Susret dvojice predsjednika, hrvatskog Franje Tuđmana i srbijanskog Slobodana Miloševića, održan na današnji datum, 25. ožujka 1991. u Karađorđevu, do danas je ostao jedan od najkontroverznijih i najmističnijih događaja u procesu raspada Jugoslavije. U uzavreloj političkoj atmosferi, dok je Jugoslavija pucala po svim šavovima, a rat u Hrvatskoj bio na samom pragu, dvojica nacionalnih vođa sastala su se daleko od očiju javnosti kako bi, navodno, tražili mirno rješenje krize. No, taj je sastanak postao sinonim za tezu o tajnom dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine. Bez službenog zapisnika, stenograma i uz dijametralno suprotna svjedočanstva glavnih aktera i njihovih najbližih suradnika, istina o Karađorđevu i danas, više od tri desetljeća kasnije, ostaje predmet žestokih političkih i povijesnih rasprava. Ostat će tek zapisane riječi rijetkih svjedoka poput Hrvoja Šarinića, kad je Tuđman spomenuo Arkana, a Milošević odgovorio: "Pa mora neko i za mene da obavi dio posla."
Franjo je bio 20 godina stariji od Slobe
Slobodan Milošević, srpski lider i Franjo Tuđman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske, su prije svega pripadali različitim generacijama. Dijelilo ih je gotovo dvadeset godina - Tuđman je rođen 1922. u Velikom Trgovišću, a Miločević 1941. u Požarevcu. Djetinjstvo i mladost proveli su u sasvim drugačijim okolnostima. Njihovi karakteri su bili različiti i njihove karijere su bile različite, pisao je Deutsche Wele.
Kada se danas slušaju njihovi predratni govori, teško je povjerovati da bi ova dva političara uopće bili u stanju komunicirati jedan s drugim. U devedesetim godinama oni su stajali na čelu dva naroda koji su bili u ratu – ipak, usprkos svemu tome, njih dvojica su od trenutka kada su se upoznali bili na „ti“, bili su upadljivo srdačni jedan prema drugom, oslovljavali su se sa „Slobo“ i „Franjo“, uoči rata i tijekom rata su se sastali 48 puta, kako je tvrdio Stipe Mesić - imali su izravnu telefonsku vezu i sasvim sigurno razmjenjivali su tajne izaslanike..
- Tuđman nikad nije napao Miloševića i Milošević nikada nije napao Tuđmana, kaže Mesić - U tim razgovorima nitko nije sudjelovao osim njih dvojice i onda su oni na mala vrata dodavali koliko su smatrali da mi trebamo znati.
Jedan od najvažnijih protagonista iz vremena o kome govorimo bio je Josip Manolić, kao i Tuđman nekadašnji komunist i kasniji disident, a nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske njezin drugi premijer:
"Predsjednik Tuđman je vjerovao Miloševiću. A isto tako i Milošević je vjerovao predsjedniku Tuđmanu: ono što se dogovorimo, to ćemo ostvariti. I ta činjenica mislim da ih je zbližila i da se to do zadnjeg trenutka osjećalo."
Beogradski novinar Miloš Vasić, koji je od početka do kraja rata bio najobjektivniji izvjestitelj u Srbiji i svojim tekstovima u časopisu “Vreme” postao neka vrsta glasa savjesti u svojoj zemlji, daleko je radikalniji u svom stavu o Miloševiću i Tuđmanu. Ovako je govorio 2016. godine za Deutsche Wele u tekstu pod naslovom Bitarno prijateljstvo Tuđmana i Miloševića.
"Oni kao prvo nisu bili ratni neprijatelji, oni su bili saveznici u ratu. Dva suučesnika u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Njih dvojica su bili poput dva prevaranta u partiji karata. Gledaju se, vide se, jedan as je kod mene, drugi je kod tebe u rukavu, četiri su na stolu, ali vidjet ćemo tko će potegnuti svog."
Stipe Mesić kao jedan od ključnih svjedoka tog vremena, tadašnji član predsjedništva zemlje koja propada, godinama kasnije je rekao:
- Budući da sam ja otišao s mjesta premijera na mjesto člana predsjedništva i ja sam prvi put u predsjedništvu sreo Slobodana Miloševića. Budući da je predstavnik Srbije u kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije bio Bora Jović, ja sam preko Bore Jovića slao poruke Slobodanu Miloševiću. Prije svega, predložio sam da prestane naoružavanje grupa u jednom djelu Hrvatske, hrvatskih građana, koji su povjerovali Slobodanu Miloševiću da će svi živjeti u jednoj državi. I ja sam rekao Bori Joviću: nije dobro, nije dobro da se oružjem rješavaju neka otvorena pitanja, a ona postoje. Idemo stavit na stol koja su to otvorena pitanja i idemo se dogovorit kako da se riješe, ali ne da se drži puška u ruci. Bora Jović je rekao: je, ja se slažem, ali pitat ću Slobodana, pa ga je pitao, ovaj je javio da se i on slaže. I onda sam ja otišao, nisam htio telefonirati, otišao sam u Zagreb i rekao sam Tuđmanu: ova dvojica žele sjesti za stol da mirno razriješimo ove sporove do kojih je došlo. I Tuđman se složio. To je njemu bilo dovoljno da je uspostavio vezu s Miloševićem, jednostavno je telefonirao, i Milošević je poslao svoje tehničare koji su u Zagrebu uspostavili direktnu vezu između ureda predsjednika Tuđmana i Slobodana Miloševića.
Josip Manolić smatrao je da razgovori u Karađorđevu ipak nisu zauvijek izgubljeni za buduće povjesničare, pisao je DW.
- O Karađorđevu, to nitko neće otvoreno ni sada reći. Međutim, ja osobno mislim da su dvije – tri obavještajne službe slušale taj razgovor i da su ga čak snimale. Tako da će se do tih konkretnih rezultata doći...
U Tuđmanovim stenogramima niti tri mjeseca nakon Karađorđeva ostalo je zabilježene njegove riječi izgovorene na sastanku 8. lipnja 1991. godine:
"I, prema tome, i sa našega gledišta, ne maje, nego li sa srpskog, postoji problem, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jeste povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stojeća. …I Izetbegović, kao predsjednik BiH, je svjestan da je bespomoćan u odnosu na taj srpski pokret razgrađivanja BiH. A isto tako zna i o hrvatskom, hercegovačkom nemirenju sa tom i takvom situacijom“, kazao je Tuđman.
U Titovom lovištu, bez zapisnika
Tog proljetnog ponedjeljka, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uputio se automobilom iz Zagreba, preko Iloka, do Karađorđeva, duboko na teritoriju Srbije. Nije to bila bilo kakva lokacija. Karađorđevo je bilo simbol moći i luksuza socijalističke Jugoslavije – nekadašnje kraljevsko lovište pretvoreno u omiljenu rezidenciju Josipa Broza Tita. Na golemom imanju od petnaest tisuća hektara šuma, pašnjaka i močvara, Tito je ugošćavao svjetske državnike, od Brežnjeva do Gadafija, i uživao u lovu. Kompleks, koji su i tada čuvali vojnici JNA, bio je savršeno mjesto za tajni sastanak: izoliran, siguran i prožet aurom povijesnih odluka donesenih daleko od javnosti.
U Tuđmanovoj pratnji bio je samo njegov šef kabineta, Hrvoje Šarinić, dok je Miloševića čekao njegov šef kabineta Goran Milinović. Šarinić je kasnije u svojim memoarima opisao atmosferu putovanja i dolaska.
Razgovore dvojice lidera Šarinić je osobno dogovorio s Miloševićevim šefom kabineta Goranom Milinovićem. Istina, postoji dilema da li je sastanak održan 25. ili 26. ožujka, ali je Šarinić smatra daje riječ o drugom datumu.
"Tuđman i Milošević su razgovarali dva i pol sata šetajući u šumi Karađorđeva. Vjerovatno da je podjela Bosne bila jedna tema razgovora na tom susret. To je gotovo neupitno! Ali, mislim da je puno sadržajnije razgovarano i o toj temi u Tikvešu kod Osijeka (15. aprila 1991. godine, op.a.) kada su Milošević i Tuđman proveli puno više vremena sami. No, Tikveš kao da nije postojao. A on je više sadržajniji od samog Karađorđeva. Neupitno je da je sadržaj tog sastanak bilo i pitanje podjele Bosne. Na susretu u Tikvešu Milošević je bio mnogo direktniji. On je na jedan grubijanski način htio podijeliti Bosnu“, kazivao je Šarinić.
