Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova, analizirao je u razgovoru za Express rat Amerike i Izraela protiv Irana i njegove posljedice, rat u Ukrajini, koji je ušao u petu godinu, te vanjskopolitičku poziciju Hrvatske i cijele Europske unije. Osvrnuo se na utrku u naoružanju između Hrvatske i Srbije, kao i na prijetnje i verbalne napade koje Aleksandar Vučić gotovo na dnevnoj bazi upućuje Hrvatskoj.
Express: Američka država sebe oduvijek gleda kao jedinog i apsolutnog arbitra prava, smatrajući da samo ona može odlučivati o svima nama. Po tome modelu, SAD može napadati koga i kad želi te pokretati ratove čiji završetak i posljedice često nisu predvidivi. Trenutačno se suočavamo sa situacijom u Iranu i američkim predsjednikom čije ponašanje odaje dojam čovjeka bez jasnog plana?
Naš je ideal, doduše nedostignuti, svjetski poredak utemeljen na međunarodnom pravu koje poštuju svi, i veliki i mali i srednji. Međutim, realnost je takva da veliki, posebno ako je riječ o hegemonima, u određenim situacijama, a koje oni doživljavaju kao nuždu, međunarodno pravo preskoče i povuku potez u cilju očuvanja ili proširenja svoga “imperija”. Tako je bilo u prošlosti, tako je danas, i tako će biti u budućnosti. Što se pak američkog i izraelskog rata protiv Irana tiče, plan je postojao. Sastojao se u tome da se ciljanim fizičkim eliminacijama istaknutih dužnosnika u iranskom rukovodstvu potakne urušavanje vlasti u Iranu. Ali do narodne pobune zasad nije došlo, sadašnji sustav Islamske Republike Iran ostao je na nogama. Dakle, prvotni izraelsko-američki plan očito nije uspio. U tijeku je prilagodba strategije.
Express: Možemo li povući paralelu između Bushova napada na Irak, koji je bio nelegalan, i Trumpova napada na Iran, također nelegalnog. Neovisno o tome što je Sadam Husein bio brutalan diktator, a režim u Teheranu također diktatorski i zločinački, ostaje dojam da Trump, kao i Bush, nije imao plan za “dan poslije”. Sadašnja situacija, kao i ona iz 2003., mogla bi imati katastrofalne posljedice, i ne samo ekonomske, koje se već sad osjećaju. Ova akcija, kao i ona iz 2003., napravljena je mimo Povelje UN-a i svih međunarodnih pravila?
Kao što rekoh, hegemoni, u ovom slučaju SAD, znaju u određenim situacijama prekršiti međunarodno pravo. To je hegemonima imanentno, to jest to proizlazi iz specifičnosti njihova položaja hegemona, jučer britanskom, danas američkom. Lijeva američka aktivistička pravnica Marjorie Cohn napisala je prije četiri godine članak o “američkom serijskom kršenju Povelje Ujedinjenih naroda”. Njezina je teza da je svih pet zadnjih američkih predsjednika, demokrati Bill Clinton, Barack Obama i Joe Biden te republikanci George W. Bush i Donald Trump, prekršilo međunarodno pravo.
Express: Je li američki napad na Iran konačno ostvarenje dugogodišnjih nastojanja izraelskog premijera da se fokus preusmjeri na Iran i da Iran postane glavna prijetnja i za Izrael i za cijeli Bliski istok?
Nije nikakva tajna da je Benjamin Netanyahu čekao i dočekao priliku da se uz pomoć SAD-a obračuna s Iranom, čije današnje vodstvo mnogi Izraelci doživljavaju kao prijetnju po opstojnost Izraela. Iran je jedina država u tom dijelu svijeta koja je ozbiljno prkosila i prkosi američkoj hegemoniji.
Express: U američko-izraelskom napadu ubijen je glavni iranski vođa, ali vlast u Iranu nije srušena. Može li se Trump izvući iz ove situacije tako lako?
Što rat bude dulje trajao, to će stvari za Ameriku i Donalda Trumpa biti kompliciranije. Za Donalda Trumpa ključna su etapa izbori za Kongres u studenom ove godine. Biti ili ne biti, pitanje će biti tad. Isplati li mu se vući rat do kraja godine, dakle radikalizirati stvari slanjem kopnenih snaga, pa eventualno i odgoditi izbore, ili mu je isplativije izvući se iz njega? O raznim se varijantama trenutačno razmišlja. Ratovi stvaraju nove dinamike. Evo, Trumpov susret s kineskim predsjednikom Xijem je odgođen.
