Krim u plamenu: Zabranili paliti klime, goriva uopće više nema. Turisti bježe

Panika je na Krimu. Moglo bi ovo biti vruče ljeto. Dio električne mreže bio je isključen satima, a kad je struja napokon stigla građani su dobili upozorenje da ne koriste uređaje koji su veliki potrošači. A to se prije svega odnosi na klime. Zadnji rojevi ukrajinskih dronova napravili su ogromnu štetu i počevši od devet ujutro u nedjelju, 21. lipnja, sve benzinske postaje na Krimu obustavile su prodaju benzina - i gotovinsku i bezgotovinsku - kao i prethodno uvedene kupone kojima se moglo kupiti do 20 litara. Gorivo će se prodavati samo vladinim agencijama koje "osiguravaju funkcioniranje i sigurnost Republike Krim", priopćile su ruske vlasti, prenosi nezavisni portal Meduza. 

Specijalne operacije ukrajinskih oružanih snaga izjavile su da je u noćnom napadu oštećen naftni terminal u Kerču, koji olakšava prijenos nafte između željeznica, spremnika i tankera, a koristi se i za punjenje brodova gorivom i upravljanje trajektnom linijom.

Vladimir Zelenski je napisao da su oštećeni ciljevi s obje strane Krimskog mosta, koji je osiguravao pomorsku logistiku za naftu u Krasnodarskom kraju, kao i četiri radarske stanice iz kompleksa S-400 i dva sustava Pancir.

⚡️⚡️⚡️BREAKING: Ukraine struck Russian oil infrastructure on both sides of the Crimean Bridge — sea logistics terminals in the Krasnodar region (hitting export capacity) and the oil depot in occupied Kerch. This is Kyiv’s clear strategy to isolate Crimea and choke Russian… pic.twitter.com/2HBPgRamaT

— Kyrylo Shevchenko (@KShevchenkoReal) June 21, 2026

Prošli tjedan, Ukrajina je dva puta u tri dana napala moskovsku rafineriju nafte u Kapotnji , podižući takve napade na novu razinu. Dana 18. lipnja, dronovi su pogodili drugu ključnu instalaciju u najvećoj rafineriji u glavnom gradu i skladište nafte i naftnih derivata.

Rusija se godinama hvalila da je energetska supersila, zemlja koja može preživjeti sankcije, rat i izolaciju jer sjedi na nafti i plinu. No u toj se slici sada pojavila velika pukotina. Ne na naftnim poljima u Sibiru, nego u rafinerijama — u postrojenjima koja sirovu naftu pretvaraju u benzin, dizel, kerozin i sve ono bez čega ne funkcioniraju ni vojska ni svakodnevni život.

Ukrajina je posljednjih mjeseci ponovno pojačala udare na rusku naftnu infrastrukturu, ali sada se sve manje radi o spektakularnim požarima na terminalima za izvoz sirove nafte, a sve više o rafinerijama. To je važna promjena. Spaljeni spremnik nafte jest financijski udarac i dobra slika za ratnu propagandu, ali rafinerija je nešto drugo. Ako se pogode ključne instalacije, posljedice mogu trajati tjednima ili mjesecima.

Posebno je simboličan bio napad na Moskovsku rafineriju u Kapotnji. Riječ je o postrojenju koje se nalazi praktički u glavnom gradu, pod najgušćim ruskim protuzračnim kišobranom. Ako dronovi mogu doći do ondje, poruka je jasna: ni Moskva više nije zaštićena onako kako Kremlj želi prikazati.

Prema analizi Sergeja Vakulenka iz Carnegie Politika, koju je objavila Meduza, Ukrajina je prošlog tjedna u samo tri dana dva puta gađala moskovsku rafineriju. U drugom napadu pogođena je i druga ključna instalacija tog postrojenja, kao i spremnici za naftu i naftne proizvode. Problem za Ruse nije samo u tome što je nešto izgorjelo. Problem je u tome što moderna rafinerija nije hrpa limenih bačvi koju se može zakrpati preko noći.