Profesor Dušan Bilandžić u svojim Memoarima iznio je slične zaključke. Smatra da su Tuđman i Milošević upravo u Karađorđevu postigli načelan dogovor o podjeli BiH.
"Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939. Znam da je Tuđman već 1964. pohvalno pisao o Sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, četiri godine prije Karađorđeva“, govorio je. Tuđman je očito vjerovao da će Milošević svakako razbiti BiH, te da će to i njemu odgovarati.
"Mislim da je taj susret u Karađorđevu bio neka vrst prekretnice kad se politika promijenila. U početku se smatralo da nema Bosne bez Hrvatske i obrnuto“, svjedočio je Stipe Mesić svojedobno u Haagu.
Susret je, navodno, organiziran na inicijativu tadašnjih članova Predsjedništva SFRJ, upravo Stipe Mesića i Borisava Jovića, s plemenitim ciljem – sprječavanjem rata. Dvojica predsjednika provela su zajedno, prema kasnijim svjedočenjima, otprilike dva i pol do tri sata. Ključni dio razgovora, onaj koji je postao predmetom beskrajnih spekulacija, odvio se "u četiri oka". Nakon ručka u glavnoj vili, Tuđman i Milošević su se, poput kakvih starih prijatelja, uputili u dugu šetnju lovištem, daleko od ušiju svojih suradnika. Službeno priopćenje agencije Hina, objavljeno nakon sastanka, bilo je šturo i uopćeno, navodeći da je "razgovor vođen u nastojanju da se odstrane opcije koje ugrožavaju interese bilo hrvatskog bilo srpskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja uz poštivanje povijesnih interesa naroda". Međutim, ono što se događalo iza zatvorenih vrata pokrenulo je lavinu optužbi koje su desetljećima oblikovale politički diskurs u regiji.
'Bosne nema, a Hrvatska će biti veća'
Najglasniji i najuporniji zagovornik teze o dogovorenoj podjeli BiH bio je Stjepan Mesić, tada član Predsjedništva SFRJ. Prema njegovim sjećanjima, Tuđman se s tog sastanka vratio u Zagreb "u dobrom raspoloženju, vrlo zadovoljan", gotovo euforičan, uvjeren da je riješio ključne probleme i da JNA neće napasti Hrvatsku.
- Sve je u redu, Hrvatska će biti veća nego što je bila. Bit će u granicama Banovine, čak i većim. Dobit ćemo Kladušu, Cazin i Bihać. Milošević mi je objasnio da je to 'turska Hrvatska' i da to Srbima ne treba - navodno je Tuđman rekao svojim najbližim suradnicima, kako se prisjetio Mesić, tvrdeći da je predsjednik odmah tražio da mu se donesu zemljovidi.
- Ja sam jedini postavio pitanje: "Kako je moguće mijenjati granice bez rata?", jer je Tuđman napomenuo kako će se sve to ostvariti bez ispaljenog metka. Ja sam rekao da se granice obično ne mogu mijenjati bez ispaljenog metka i da mi tu nema logike. Tuđman mi je rekao: "Slušaj, Stipe, ti ne znaš povijesne silnice, ovdje se radi o dogovoru, a ono što se Srbija i Hrvatska dogovore, to će drugi poštivati." Ja sam rekao: "Možda ne znam povijesne silnice, ali imam logiku - ispričao je jednom Mesić.
Ovu verziju događaja potkrijepili su i drugi svjedoci. Prvi predsjednik HDZ-a BiH, Stjepan Kljuić, potvrdio je da ga je Tuđman nakon Karađorđeva informirao o detaljima podjele. Kljuić, koji se također oštro protivio takvoj politici, prisjetio se i vlastite šokirane reakcije kada mu je Tuđman spomenuo da mu je Milošević "dao" Cazinsku krajinu.
Tuđman: 'Slobo mi je dao Cazinsku krajinu'
O tome što je predsjednik Tuđman prenio svojim suradnicima kada se vratio u Zagreb, ima još nekoliko svjedočanstava. U skupini političara koja ga je dočekala na povratku iz Karađorđeva bio je dakle i tadašnji lider Hrvata u Bosni i Hercegovini, Stjepan Kljujić:
"Tuđman je bio pohlepan, vjerovao je Miloševiću. I kaže Franjo: "Dao mi je Cazinsku Krajinu!" Ja kažem: "Predsjedniče, ja vam dajem Sardiniju!“ Jer Milošević ima veze sa Cazinskom Krajinom kao i ja sa Sardinijom."
