U siječnju 1921. Mussolini osniva Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista - PNF). Stranka kombinira nacionalističku retoriku i antisocijalističku politiku te podržava svoju paravojnu organizaciju (squadristi) - istovremeno privlačeći sve više pristalica. Na parlamentarnim izborima u svibnju te godine fašisti ulaze u parlament s 35 osvojenih mjesta, čime stječu političku legitimnost i vidljivost na nacionalnom nivou.
U ovom razdoblju Mussolini primjenjuje dvostruku strategiju. Jednim dijelom vodi pregovore s liberalnim i konzervativnim političarima, nastojeći osigurati svoje mjesto u vladi, dok istovremeno tolerira, a zapravo i potiče nastavak nasilja squadrista. Ovakva taktika omogućila je fašistima da ojačaju svoju poziciju i predstave se kao sila reda u trenucima kad se činilo da država gubi kontrolu nad situacijom.
Tijekom 1922. politička se situacija dodatno pogoršava. Vlade Giovannija Giolittija, Ivana Bonomija i Luigija Facte nisu uspjele stabilizirati zemlju niti obuzdati fašističko nasilje. Squadristi tijekom godine zauzimaju niz talijanskih gradova, uključujući Bolognu, Ferraru i Parmu. Lokalna uprava sve više prelazi u ruke fašističkih pristalica, dok radničke i socijalističke organizacije slabe.
Ključni događaj Mussolinijeva uspona odigrao se u listopadu 1922. godine. Između 16. i 25. toga mjeseca Mussolini i fašističko rukovodstvo počinju mobilizaciju squadrista i postavljaju ultimatum vladi zahtijevajući ulazak fašista u vlast. Kad pregovori nisu dali rezultate, fašisti organiziraju akciju poznatu kao Marš na Rim.
Dana 28. listopada od 25.000 do 30.000 fašističkih pristalica okupilo se oko Rima, dok se Mussolini nalazio u Milanu i čekao rasplet. Vlada Luigija Facte predložila je proglašenje izvanrednog stanja s ciljem zaustavljanja fašista, ali je kralj Viktor Emanuel III. odbio potpisati takvu odluku. Doduše, kralj se bojao građanskog rata, ali je osobno gajio odbojnost prema ljevici. Istovremeno je bio uvjeren da su fašisti sposobni stabilizirati zemlju.
Kako izvanredno stanje nije bilo proglašeno, Factina vlada bila je blokirana. Stoga je kralj pozvao Mussolinija da dođe u Rim te ga je 30. listopada 1922. imenovao za premijera. Mussolini formira koalicijsku vladu sastavljenu od fašista, liberala i konzervativaca, čime je svoje preuzimanje vlasti nastojao prikazati kao legalan politički proces.
Benito Mussolini i Gabriele d'Annunzio
Maršu na Rim nameće se i usporedba u Hrvatskoj - naime, Thompson jest u srpnju u neku ruku osvojio Zagreb, ali samo privremeno. Trebali su mu novi nastupi kako bi ojačao svoju poziciju. Onemogućavanjem da organizira samo jedan, a ne dva koncerta (ovaj drugi, 28. prosinca, na Pavelićev smrtni dan - bi li se taj koncert pretvorio u svojevrsnu misu zadušnicu?) planovi su mu se izjalovili. Stoga je najavio, kako sam spomenuo, “puno radikalnije poteze”, a zagrebačku vlast prozvao “sektom” i pozvao da se “urazumi”. Najavio je i masovno okupljanje 28. prosinca pred Arenom onih koji su toga dana željeli doći na koncert, a to im je uskraćeno - razmišlja li netko o tome da ta moguća masa razjarenih krene iz Remetinca prema centru grada? Thompson zna da u Zagrebu nikako ne može izboriti pobjedu u mjeri u kojoj je to uspjelo Mussoliniju, ali su on i njegovi svjesni da onaj tko vlada Zagrebom vlada i Hrvatskom. I neka vrsta djelomične pobjede bila bi pokazatelj Thompsonu i onima koji stoje iza njega da njihov koncept biva sve snažniji.
Nakon što su Mussolini i njegovi fašisti preuzeli vlast, počeli su, suprotno demokratskim najavama, zastrašivanjem, nasiljem, kontrolom medija i izbornog procesa sistematski suzbijati opoziciju. Na izborima 1924. fašisti su ostvarili veliku pobjedu, ali ta je pobjeda bila obilježena masovnim izbornim prijevarama, fizičkim nasiljem nad biračima i zastrašivanjem opozicije - treba se prisjetiti kako se nijedni izbori u Hrvatskoj u vrijeme vladavine HDZ-a 1990-ih, jer je opozicija HDZ-u na više načina bila krajnje neravnopravno tretirana. Nije se prezalo ni od nasilja: batine su dobivali Vlado Gotovac, Slobodan Budak, Stipe Šuvar, Stjepan Mesić, Zoran Pusić i mnogi drugi, manje poznati.
Vratimo se u Italiju - zastupnik u parlamentu i glavni tajnik Socijalističke stranke Giacomo Mateotti je ubrzo po okončanju izbora 1924. u parlamentu održao vatreni govor u kojem je optužio fašiste za organiziranu izbornu prijevaru, izravno za to prozvao Mussolinijevu stranku i predao parlamentu detaljnu dokumentaciju koja je dokazivala nasilje squadrista. Matteottijev govor, rijedak primjer hrabrosti, bio je toliko eksplozivan da se smatra “presudnim činom hrabrosti” - i stvarnim povodom njegova ubojstva.
