Početkom 1942., u vrijeme nezapamćenog vala hladnoće, a istodobno s proglašenjem Hrvatskog državnog sabora, za koji je Pavelić sam proglasio sve zastupnike, u bivše Banske, po novome Poglavnikove, dvore ušli su radnici graditeljskog poduzeća Drage Poljanca zaduženi za raščišćavanje i rušenje, a za njima stolari Josip Milošak, Ivan Predavec, Dragutin Veliki i Eugen Mikulić - na “mjeridbe”, piše Snježana Banović u drugom dijelu feljtona o obnovi Pavelićevih dvora za Express.
Proizvođač drvenih lustera Ivo Ivekić odnosi velike lustere na pozlaćivanje u svoju radionu u Krajiškoj 34, a na objektu su i električari iz elektro-radiona Helios, Gabrijela Kompanca i Franje Juriše, koji popravljaju instalacije i dobavljaju novi elektromaterijal. Staklar Miško Sudarević u fazama skida stara stakla na prozorima i namješta nova što traje mjesecima. Gradsko poglavarstvo, to jest njegov Odsjek za ceste i vodogradnje priključilo je urgentno objekt na novu kanalizaciju. Istodobno, ne samo u Zagrebu, nastavljaju se progoni srpskog stanovništva u NDH i transporti Židova u logore. Likvidacije nepoćudnih su svakodnevne, a s otvaranjem logora smrti Stara Gradiška postale su još masovnije i okrutnije. U vrijeme dolaska spomenutih majstora na objekt, Poglavnik objavljuje Index zabranjenih pisaca i njihovih knjiga.
U travnju se stolarskim ekipama pridružuju novi majstori - od Nikole Markovića naručena je specijalno za Poglavnika nova, svečana govornica od hrastovine, Mirko Poljak preuzeo je rezbarenje “rococo nogu za naslonjače”, a njegov kolega Rudolf Zavrl uzeo je mjere za rukohvate na stubištima. Istodobno tapetar Valent Bartol uzima mjere za zastore i flos rolete te za nove garniture i stolce, njih čak pedeset. U svibnju tapetar Julije Burić dobavlja materijale za zavjese, popravlja i tapecira barokne stolice, pa odnosi jedan za drugim sagove na popravak u svoju radionu u Berislavićevoj 19.
To je bio tek uvod u velike radove, ovi stolarsko-tapetarski su se tek zahuktavali i trajali više od godine dana, ovisno o težini i obimu. Novu, skupocjenu, “bijelu baroknu peć” za 60 tisuća kuna dobavio je za novi salon od izvjesnog odvjetnika Ivekovića iz Novog Marofa pećar Ivan Sever iz Kačićeve ulice, koji je obavljao i sve ostale pećarske radove, postavljao pločice u kupaonama i kuhinjama, ali i pomagao staklaru Sudaroviću na ostakljivanju mnogo unutrašnjih vrata. Zalihu koksa dostavila je Gradska plinara sa sjedištem u bivšoj Ulici kraljice Marije, koja se nedavno preimenovala u Ulicu Arnalda Mussolinija (1885. - 1931.), Duceova brata, također fašista (danas Hebrangova ulica). Pavelić za to vrijeme, unatoč stalnim radovima, prima u svojim odajama inozemne zastupnike, crkvene dostojanstvenike, ministre i prvake ustaškog pokreta, piše Snježana Banović za Express.
U lipnju na red dolaze tesarski i zidarski radovi u podrumu i u prizemlju, sve vrvi od majstora: gradi se stan vratara i spremište benzina te obnavljaju instalacije. Radi se danonoćno jer su rokovi prekratki, to vidimo po isplatama znatnih iznosa za noćni i nedjeljni rad, najviše graditelju Poljancu. Na gradilište stiže krovopokrivač Eduard Bišćan, a Pero Radulović projektira namještaj za kuhinje. Stolar Milošak je opet tu - montira podrumska vrata i obavlja razne popravke u vrijednosti od sveukupno 200.000 kuna. I njegov kolega Predavec je na objektu, dobavlja i postavlja lamperiju na prvom katu, na kojem istovremeno tapetar Bartol lijepi tapete. Napreduju i klesarski radovi - Lovro Bilinić iz Ilice zadužen je za dobavu mramora i kamena, a obrtnička poduzeća Zagorka, d.d. i Pilot d.d. popločuju zidove i polažu mozaik na balkone i u dvorište. Za bravarske radove zaduženi su Franjo Hrbud iz Slovenske ulice i poduzeće Helios koje postavlja brončane kvake na vrata. Helios je znan po jakoj partijskoj organizaciji kojoj je još prije rata veza bio sekretar KPH Rade Končar. On je strijeljan u svibnju 1942., samo koji tjedan prije postavljanja tih brončanih kvaka na vrata Poglavnikovih dvora. Uskoro je racija ušla u njihove prostorije u dvorištu Nikolićeve ulice 10 (danas Teslina) i pohapsila sve komuniste pa se Helios na objektu pojavljuje opet tek u prosincu, i to samo kao isporučitelji lima i rasvjetnih tijela. Jaku partijsku organizaciju imala je i Gradska plinara, koja istovremeno postavlja plinske instalacije.
Mnogi stropovi i podovi su ponovno postavljani, na podove se postavlja specijalni terazzo u izvedbi Vinka Šupljike, a na prozore prema crkvi sv. Marka skupocjeni Wolken zastori nabavljeni u Beču. Poznata trgovina Turković “iz Reicha” za 369.653,95 kuna dobavlja crvene, plave i zlatne brokate, saten, damast, svileni markizet, velur i šantung.
Na samom kraju 1942. dolazi na red za zadnji glanc reprezentativni salon Jelačić, u kojemu su prethodno postavljene nove grede, spomenuta bijela barokna keramička peć i francuski prozori. Stavljaju se rešetke na podrumske prozore, ukrasne rešetke na one u prizemlju i opremaju kupaone u kojima Schira postavlja ogledala s pozlaćenim okvirima. Opet Broz i Zakšek obavljaju naknadne ličilačke radove - njihov će posao sveukupno stajati Državnu riznicu NDH milijun i dvjesto tisuća kuna.
Cijeli drugi dio feljtona o Pavelićevoj arhitekturi zla možete pročitati OVDJE.
