Na fotografijama iz uvale Vela Čavojnica na Visu prizor više podsjeća na strogo čuvani kompleks nego na komadić jadranskog raja. Ograda visoka oko 1,70 metara spušta se prema moru, a njezin vrh opasan je žicom s upozorenjem na električni napon. Ljudi koji su se ondje pokušali spustiti do mora ostali su zatečeni - pristup uvali praktički je zatvoren.
- Ostali smo neugodno iznenađeni. U samoj vali s desne strane nalazi se kuća i razumijem da čovjek želi privatnost, ali smije li lokalni šerif provoditi svoju volju i je li to po zakonu? Doslovno je cijelu uvalu stavio pod napon? Čak smo htjeli niže otići, ali ograda pod naponom seže sve do u more. Moram priznati da smo se nelagodno osjećali - poručila je ogorčena posjetiteljica koja je svoje iskustvo podijelila na društvenim mrežama i pokrenula lavinu reakcija.
Grad Vis potvrdio je kako nisu imali saznanja o postavljanju ograde te da je komunalni redar upućen na teren nakon brojnih prijava građana. Andro Brajčić, viški komunalni redar, izjavio je kako se u svom dugom stažu nikada nije susreo s nečim takvim i da će slučaj prijaviti policiji. Zakon o pomorskom dobru jasan je: zabranjeno je ograđivanje i ograničavanje opće upotrebe pomorskog dobra, a pojas od najmanje šest metara od obale mora ostati javni prostor. Postavljanje ograde pod naponom koja onemogućuje pristup plaži predstavlja drastično kršenje tog zakona.
A onda se otvorilo pitanje: čije je to?
Katastarski podaci, kako su objavili Index i Jutarnji list, vode do Jana Emiela Constanta Fabrea, belgijskog državljanina s adresom u Antwerpenu. Nije riječ o anonimnom stranom vlasniku vikendice. Jan Fabre jedno je od velikih imena europske suvremene umjetnosti, čovjek kojemu je Louvre dao prostor za veliku izložbu i čije djelo trajno prekriva strop jedne od prostorija belgijske Kraljevske palače. Ali riječ je i o umjetniku čiju su karijeru desetljećima pratile provokacije, skandali, a na kraju i sudska presuda.
Rođen 1958. u Antwerpenu, Fabre je tijekom četrdesetogodišnje karijere izgradio status jedne od najsvestranijih i najinovativnijih figura na međunarodnoj umjetničkoj sceni. On je slikar, kipar, kazališni redatelj, koreograf i pisac, "umjetnik konsilijencije" kako sam sebe opisuje, koji teži spajanju različitih disciplina.
Od osamdesetih godina prošlog stoljeća pomicao je granice, posebno u plesu i kazalištu. Stvarao je vizualno raskošna djela u kojima izvođači opsesivno ponavljaju radnje do potpune iscrpljenosti, realizirajući scene koje uključuju nasilje, seks i golotinju. Njegovi radovi istražuju metamorfozu, odnos čovjeka i životinje, ljepotu i smrt, a kao materijale koristi krv, tintu kemijske olovke, kosti, preparirane životinje i, najpoznatije, oklope kornjaša. Njegova djela izlagana su u najprestižnijim svjetskim muzejima poput Louvrea u Parizu i Ermitaža u Sankt Peterburgu.
Iako je započeo kao revolucionar, Fabre je danas čvrsti dio belgijskog establišmenta. Njegova kompanija Troubleyn prima oko milijun dolara godišnje od vlade i s velikim uspjehom gostuje diljem svijeta. Belgijska kraljevska obitelj pozvala ga je 2003. da preuredi strop glavne dvorane njihove palače, što je učinio ljušturama gotovo milijun kornjaša. Instalacija je dobila ime Heaven of Delight i ondje se nalazi i danas. Ubrzo nakon toga postao je Veliki časnik Reda krune, jednog od najviših belgijskih odlikovanja.