Mateottija je mjesec dana nakon govora, dok se šetao Rimom, presrela skupina fašista povezana s tajnom policijom i squadristima. Slučajni svjedoci su vidjeli kako je Mateotti, iako je pružao žestok otpor, uguran u automobil. Otmičari su u automobilu pokušali Mateottija ušutkati i obuzdati, ali nisu uspijevali. Tad su ga počeli tući željeznim predmetima, da bi mu naposljetku nožem zadali smrtonosan udarac. Ubojstvo je, prema većini istraživača, bilo nepripremljeno i nespretno izvedeno - prema svemu sudeći, otmičari su Mateottija zapravo namjeravali zastrašiti (“naučiti pameti”), ali je sve završilo kobno.
Ubojstvo je izazvalo golemi šok: opozicija je napustila parlament, međunarodna javnost je za ubojstvo optužila Mussolinija, u zemlji su organizirane demonstracije, a rastao je i bijes zbog fašističkog nasilja. Mussolini je u siječnju 1925. održao čuveni govor u kojem je preuzeo “političku i moralnu odgovornost” za atmosferu u kojoj je ubojstvo počinjeno, ali je, napravivši jedan korak nazad, napravio dva naprijed - krenuo je u uništavanje preostale demokratske opozicije i u stvaranje totalitarnog fašističkog režima. U tom se pogledu ubojstvo Matteottija smatra prekretnicom.
Kako se uspon fašizma manifestira u Istri? U neku se ruku praksa uvedena 1918. nastavila: naime, fašisti, baš kao i prethodne vlade, primarnim zadatkom u novopriključenim krajevima smatraju rješavanje “slavenskog pitanja”. Bio je to samo eufemizam za potiskivanje, odnosno radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine na području Julijske krajine i Istre, kao i Zadra i Lastova. Takav projekt nije bilo moguće realizirati bez udara po nacionalno-političkoj eliti. “Fasci di combattimento” imali su primarno nacionalni zadatak: zastrašivanjem, prijetnjama i batinanjem onemogućiti svaki javni iskaz hrvatstva ili slovenstva.
Stanje se dodatno komplicira 1921. godine, kad izbijaju krvave i neuspješne nacionalno-socijalne bune labinskih rudara (Labinska Republika) i seljaka iz okolice Pule (Proština, od tuda Proštinska buna), koji su pružili otpor vlastima zbog zabrane uporabe hrvatskih nacionalnih obilježja, hrvatskoga jezika i napada na mještane. Otpor tristotinjak seljaka, koje je organizirao Ante Ciliga, ugušen je nakon dva mjeseca, kad je selo Šegotići spaljeno, a 400 osoba privedeno. Kad su fašisti 1922. preuzeli vlast, stanje se dodatno pogoršalo: odmah se ukidaju hrvatski razredi u školama, sljedeće godine zabranjen je hrvatski jezik u upravi, 1925. i na sudu. Zabranjuju se i hrvatska društva te raspuštaju zadruge, nasilno se Hrvatima (i Slovencima) nameću talijanska imena i prezimena - Zakon o krsnim imenima iz 1928. odredio je da se mogu prisilno promijeniti imena i prezimena “koja vrijeđaju javnu sigurnost, narodni i religiozni osjećaj”. Tako represivnu politiku talijanske vlasti nisu provodile ni u svojim afričkim kolonijama. Mnogo Istrana emigriralo je tih godina u susjedno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca ili u prekomorske zemlje.
Nije li ta istarska tragedija po mnogim elementima slična sudbini mnogih Srba u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine? Dakle, dio talijanske fašističke priče u Hrvatskoj je već odrađen.
Pa ipak, ne vjerujem da je u bilo kakvom raspletu u Hrvatskoj bilo moguće realizirati Mussolinijev scenarij u cjelini - prvo, zato što je europsko političko okruženje posve drugačije u odnosu na prije 100 godina, drugo - zato što se nadam da u hrvatskom društvu i državi postoji dovoljno velika energija da se takvim rabotama stane na kraj i treće - i ne manje važno - promotori tih ideja u hrvatskoj političkoj areni su na svaki način potkapacitirani da bi iznijeli jedan takav složen projekt. No treba imati na umu da su se dijelovi jednog takvog radikalnog koncepta već (u blažoj formi) i odigrali ili nam se odvijaju pred očima. I da nikad ne treba zanemariti konformizam političke elite koja se ne želi prema svemu tome jasno odrediti.
Stoga, ponavljam - treba upregnuti sve snage da nam se ne dogode mnogo gore stvari. Čini se da se prosvjednim skupovima u nedjelju, 30. studenoga ipak nešto pokrenulo. Međutim, Plenković i njegova ekipa umjesto da osude desničarsko nasilničko ponašanje, oni prosvjednike koji dižu glas protiv neoustaštva proglašavaju čak i odgovornijima od neoustaša za rast ekstremizma. Stoga moram izraziti i određeni pesimizam jer takvim ponašanjem Plenković i ekipa zapravo neoustašama daju vjetar u leđa.
I, naravno, kao što je rekao Stjepan Radić prije točno 100 godina: “Borit se valja samo ustavnim sredstvima, a ako ustavnih sredstava nema, samo pisanom i živom riječi, riječju muževnom i odvažnom... i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajanjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu kakvim mu drago materijalnim oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira”.
PROČITAJTE PRVI DIO ESEJA:
