U srpnju 2025. godine, četiri najviša europska dužnosnika sletjela su na istok Libije na hitan sastanak. Talijanski ministar unutarnjih poslova sa strepnjom je pratio porast dolazaka migranata, grčki kolega bio je šokiran nakon što je dvije tisuće ljudi stiglo na Kretu u samo tjedan dana, dok je malteški ministar strahovao da je njegov otok sljedeći. Svi su oni došli u Bengazi nadajući se privatnoj audijenciji kod čovjeka koji drži ključeve europske migrantske i energetske krize. No, dočekao ih je hladan tuš. Delegacija nikada nije napustila aerodromski salon, a njihovo poniženje razotkrilo je središnju libijsku fikciju: da biste došli do najmoćnijeg čovjeka u zemlji, morate se pretvarati da on to nije. Njegovo ime je Khalifa Haftar.
Libija je, petnaest godina nakon svrgavanja Muammara Gaddafija, zemlja u kojoj se krize sudaraju. Rastrgana je između dviju vlada, jedne na zapadu u Tripoliju koju priznaje UN, i druge na istoku koju ne priznaje nitko, ali obje polažu pravo na nacionalni autoritet. Nijedna od njih, međutim, ne kontrolira naftna polja, vojne baze ili krijumčarske rute koje Libiju čine presudnom za Europu. Sve to kontrolira osamdesetdvogodišnji feldmaršal Haftar. Njegov sustav je jednostavan: kontroliraj sve što je važno, ne odgovaraj ni za što i prisili sve da se pretvaraju kako takav aranžman ne postoji.
Dok se libijski političari desetljećima bore za diplomatsko priznanje, Haftar je mijenjao činjenice na terenu, gomilajući naftu, teritorij i strane pokrovitelje koji čine stvarnu moć. Tvrdi da služi istočnoj vladi, ali to je vlada čije ministre on odobrava, čiji parlament okružuju njegovi vojnici i čiji se zakoni primjenjuju samo kada on to dopusti. Svoj je sustav osigurao postavljanjem sinova na ključne pozicije, pretvarajući Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) u obiteljsko sigurnosno poduzeće.
Saddam, njegov najstariji sin i imenjak Saddama Husseina, kojeg je Haftar nekoć cijenio, imenovan je zamjenikom vrhovnog zapovjednika i očiti je prijestolonasljednik. On zapovijeda najmoćnijom brigadom "Tariq bin Ziyad" i vodi ključne diplomatske misije, od Pariza do Moskve. Drugi sin, Khaled, načelnik je stožera i zadužen je za održavanje discipline unutar vojske. Belgacem, inženjer koji je postao biznismen, upravlja milijardama dolara u ugovorima za obnovu gradova koje su uništili očevi ratovi, dok pjesnik Al-Siddiq vodi komisije za pomirenje koje obećavaju mir, ali ga rijetko isporučuju. Obitelj je, prema izvješću UN-a, uspostavila patronažnu mrežu koja izravno kontrolira vojsku, javni sektor i političke odluke.
Temelj Haftarove moći je nafta. Njegove snage od 2016. drže "naftni polumjesec", obalni pojas dug 400 kilometara koji uključuje četiri glavna izvozna terminala. Iako operativnu kontrolu formalno ima Nacionalna naftna korporacija (NOC) u Tripoliju, vojna kontrola teritorija daje mu nevjerojatnu polugu moći. Kad god mu zatreba politički ustupak, može jednostavno zatvoriti ventile, što je prijetio učiniti i 2024. godine zbog imenovanja guvernera središnje banke. Zapadne ambasade redovito osuđuju prekide u protoku nafte, ali nikada ne imenuju zapovjednika čije snage kontroliraju svaki terminal.
Njegov financijski sustav ne počiva samo na ucjenama. Krajem 2024. godine, dužnosnici središnje banke u Tripoliju otkrili su gotovo deset milijardi novih dinara u optjecaju sa serijskim brojevima koji u njihovom sustavu nisu postojali. Krivotvorene novčanice, tiskane u Rusiji, preplavile su gospodarstvo s istoka, financirajući Haftarove snage i dugove ruskim plaćenicima. Središnja banka bila je suočena s izborom: razotkriti prijevaru i izazvati novu financijsku krizu ili u tišini apsorbirati gubitak.
- Znali smo točno odakle novčanice dolaze. Ali reći to značilo bi konfrontaciju, a konfrontacija znači da se nafta zaustavlja. Zato smo ih apsorbirali i nismo rekli ništa - priznao je jedan izvor iz banke.
Haftarov sustav ne bi opstao bez moćnih stranih saveznika. Egipat, Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati službeno priznaju vladu u Tripoliju, ali u praksi podržavaju Haftara. UAE financira njegove operacije, Egipat nudi obavještajnu podršku, a Rusija osigurava plaćenike iz "Africa Corpsa" (nasljednika Wagnera) koji čuvaju naftna polja. U svibnju 2025. Vladimir Putin primio je Haftara u Kremlju, ponudivši mu diplomatsku zaštitu u Vijeću sigurnosti UN-a. S takvim pokroviteljima, njegov je sustav nedodirljiv.
Istovremeno, Haftarovi sinovi pretvorili su istočnu Libiju u najnestabilniju šahovsku ploču na Mediteranu, prodajući libijski suverenitet onome tko ponudi više. Najalarmantniji potez je nedavni obrambeni sporazum s Pakistanom vrijedan 4,6 milijardi dolara, koji uključuje nabavu 16 borbenih zrakoplova JF-17. Ovim je potezom obitelj Haftar stvorila vojno-industrijski kanal koji djeluje potpuno izvan zapadnog nadzora, dok Rusiji ustupa luku Tobruk kao glavno vojno čvorište za projekciju moći u Sahel.
Njegove destabilizirajuće aktivnosti sežu i do Sudana, gdje, unatoč pritiscima Egipta, pruža logističku potporu Snagama za brzu potporu (RSF) u zamjenu za prihode od rudnika zlata u Darfuru. Kod kuće, čak i Veliku umjetnu rijeku, vitalnu vodovodnu mrežu, koristi kao oružje, povremeno zatvarajući dotok vode prema Tripoliju kako bi iznudio političke ustupke. Haftar je proveo 50 godina proučavajući kako funkcionira moć: uz Gaddafija, u čadskom zarobljeništvu gdje je postao neophodan i otmičarima i zarobljenicima, te kao suradnik CIA-e u Virginiji. Svako ga je iskustvo naučilo istu istinu: za vlast nije potreban tron. On vlada u prostoru između onoga što svi znaju i onoga što se nitko ne usuđuje reći.