Moskovska rafinerija prije nekoliko godina prošla je veliku modernizaciju. Starija, razvučena postrojenja zamijenjena su kompaktnijim i tehnički naprednijim jedinicama. U miru je to bila prednost: učinkovitije, čišće, lakše za upravljanje. U ratu, međutim, takva koncentracija opreme znači i veću ranjivost. Ako dron pogodi pravo mjesto, šteta može biti puno ozbiljnija.

The panic evacuation from occupied Crimea is not some random summer traffic jam. It is the direct, predictable result of Ukraine methodically dismantling the logistics that kept the peninsula a fortress. Kerch Bridge turned into a 650-car parking lot at night tells you… pic.twitter.com/J28zwSJDJA

— medoyid_ua (@LetsArmUKR) June 21, 2026

Ukrajinski napadi na rusku naftnu infrastrukturu nisu počeli jučer. Nakon zatišja od siječnja do prve polovice ožujka, kampanja je ponovno krenula punom snagom. U prvoj fazi gađani su terminali i spremnici za izvoz nafte. Primjerice, u Ust-Lugi, jednom od najvažnijih baltičkih izvoznih čvorišta, isporuke su bile zaustavljene gotovo dva tjedna. No ruski izvoz sirove nafte ubrzo se oporavio. Broj tankera se vratio na uobičajenu razinu, a potom je čak i porastao.

Tu se krije paradoks: Rusija izvozi više sirove nafte ne zato što joj ide sjajno, nego zato što sve teže prerađuje naftu kod kuće. Kad rafinerije ispadaju iz pogona, sirovinu je lakše poslati van nego je pretvoriti u gorivo za domaće tržište.

U travnju i svibnju zabilježeno je 26 napada na ruske rafinerije. To je isti broj kao u kolovozu i rujnu prošle godine, kada je Rusija već osjetila ozbiljne probleme s gorivom. No sada su brojke još neugodnije za Moskvu. Dok je krajem ožujka Rusija prerađivala oko 5,2 milijuna barela nafte dnevno, u travnju i svibnju prerada je pala za 650 do 700 tisuća barela dnevno. To znači pad od 12 do 13 posto.

Dio tog pada nije izravno posljedica ukrajinskih dronova. Rafinerija TANEKO u Tatarstanu, kapaciteta oko 375 tisuća barela dnevno, zaustavljena je zbog rekonstrukcije. No čak i kad se taj faktor izdvoji, šteta od napada ostaje velika. Važno je i što dronovi, prema dostupnim podacima o požarima, sve češće dolaze do cilja. Ne stradavaju samo jednostavniji dijelovi rafinerija, nego i složenija postrojenja za izomerizaciju, krekiranje i hidroobradu.

A to je za Rusiju posebno neugodno. Takva se oprema ne popravlja lako, pogotovo ne pod sankcijama. Za zamjenske dijelove često je potreban uvoz, a uvoz je spor, skup ili zakompliciran. Čak i ako rafinerija ponovno pokrene dio prerade, to ne znači da će proizvoditi dovoljno kvalitetnog benzina i dizela.

Ruska naftna industrija tako je već treću godinu u utrci: s jedne strane su ukrajinski dronovi, s druge ruski remontni timovi. Ako se tempo napada poveća, a šteta postane ozbiljnija, ta utrka počinje ići u korist Kijeva.

Za običnog ruskog vozača slika još nije katastrofalna. Izvan Krima, okupiranih dijelova Ukrajine i rubnih ruskih regija koje trpe pritisak zbog opskrbe Krima, nestašice zasad nisu poprimile razmjere potpunog kolapsa. Veleprodajne cijene još su niže nego tijekom krize u rujnu 2025. godine. Problemi s isporukama prijavljeni su u 25 regija, dok ih je tijekom prošle krize bilo više nego dvostruko više.

Ali upravo tu počinje opasna psihologija nestašice. Kad ljudi čuju da bi goriva moglo nedostajati, počinju puniti spremnike, nositi kanistre i stvarati zalihe. Vlasti zatim uvode ograničenja, zabranjuju točenje u kanistre ili smanjuju količine po kupcu. Takve mjere trebale bi smiriti situaciju, ali često proizvedu suprotan učinak: stvaraju redove, a redovi uvjeravaju ljude da je kriza već počela.