Šest godina poslije Fabreu je vrata otvorio i Louvre. Pariški muzej 2008. dao mu je veliku izložbu The Angel of Metamorphosis, u kojoj su njegova djela postavljena među radove Van Eycka, Boscha, Rubensa i drugih starih majstora sjevernoeuropske umjetnosti. Louvre ga je tada opisivao kao umjetnika čiji rad često izaziva polemike, ali mu je istodobno dao jedan od najvećih institucionalnih pečata priznanja koji suvremeni umjetnik može dobiti.
Među Fabreovim poznatijim skulpturama nalazi se i The Man Who Measures the Clouds, figura čovjeka koji pokušava ravnalom izmjeriti nebo, te golema brončana kornjača Searching for Utopia, na čijim leđima sjedi ljudska figura.
Jedan od njegovih ranih zaštitnih znakova bile su takozvane Money performances. Fabre je palio novčanice, a zatim pepelom spaljenog novca stvarao crteže. U drugim eksperimentima koristio je vlastitu krv, dok je početkom osamdesetih goleme površine prekrivao crtežima napravljenima običnom plavom kemijskom olovkom. Upravo je intenzivna plava boja s vremenom postala toliko povezana s njegovim radom da je dobila gotovo status Fabreova osobnog vizualnog potpisa.
Bacao žive mačke u zrak
U kazalištu je također pokušavao pomicati granice izdržljivosti i očekivanja publike. Predstava This is theatre like it was to be expected and foreseen iz 1982. bila je jedan od radova kojima je probio međunarodnu scenu, a dvije godine poslije za Venecijanski bijenale nastala je The Power of Theatrical Madness. Njegove predstave nisu zamišljene kao klasično kazalište - tijelo izvođača, umor, ponavljanje, bol i protok stvarnog vremena kod Fabrea često postaju dio samog djela. Vrhunac takvog pristupa bila je predstava Mount Olympus iz 2015. godine. Trajala je 24 sata bez prekida, okupila 27 izvođača i kroz grčke tragedije pretvorila pozornicu u svojevrsni maraton fizičke i psihičke izdržljivosti.
Ipak, njegova karijera nikad nije bila lišena skandala. Godine 2012. izazvao je bijes javnosti kada je tijekom snimanja performansa u Antwerpenu bacao žive mačke u zrak, navodno testirajući njihovu sposobnost da se uvijek dočekaju na noge.
Fabre je tvrdio da su tijekom snimanja bili prisutni stručnjaci za životinje te da nijedna mačka nije ozlijeđena. Objasnio je da je scena bila inspirirana poznatom fotografijom Salvadora Dalíja Philippea Halsmana. No lavina kritika već je bila krenula, a kontroverza je postala još jedna epizoda u njegovoj karijeri obilježenoj namjernim provociranjem publike.
Mračna strana i sudska presuda
Sve što se do tada događalo, međutim, zasjenio je skandal koji je izbio nekoliko godina poslije. Godine 2018., na vrhuncu #MeToo pokreta, dvadesetak bivših članova i članica njegove umjetničke kompanije Troubleyn javno ga je optužilo za seksualno uznemiravanje, zlouporabu moći i neprimjereno ponašanje. Ironično, okidač je bio sam Fabre, koji se u jednom intervjuu pohvalio kako u 40 godina u njegovoj kompaniji Troubleyn nikada nije bilo problema s uznemiravanjem. To je bila kap koja je prelila čašu. Svjedočanstva su slikala mračnu sliku "toksičnog radnog svemira" u kojem je Fabre, koristeći svoj položaj moći, stvarao neprijateljsko i ponižavajuće okruženje. Optuživali su ga da je tražio seksualne usluge i prisiljavao mlade plesačice na sudjelovanje u erotskim fotografskim seansama koje, kako je sud kasnije utvrdio, "nisu imale umjetničku vrijednost".