Na sastanku je bio i Stjepan Mesić:
"Tuđman je nas izvijestio: "Evo što smo se dogovarali Milošević i ja: Milošević predlaže da Hrvatska uzme banovinske granice, plus Cazin, Kladušu i Bihać." Jer, kaže, evo kako je rekao Slobodan Milošević: "Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, jer to je takozvana turska Hrvatska." I tu su se onda njih dva našli – jedan je htio proširiti granice Srbije, a drugi je htio proširiti granice Hrvatske.
Stjepan Kljujić, koji je utemeljio i vodio HDZ u Bosni i Hercegovini nije se slagao s takvom Tuđmanovom politikom
- Tuđman se osvrnuo na možda opetovanje dogovora Cvetković-Maček kojim je stvorena Hrvatska Banovina 6. rujna 1939. Kada je Maček bojažljivo pitao Cvetkovića – "A kaj ćemo s muslimanima?", on je rekao: "Pravimo se da ih nema!“. Ja sam Tuđmanu objašnjavao da se on 1991. godine ne može praviti da nema muslimana, ima dva i pol milijuna muslimana i Hrvati nisu s njima imali nikakvih problema, nikada ratovali nisu i ja hoću kao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva koji se bori da se očuva mir u Bosni i Hercegovini, hoću mir sa muslimanima." Kljujić nije trajao još drugo, uskoro je smijenjen i marginaliziran.
O promjeni Miloševićeve politike prema Srbima u Hrvatskoj je hrvatsko državno rukovodstvo bilo obaviješteno iz prve ruke. O tome je prije smrti svjedočio Joža Manolić:
"Milošević je rekao: mene ne zanimaju – unatoč tomu što je digao pobunu Srba u Hrvatskoj, unatoč tomu, on nam je tvrdio: pitanje Srba u Hrvatskoj je vaše unutarnje pitanje. Moj je interes, interes Srbije je pitanje Srba u Bosni i Hercegovini. I na tom je ostao konstantan."
Kljujić kaže da je "Milošević točno znao dozirati što Tuđmanu treba. On je u jednom trenutku njemu rekao: Franjo, što se tiče ovih mojih Srba po Kninu, slobodno ih poubijajte, to je banda, ja do njih ne držim ništa."
Svjedočanstva slična Mesićevom iznosili su i drugi, poput britanskog diplomata Paddyja Ashdowna, koji je tvrdio da mu je Tuđman u svibnju 1995. na jelovniku u Londonu nacrtao kartu podijeljene Bosne. Ipak, možda najčvršći dokaz pojavio se godinama kasnije iz njemačkih arhiva. Novinar Michael Martens otkrio je zapisnik sa sjednice Odbora za vanjske poslove Bundestaga od 18. rujna 1991. Na njoj je ugledni njemački socijaldemokrat Hans Koschnick, kasniji EU upravitelj u Mostaru, izjavio pred ostalim zastupnicima: "Tuđman je bio ovdje i rekao nam je - to vjerojatno ne bih trebao reći za zapisnik, ali svi su bili prisutni - da je razgovarao s predsjednikom Srbije o podjeli Bosne i Hercegovine, naravno po etničkim linijama". Tuđman je, s druge strane, takve tvrdnje javno uvijek odlučno negirao.
'Potpuna besmislica' ili?
Nasuprot tvrdnjama o dogovoru, stoji cijeli niz aktera koji takav scenarij odlučno odbacuju, nazivajući ga mitom stvorenim za političku diskreditaciju. Povjesničar Ivo Lučić tvrdi da je teza o podjeli "potpuna besmislica" i da je pravi cilj sastanka bio rušenje saveznog premijera Ante Markovića, posljednjeg branitelja Jugoslavije. Prema Lučiću, Tuđman je bio pod golemim pritiskom - Slovenija je odlazila, JNA je prijetila vojnim udarom, a Alija Izetbegović je u veljači 1991. izjavio da će BiH biti bliža Srbiji nego Hrvatskoj. U takvim okolnostima, smatra Lučić, Tuđman je tražio sastanak kako bi dobio na vremenu i otklonio opasnost od vojne intervencije.