Express: Možemo li u Trumpovu napadu na Iran povući paralelu s napadom Vladimira Putina na Ukrajinu, koji je vjerovao da će vlast u Kijevu pasti u dva-tri dana? Slično, Trump je vjerovao da će sve biti brzo gotovo i odmah je proglasio pobjedu?
Događa se da vojni planovi ne funkcioniraju. Vladimir Putin invazijom 24. veljače 2022. godine nije na brzinu srušio sadašnju ukrajinsku vlast. A ni Hitlerova Njemačka svojom akcijom “Konjićev skok” nije uspjela uhititi ili eliminirati Josipa Broza zvanog Tito.
Express: Rat u Ukrajini, koji je počeo ruskom invazijom u veljači 2022., sad je ušao u petu godinu. Vidi li se, po vama, ikakva naznaka njegova završetka? Moglo bi se reći da Putin gubi saveznike, ali da mu uvijek ostaje Donald Trump?
Rusija je nakon neuspjelog brzog rušenja ukrajinske vlasti prilagodila svoju strategiju. Stabilizirala je i potom mukotrpno, mrcvarenjem, uz velike ljudske žrtve, ojačala poziciju u Ukrajini. Gledajte, Volodimir Zelenski više ne govori o vraćanju okupiranih područja, nego o nužnosti zaustavljanja rata na sadašnjoj crti razgraničenja. Članstvo Ukrajine u NATO-savezu sad više nije realna opcija. Kad jednog dana stane rat Rusije protiv Ukrajine, svaka će strana moći tumačiti stanje stvari onako kako njoj bude najprikladnije. Ukrajina će moći reći da nije kapitulirala, da je junački sačuvala 80 posto svoga teritorija i da će biti formalno dio političkog Zapada, da ima ozbiljnu perspektivu ulaska u Europsku uniju. To je do prije nekoliko godina izgledalo teško ostvarivo. Rusija će pak moći govoriti da je spriječila ulazak Ukrajine u NATO savez i da ju je odsjekla od Azovskog mora, a uvelike i od Crnog mora. Dakle, ishod bi mogao biti takav da će Ukrajina biti suverena država i članica političkog Zapada, ali i dalje izložena utjecaju velikog ruskog susjeda. Što se pak odnosa Amerike i Rusije tiče, volim citirati riječi Egona Bahra, vrlo bliskog suradnika socijaldemokratskog njemačkog saveznog kancelara Willyja Brandta i arhitekta Ostpolitike, to jest normalizacije odnosa Zapadne Njemačke sa socijalističkim državama na istoku Europe. Prije desetak godina učenicima jedne gimnazije u Heidelbergu tad 91-godišnji Bahr je poručio: “U međunarodnoj politici nikad nije riječ o demokraciji ili ljudskim pravima. Riječ je o interesima država. Zapamtite to, ma što god vam pričali na satu povijesti”. Vidite, Marco Rubio je prošle godine rekao da je sukob u Ukrajini američko-ruski posrednički rat. Prethodna američka administracija izračunala je da bi se moglo oslabiti Rusiju širenjem NATO-a na Ukrajinu. Slabljenjem Rusije oslabila bi se i Kina. Međutim, pokazalo se da je Rusija ostala na nogama, da joj sankcije toliko i ne smetaju. Štoviše, brat Petera Galbraitha, ekonomist James Galbraith, tvrdi da su sankcije pomogle Rusiji da poveća otpornost i samodostatnost. Donald Trump je, pak, okrenuo pilu naopako i počeo s “programom” normalizacije odnosa s Rusijom, tj. “strateške stabilnosti”, kako bi je što više iščupao iz zagrljaja Kine. To inače i Rusiji odgovara. Vidjet ćemo kako će na kraju ispasti. U svakom slučaju, u međunarodnoj politici nema milosti!
Express: Europa nije strateški relevantna, javno ste rekli. Nitko je ništa nije pitao o napadu na Iran. Europski čelnici, uključujući i Vladu RH, osudili su odgovor Irana na američko-izraelski napad. Jedini koji se usprotivio Donaldu Trumpu bio je španjolski premijer Pedro Sánchez, a Španjolska nije dopustila da se američke baze na njezinu tlu koriste za napad na Iran?
