Hrvatski tenk - Stepski vuk! Popravlja se u polju, daj ključ i sajlu. Ide brzo, s lakoćom

Kad je Hrvatska odlučila poslati Ukrajini tridesetak tenkova M-84, malo tko se previše uzbudio. U Zagrebu su to prikazali kao strateški doprinos ukrajinskoj obrani i europskoj sigurnosti, u Bruxellesu su kimnuli glavom, a domaći vojni analitičari slegnuli ramenima. Jer, da se ne lažemo, većina je te tenkove odavno otpisala — socijalistička konstrukcija, domaća prerada sovjetskog T-72, oklop iz doba kad se u Đuri Đakoviću proizvodilo sve – od haubica do vagona. No, rat u Ukrajini, gdje se svaki komad čelika računa, brzo je pokazao da povijest nije za bacanje. Posebno kad je prekaljena.

M-84 nikad nije bio estetski dragulj, ali nikad nije ni trebao biti. Imao je ono što vojska cijeni: pouzdanost, robustnost i – što je najvažnije – bio je poznat domaćim posadama. I upravo zato je danas zanimljiv. Ne zbog topa, ni pogonskog sklopa, nego zato što se, u eri digitalnog ratovanja, dokazao kao analogna zvijer koja zna preživjeti. Ukrajinci su ga prozvali „snajper velikog kalibra”. Ne zato što je nevidljiv poput Leoparda 2A7 ili neuništiv poput Abramsa, nego zato što pogađa. A u ovom ratu to je važnije od preživljavanja, jer – realno – u eri dronova, FPV čudovišta i topničkih duela na 40 kilometara, malo toga ostaje netaknuto. Posada koja prva pogodi, preživi. Sve ostalo je samo kancelarijska prezentacija.

M-84A4 u ukrajinskoj verziji ima Kontakt-1 reaktivni oklop, laserski daljinomjer, meteo-senzor i sustav upozorenja na lasersko ciljanje. Nije to čudo tehnologije, ali kad radi – radi. I što je još važnije: popravlja se u polju. S ključem, sajlom i dobrim živcima.

Nije bilo svečane objave kad su tenkovi stigli. Nisu Ukrajinci žurili da ih pokažu. Sačekali su da prođu prva vatrena krštenja. Kad su se konture M-84A4 prije koji dan u javnosti pojavile uz 141. mehaniziranu brigadu na potezu Donjeck–Zaporižja, postalo je jasno da ovo nije eksponat iz zagrebačkog Tehničkog muzeja. Nekadašnji jugoslavenski izvozni hit, kojeg su Kuvajčani zvali Pustinjska lisica, dobio je u Ukrajini novi nadimak: Stepski vuk. Ne zbog snage motora, nego zbog toga kako se kreće – samostalno, tiho, brzo i precizno.

ŠTO MOSKVA PLANIRA? 360° Rusko skladište nuklearnog oružja je u Kalinjingradu, 50 kilometara od poljske granice

Oklop? Nije najdeblji. Ali kad inženjeri iz Harkiva dodaju kaveze protiv dronova, dodatni ERA sloj i elektronsku zaštitu – imate tenk koji, u pravim rukama, radi posao. Zasad nema ni jedne potvrde da je ijedan M-84A4 uništen. Nema snimki na YouTubeu, nema dima, nema herojske glazbe. I to je možda najbolja vijest: onaj tko preživi – ne snima.

U jednoj od rijetkih reportaža s bojišta koja nadilazi propagandu i suhoparne brojke, ukrajinska televizija TV5 prikazala je borbenu upotrebu hrvatskog tenka M-84. Kamera je zabilježila tenk u pokretu, u stepama istočne Ukrajine, gdje je prašina gusta kao sumnja, a ishod borbe često zavisi o milimetrima. Posada, navikla na T-72, otvoreno priznaje: M-84 je precizniji, brži i – kako kažu – “radi više sam nego što mi stignemo”. Elektronika tenka, iako ne generacijski moderna, osjetno nadilazi sovjetske sustave na koje su Ukrajinci navikli. Automat punjenja, termalne kamere, stabilizacija i nišanski sustavi prilagođeni su rukovanju u uvjetima brzih manevara. “Kao da ciljaš sa snajperom, samo iz cijevi od 125 mm”, kaže zapovjednik posade, kroz osmijeh koji ne krije napetost bojišta.

A sad, pitanje koje ostaje u zraku: je li Hrvatska pogriješila što ga se odrekla? Politički – vjerojatno nije. U ovakvoj geopolitičkoj situaciji, bolje je biti viđen kao aktivan igrač, nego kao neutralni promatrač. Ni Berlin nam nije ostao dužan – refundacijska uplata je stigla, a Hrvatska je naručila njemačke Leoparde 2A8. Novi tenk. Moćna zvijer. Ali... Da se ne zavaravamo – to nije hrvatski tenk. U njemu nema niti jedne domaće matice. Sve je uvezeno, digitalizirano, skupo. U idealnim uvjetima i odgovarajućem tehnološkom okruženju – sjajan. U blatnjavom bojištu s nedostatkom goriva i alata – potencijalni problem.

Zato se postavlja pitanje: zašto nismo išli drugim putem? Modernizacija postojeće flote na M-84A5 (Degman) koštala bi koliko smo dobili love za M-84-ke poslane Ukrajini. Oko 120 milijuna eura. Umjesto da ih se riješimo, mogli smo ih unaprijediti. Ne bi nam bili višak uz najavljene Leoparde. Vlastiti vojnotehnološki razvoj danas čudesno vrijedi. Ugraditi MTU motor, ako baš želimo nešto iz Njemačke, i zadržati pouzdanog radnog konja. Bio bi to tenk poznat vojniku, poznat logistici, i sposoban da stane na crtu bojišnice. Ako smo već išli na novi tenk jesmo li mogli i paralelno pregovarati i s drugim proizvođačima? Leclerc XLR od Francuza, pod boljim uvjetima u Rafale paketu? Ili, razmotriti partnerstvo s Poljacima na projektu K3PL, s potencijalnom hrvatskom verzijom – K3CRO. Jer ako već ulazimo u novu tenkovsku eru, trebalo je misliti glavom, a ne očima.

Zemlje u regiji biraju različite puteve. Slovenci se oslanjaju na NATO. Mađari kupuju Lynx i Leopard, grade industriju. Srbija još uvijek sanja o ruskim donacijama, ali u tišini gradi vlastite BOV-ove i modernizira M-84 po svojoj mjeri. A Hrvatska? Kupuje se strana tehnika, za sada bez industrijskog offseta. Hrvatska se riješila jednostavnog, ali ubojitog

tenka. Njemački Leopard 2A8 je fenomenalan. Samo uz fenomenalan tehnološki support, jer ne trpi improvizacije. U našoj kopnenoj vojsci, to je veći problem nego što izgleda na sjednici Saborskog odbora za obranu gdje u blaženom drijemežu prihvaćaju sve što se servira. Na kraju, M-84 se u Ukrajini bori. I preživljava. I to nije mala stvar. Tenk izrađen u socijalizmu, obnovljen u kapitalizmu, i poslan u rat demokracije protiv autoritarnog kremaljskog imperija, sada vozi kroz blato Zaporižja i pokazuje da povijest ne umire – samo mijenja bojište. To nije samo klon T-72. To je tenk s domaćim potpisom, koji u ukrajinskom blatu piše novo poglavlje hrvatske vojne tehnike. Kad se sve sabere, Leopard se fotografira, a naš M-84 još uvijek puca…