Posebno je osjetljiva Moskva. Napadi su pogodili mrežu rafinerija koja opskrbljuje glavni grad i okolne regije. Na udaru su bila postrojenja povezana s opskrbom Moskve, uključujući rafinerije u Jaroslavlju, Rjazanju i Kstovu. U Moskvi i Moskovskoj oblasti registrirano je oko 7,4 milijuna osobnih automobila, odnosno 14 posto ukupnog ruskog voznog parka. Taj prostor nosi i velik dio cestovnog teretnog prometa, a moskovski zračni čvor ključan je za putnički promet u zemlji.

Drugim riječima, problem nije samo koliko je barela ispalo iz sustava. Problem je gdje su ispali. Ako se sredinom lipnja pogođeni kapaciteti ne vrate brzo u pogon, Rusija bi se mogla suočiti s gubitkom kapaciteta koji doseže gotovo trećinu u odnosu na uobičajenu razinu za ovo doba godine. To još ne znači automatski prazne benzinske postaje u cijeloj zemlji, ali znači da Kremlj ulazi u zonu u kojoj više nema puno prostora za pogreške.

Ruske vlasti dosad su krizu ublažavale na nekoliko načina. Jedan je sezonski: u proljeće je potražnja za gorivom niža nego krajem ljeta. Drugi je regulatorni: Moskva je još prošle jeseni dopustila da se benzin standarda Euro-3 prodaje kao da zadovoljava Euro-5. Time je dio proizvoda koji ranije nije završavao kao službeno motorno gorivo odjednom postao upotrebljiv na domaćem tržištu. Treći faktor bile su zalihe nakupljene nakon zime.

No ako prerada padne 20 do 25 posto, višak kapaciteta u proizvodnji benzina više nije dovoljan. Rusija, prema toj analizi, ima oko 10 do 15 posto viška benzinskih kapaciteta. To znači da bi veći pad prerade gotovo neizbježno stvorio manjak.

Tada Kremlj mora birati između tri loša rješenja. Može pustiti cijene da porastu toliko da ljudi sami počnu manje voziti. Može administrativno kontrolirati gorivo, uvoditi kartice, kvote, QR-kodove ili slične mehanizme. Ili može dopustiti da se nestašica regulira sama od sebe — redovima na benzinskim postajama.

Prva opcija politički je opasna jer bi Rusi odjednom vidjeli koliko gorivo stvarno vrijedi. Druge dvije vode prema crnom tržištu, nervozi i još većim cijenama izvan službenog sustava.

Poseban problem je ruski sustav subvencioniranja goriva, tzv. damping mehanizam. Država nadoknađuje naftnim kompanijama razliku kako bi se benzin stanovništvu prodavao jeftinije od tržišne cijene. U normalnim okolnostima to je politički zgodno. U nestašici je to gotovo apsurdno: država umjetno potiče potrošnju robe koje nema dovoljno.

Ukidanje tog mehanizma bilo bi ekonomski logično. Rusiji bi uštedjelo ogromne iznose i olakšalo uvoz goriva, primjerice iz Bjelorusije. Ali politički bi bilo vrlo bolno. Jeftino gorivo u Rusiji nije samo ekonomska mjera, nego dio društvenog ugovora: država može ratovati, lagati i tražiti žrtve, ali svakodnevni život mora izgledati koliko-toliko normalno.

Ukrajinski dronovi sada udaraju upravo u tu normalnost. Ne moraju zaustaviti cijelu rusku naftnu industriju. Dovoljno je da je prisile na stalno gašenje, krpanje, preslagivanje tokova i izmišljanje novih pravila. Dovoljno je da se u Moskvi pojavi pitanje koje Kremlj ne voli: ako je Rusija energetska sila, zašto se ljudi boje da neće moći natočiti gorivo?

Rat se na tom dijelu fronte ne vodi samo eksplozijama. Vodi se tablicama prerade, logističkim rutama, dijelovima koje više nije lako uvesti i redovima pred pumpama. A ako Ukrajina uspije održati sadašnji tempo napada, ruski će problem prestati biti samo industrijski. Postat će politički.