporišta od Zavale prema Modroglavini te sela Kutina, Nevada i Začula. Posebno važan uspjeh bilo je zauzimanje topničkog položaja Uskoplje, kao i strateških kota Golubov kamen i Meterniz. Upravo su s tih položaja snage VRS-a mogle neposredno ugrožavati promet Jadranskom magistralom na području Rijeke dubrovačke.
Svaki osvojeni vrh značio je da se neposredna opasnost od Dubrovnika pomiče još nekoliko kilometara prema unutrašnjosti. Do sredine kolovoza hrvatske snage uspostavile su novu obrambenu crtu na planinskom vijencu uz južni rub Popova polja. Osvajanjem dominantnih položaja poput Kobiljeg brda, Ovče i Vranilove glave Dubrovnik je konačno dobio ono što mu tijekom najtežih mjeseci 1991. gotovo uopće nije imao - sigurnu operativnu dubinu.
Neprijateljske snage više nisu mogle jednostavnim lokalnim protunapadom ponovno izbiti prema moru ili ugroziti ključne prometne veze.
"Oslobođena zemlja" zato nije bila samo borba za nekoliko sela i kamenih vrhova. Bila je dio mnogo šire operacije kojom je Hrvatska vojska tijekom 1992. korak po korak mijenjala stanje na krajnjem jugu zemlje.
Cijena je bila velika. Samo je 1. gardijska brigada, od početka borbi na Južnom bojištu u travnju do završetka ove operacije, imala 45 poginulih i 272 ranjena pripadnika. No nakon tih borbi više se nije postavljalo pitanje može li neprijatelj ponovno stegnuti obruč oko Dubrovnika kao u jesen 1991. Pitanje je bilo koliko će dugo trebati hrvatskim snagama da ga potisnu još dalje.
Odgovor je stigao već nekoliko mjeseci poslije. U listopadu 1992. uslijedila je operacija "Vlaštica", a potom i završne akcije kojima je oslobođen preostali okupirani prostor na krajnjem jugu Hrvatske i učvršćena sigurnost Dubrovnika i Konavala.