Pored svojih političkih uvjerenja, Pedro Sanchez ima i svoje kalkulacije, iz kojih očito proizlazi da bi španjolski socijalisti od protivljenja Trumpovoj politici mogli profitirati kod birača. Vrijeme će pokazati hoće li mu to upaliti. Prije gotovo tri godine, u vrijeme parlamentarnih izbora usred ljeta, kad sam Putem sv. Jakova hodočastio u Santiago de Compostela, uvjerio sam se osobno u Galiciji kako je Pedro Sanchez uspio spriječiti svoj silazak s vlasti. Tad su ankete predviđale pobjedu i vlast španjolskih pučana i VOX-a. Na kraju je Sanchez uz značajne ustupke katalonskim i baskijskim strankama ostao na vlasti.
Express: Europski lideri ponašaju se potpuno nedoraslo situaciji u kojoj se svijet nalazi. Njihove izjave često izgledaju kao da su prespavali sve ovo vrijeme. Tako je, primjerice, šefica europske diplomacije Kaja Kallas izjavila da SAD želi podijeliti Europu kako bi spriječio da postane njihov konkurent. Kallas je, kako je prenio Reuters, optužio SAD da pokušava “zabiti klin” između europskih saveznika po pitanjima poput trgovine i odnosa s Kinom. Kao da je to neko novo otkriće, a ne činjenica koja je odavno poznata?
Europi nedostaje suvisla vizija, nema trenutačno nikoga u njezinim velikim državama tko bi je mogao ponuditi, ali i ostvariti. Europi je potreban preporod, to jest reorganizacija, ali za to treba smoći hrabrosti i mijenjati političke strukture, poglavito u njezinim najvećim državama. Bez toga neće ići. Politička dekadencija Europe započela je s Prvim svjetskim ratom. Amerika je tad intervenirala i spasila države Antante od poraza u sukobu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Davala im je zajmove koje su unatoč zajedničkoj pobjedi morale nakon rata vraćati. Njemačka je pak pobjednicima morala plaćati reparacije, koje je financirala uvelike američkim kreditima. Dakle, američka nepopustljivost glede oprosta dugova svojim saveznicima i reparacijska krutost država pobjednica, posebno Francuske, prema Njemačkoj proizveli su višegodišnju ekonomsku krizu i politički revizionizam, pogotovo u Njemačkoj, ali su istodobno doveli i do uspona dolara kao vodeće svjetske valute. Pravi potop Europe dogodio se pak u Drugom svjetskom ratu. Od tada su države zapadne Europe, a padom komunizma početkom 1990-ih godina i ostale europske države, s izuzetkom Rusije i Bjelorusije, vojno, financijski i politički podređene SAD-u. Sve drugo je iluzija. Dakle, temeljne države stare zapadne Europe izgubile su sposobnost strateškog djelovanja na svjetskoj razini. A manje države u srednjoj i istočnoj Europi tu sposobnost nikad nisu ni razviti mogle. Vratiti, to jest stvoriti tu sposobnost izrazito je mukotrpan i dugotrajan proces. Mi Europljani sami sebe lažemo kad govorimo o svojoj ulozi u svjetskoj politici. Gdje smo kad je riječ o Gazi? Pa nema ni Britanaca ni Francuza, onih koji su još prije stotinjak godina na Bliskom istoku crtali granice. A gdje smo u Ukrajini? Nema nas u pregovorima. Vode ih Amerikanci, Rusi i Ukrajinci, ali zato plaćamo ceh. Pa tko je tu lud? Na kraju krajeva, nama dobro poznati promatrači “sladoledari” tadašnje Europske zajednice pokazali su se nemoćnima kad smo 1991. godine bili žrtve brutalne vojne agresije u režiji Slobodana Miloševića. I što je dovelo do kraja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Promatrači “sladoledari”? Ne, nego Hrvatska vojska i partnerski odnos s Hrvatskim vijećem obrane i Armijom BiH, uz logističku i diplomatsku podršku SAD-a.
Express: Je li, po vama, u ovom trenutku Hrvatska dovoljno spremna ili otporna za dugoročne ekonomske posljedice sukoba na Bliskom istoku?
Neki dan je Hrvatska narodna banka objavila periodično izvješće posvećeno ocjenjivanju makroekonomskih i financijskih odnosa. U njemu se ugrubo kaže da se naš gospodarski model oslanja na snažnu domaću potrošnju, rast plaća i investicije iz EU fondova, što Hrvatsku dugoročno čini osjetljivom na vanjske šokove. Moje je uvjerenje da u Hrvatskoj ima dovoljno pameti da nastavimo s gospodarskim rastom, ali da pritom jačamo svoju energetsku i poljoprivrednu (prehrambenu) samodostatnost. Prelamanja u svijetu pokazuju da moramo ići u tom pravcu. Biti što samostalniji treba biti naš cilj.