Trogodišnja istraga kulminirala je u travnju 2022. godine, kada je Kazneni sud u Antwerpenu osudio Fabrea na uvjetnu kaznu od 18 mjeseci zatvora. Proglašen je krivim za nasilje, zlostavljanje na radnom mjestu i neželjeno seksualno ponašanje prema šest žena, te za seksualni napad na jednu od njih. Sudac je u presudi naglasio kako je Fabre zloupotrijebio svoj položaj i slavu te da je "umjetnička sloboda ograničena zakonskim odredbama za zaštitu fizičkog i psihičkog integriteta zaposlenika". Uz uvjetnu kaznu s rokom kušnje od pet godina, Fabreu su na pet godina oduzeta i građanska prava, što znači da, između ostalog, ne može glasati.
Fabre, koji nije prisustvovao ni suđenju ni izricanju presude, cijelo je vrijeme nijekao optužbe, tvrdeći da su njegove radne metode pogrešno protumačene. Njegova obrana ga je opisivala kao "snažan i anarhičan karakter", a rad s njim kao "davanje 100 posto" u iscrpljujućim performansama. U rukom pisanom pismu pročitanom na sudu, napisao je: "Iskreno se ispričavam svima koji se osjećaju povrijeđeno, svima koji su se zbog mene osjećali loše. Želim vam anarhiju ljubavi i ljepote."
Može li se umjetnost odvojiti od umjetnika?
Presuda je ozbiljno pogodila njegov položaj u kulturnom svijetu. Neke su institucije reagirale otkazivanjem ili preispitivanjem suradnje s umjetnikom koji je dotad desetljećima slovio za jednog od najvažnijih belgijskih kulturnih izvoza. Posljednji skandal dogodio se u ožujku 2025. godine. Fabre je sa svojom predstavom "I am a mistake" (Ja sam pogreška) trebao nastupiti na Međunarodnom kazališnom festivalu na Cipru (CITF), što je izazvalo ogroman skandal i masovni bojkot lokalne umjetničke zajednice. Ciparske kazališne skupine i redatelji, predvođeni redateljicom Marijom Kyriakou, u znak prosvjeda su povukli sve svoje predstave s festivala. Poručili su da ne žele dijeliti pozornicu i prostor s osobom osuđenom za sustavno zlostavljanje žena.
Predstava "Ja sam pogreška"
Organizacijski odbor CITF-a našao se pod pritiskom, no odbio je otkazati Fabreov nastup. U priopćenju su osudili "sve oblike nasilja, uznemiravanja i zlostavljanja", ali su obranili svoj poziv Fabreu kao priliku za kritički dijalog, a ne kao odobravanje njegovih postupaka.
"Branimo važnost otvorenog dijaloga, posebno kada se radi o teškim i kontroverznim pitanjima", stajalo je u priopćenju. "CITF ne želi opravdati ili ušutkati bilo kakva djela vrijedna osude, već dubinski istražiti složen odnos između umjetničkog stvaralaštva, individualne odgovornosti i širih implikacija 'kulture otkazivanja'." Organizatori su dodali: "Vjerujemo da umjetnička scena nije sudnica. To je prostor gdje se, tradicionalno, takvim pitanjima pristupa i raspravlja s iskrenošću i kritičkim razmišljanjem." Istaknuli su i da je Fabre nakon presude imao izložbe i nastupe u Veneciji, Londonu, Rimu i Ateni "gdje njegova prisutnost nije izazvala nikakvu reakciju", postavljajući pitanje kako pristupiti umjetniku čiji je rad oblikovao suvremenu umjetnost, ali čiji su osobni postupci doveli do sudske presude.
I sada se njegovo ime pojavilo na sasvim neočekivanom mjestu: u kamenitoj uvali na istočnoj strani Visa. Ograda s električnom žicom proteže se do samog mora i onemogućuje pristup uvali, a dijelom navodno ulazi i na zemljište koje nije Fabreovo. Na lokacija čak postoji i mol. Nitko iz Grada Visa nije ništa znao.
Posebno je osjetljivo pitanje pomorskog dobra. Hrvatski zakon zabranjuje ograđivanje i ograničavanje opće uporabe pomorskog dobra i pristupa plažama, osim u zakonom predviđenim slučajevima. Čak i kada privatna parcela prema zemljišnim knjigama dolazi vrlo blizu mora, obalni pojas koji ima status pomorskog dobra ne postaje privatno dvorište.