Jedan od organizatora susreta, Borisav Jović, bio je još izravniji, nazvavši Mesićeve tvrdnje lažima.
- On laže mnoge stvari, lagao je i to. Nikada mu nisam rekao da nas zanima 66 posto teritorija Bosne. Čitava priča je kreirana kako bi se stvorila atmosfera da je postojao zločinački pokušaj stvaranja Velike Srbije - izjavio je Jović.
Ključnu, ali i ambivalentnu ulogu u tumačenju ovih događaja imao je Hrvoje Šarinić, jedini hrvatski svjedok koji je bio na licu mjesta. U svojim memoarima i kasnijim istupima potvrdio je da je Bosna i Hercegovina bila glavna tema razgovora te da "niti jedan od njih dvojice nije bio sklon Bosancima". Ipak, Šarinić je smatrao da do konkretnog, čvrstog dogovora nije moglo doći. Po njegovu mišljenju, Tuđman je bio naivan, vjerujući da s Miloševićem može pronaći zajednički jezik i postići povijesni hrvatsko-srpski sporazum. Šarinić je opisao desetke tajnih susreta koje je imao s Miloševićem kao Tuđmanov izaslanik, svjedočeći o promjenjivom odnosu dvojice predsjednika.
Nakon jednog od idućih sastanaka, održanog u Tikvešu, Šarinić se prisjetio kako mu je Tuđman, pun entuzijazma, u helikopteru na povratku rekao:
- Ima nešto u Slobinim riječima.
Šarinić je, međutim, ostao duboko skeptičan. Vrhunac Tuđmanova, po Šarinićevu mišljenju, nerealnog optimizma dogodio se kada mu je predsjednik povjerio:
- Ja mu vjerujem. Ono što smo se dogovorili, on će to održati.
Šarinić je ostao zapanjen takvom ocjenom, smatrajući Miloševića beskrupuloznim taktičarem koji Tuđmanu govori ono što želi čuti kako bi kupio vrijeme za ostvarenje vlastitih ciljeva. Godinama kasnije, Šarinić je zaključio kako do sastanaka nije trebalo ni doći jer na njima ništa konkretno nije riješeno u korist Hrvatske, a nanijeli su golemu i nepopravljivu političku štetu, stvorivši percepciju o anti-bosanskoj koaliciji.
Ekspertni timovi za razradu 'razgraničenja'
Ono što nije sporno, i što potvrđuju obje strane, jest da su nakon Karađorđeva formirani takozvani ekspertni timovi koji su trebali razraditi detalje razgovora dvojice predsjednika. To je činjenica koja ide u prilog tezi da se nije radilo o pukom kurtoaznom razgovoru. S hrvatske strane imenovani su ugledni intelektualci, akademik Dušan Bilandžić, Josip Šentija i Zvonko Lerotić, a sa srpske Smilja Avramov, Kosta Mihajlović i Vladan Kutlešić, među ostalima. Održana su tri sastanka, no prema riječima sudionika, nisu donijeli ploda zbog potpuno nepomirljivih stavova. Ipak, sama tematika tih sastanaka ukazuje na smjer u kojem su razgovori išli.
Dušan Bilandžić kasnije se prisjetio žustre i mučne polemike sa srpskim kolegama.
- Srpska delegacija je o Muslimanima iznosila tvrdnju da nisu narod i da su poturčeni Srbi. Kosta Mihajlović mi je iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podjeli i da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji, a da će zauzvrat Hrvatska dobiti čitavu Cazinsku krajinu - svjedočio je Bilandžić.
Bilandžić je tvrdio da je bio šokiran sirovošću i brutalnošću srpskih prijedloga koji su se svodili na golo etničko razgraničenje bez ikakvog obzira prema povijesnim, geografskim ili ljudskim kriterijima. Njegov kolega iz hrvatskog tima, Josip Šentija, nakon tih je razgovora podnio ostavku na mjesto Tuđmanovog savjetnika, godinama kasnije odbijajući govoriti o detaljima, što samo po sebi svjedoči o težini i kontroverznosti zadatka koji im je bio povjeren. Bez obzira na to je li u Karađorđevu postignut čvrst sporazum ili je tek otvorena Pandorina kutija opasnih ideja, događaji koji su uslijedili – od rata u Hrvatskoj do brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu – zauvijek su promijenili sudbinu cijele regije.