Express: Hrvatska je 2003., u vrijeme vlade Ivice Račana, podržala Ameriku u napadu na Irak, a Vlada Andreja Plenkovića učinila je isto sad u slučaju Irana. Predsjednici Mesić i Milanović zauzimaju suprotne stavove?
I tad i danas ima razlika u vanjskopolitičkim pogledima na relaciji Vlada - Ured predsjednika. Za funkcionalnost naše političke zajednice nužno je da se ti pogledi, u duhu Ustava, usuglašavaju i da Hrvatska na planu vanjske i sigurnosne politike ima jedinstveni stav državnog vrha. Ne smijemo biti šarlatani, moramo biti ozbiljni. Vremena su hirovita. Express: Kako komentirate žestoke reakcije iz Izraela na izjave predsjednika Zorana Milanovića, o kojima se trenutačno raspravlja, i optužbe za antisemitizam, umjesto rasprave o ponašanju izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj. Ima li izraelski veleposlanik pravo diktirati s kojim zemljama, poput Irana, Hrvatska smije imati diplomatske odnose i može li odlučivati o zatvaranju veleposlanstava? - Naravno da Hrvatska kao neovisna, suverena država odlučuje o tome s kojim će državama imati diplomatske odnose. O tome uopće ne želim raspravljati.
Express: No neovisno o predsjedniku države, postavlja se pitanje zašto se svaka kritika politike Izraela proglašava antisemitizmom?
Antisemitizma je bilo, ima ga danas, bit će ga i u budućnosti. Zato i jest izazovno razlikovati neprijateljstvo prema Židovima, to jest antisemitizam, od kritike državne politike Izraela. Hod je to po tankoj žici. Usporedbe radi, zar mnogi katolici kritiku Katoličke crkve ne doživljavaju i kao kritiku katoličanstva?
Express: Zašto istaknuti desni predstavnici HDZ-a već godinama traže svoju političku potvrdu od Izraela? Zadnji primjer je posjet ministra Anušića Izraelu. Nekad smo davno imali simpatije ljevice prema Izraelu, ali danas se ta situacija promijenila?
Zato što u posljednjih 25 godina u Izraelu imamo “desne vlade”. I ljevica i desnica imale su i imaju određene simpatije prema Izraelu. Postoje, naravno, i predrasude. Express: Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić potvrdio je da Srbija posjeduje hipersonične balističke rakete zrak-zemlja, istaknuvši da ne namjerava nikoga napasti. Ipak, već mjesecima širi histeriju tvrdeći da se Srbija priprema za mogući napad Hrvatske, Albanije i Kosova. Istodobno, u Hrvatskoj svjedočimo verbalnom sukobu između Banskih dvora i Pantovčaka te blagom strahu od mogućeg ponovnog napada iz Srbije. Postoji li, prema vašemu mišljenju, realan razlog za takav strah i kako gledate na utrku u naoružanju između Hrvatske i Srbije?
Umjesto da nastoji poboljšati odnose s Hrvatskom, Aleksandar Vučić ih sustavno nastoji radikalizirati. To mu je očito isplativo, tako je to izračunao. Prije desetak godina krenuo je sa suludim pričama o fašizaciji u Hrvatskoj, da bi danas izdavao preporuke da se u Hrvatsku, u kojoj ima oko 25 tisuća “gastarbajtera” iz Srbije, ne putuje. Pa onda i neizravno prijeti hipersoničnim balističkim raketama. Volio bih da iz Srbije ne dolaze prijetnje. Ako treba, onda i Hrvatska mora imati takve rakete. Hrvatska mora biti obrambeno spremna.
Express: Opet je aktualizirana tema logora u Srbiji kroz koje su prošle tisuće hrvatskih branitelja i civila. Što, po vama, država treba napraviti?
Hrvati koji su u vrijeme Domovinskog rata prošli kalvariju u srbijanskim logorima trebaju dobiti odštetu, a tu odštetu treba konačno platiti Srbija, koja je odgovorna za postavljanje logora. Nasreću, kad sam bio ministar vanjskih i europskih poslova imali smo dovoljno hrabrosti oduprijeti se vanjskim, ali i domaćim pritiscima te smo ugradili tu obvezu u zajedničku pregovaračku poziciju Europske unije prema Srbiji. Ako želi u Europsku uniju, taj kriterij Srbija treba ispuniti, isto kao što ga je ispunila i Crna Gora.
