Već sedam godina borim se s rakom pluća. Bez Božje pomoći ne bi me bilo, rekao je u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list prvi general Zbora Hrvatske vojske i svojedobni zapovjednik HVO-a Ante Roso. Nažalost, preminuo je danas u 74 godini nakon duge i teške bolesti. Posljednje godine života proveo je na jugu Francuske, tamo je i dao veliki intervju za Večernjak lani. Pričao je kako ga liječnici u klinici u Montpellieru smatraju pravim medicinskim fenomenom. Nakon što bi mu redovito napravili analizu krvi, pričao je, dobivao je “pametne lijekove” koji su prilagođeni njegovu zdravstvenom stanju te ga tako, u kombinaciji s primjenom ostalih terapija, već godinama liječili.
Preuzimanjem zapovjedništva HVO-a, pitao ga je novinar Večernjaka, nekima je počeo smetati?
- Prvo što sam napravio bilo je raspuštanje logora u Hercegovini, koji su na međunarodnom planu štetili Hrvatskoj. To se nije svidjelo onima koji su na tome zarađivali, što mi je priznao i sam pokojni Mladen Naletilić Tuta. On me prije svoje smrti telefonski nazvao dva puta kako bi mi se ispričao. Prvi put sam ga saslušao do kraja, a drugi put baš i ne jer mi nije imao reći ništa više od onoga što sam već znao. Rekao sam mu da ga ne treba peći savjest jer mu opraštam, znajući da sve nije radio samoinicijativno.
Znate li tko je naredio ili po čijim uputama je radio, pitao je novinar Večernjaka.
- Znam. Prvi je put Tuta pokušao atentat u dogovoru s onima kojima je, kao i njemu, smetalo zatvaranje logora. Drugi pokušaj atentata bio je nakon što se nisam složio s “nečijim” zamislima o prepuštanja Bošnjacima dijela hrvatskog teritorija u srednjoj Bosni. To sam odlučno odbio, a osobno sam to prenio i ministru Gojku Šušku ukazavši mu na važnosti srednje Bosne za Hrvate i Hrvatsku. Osim toga, bio sam sentimentalno vezan za srednju Bosnu i nisam htio ni pomisliti da ja kao vojnik predvodim svoje ljude koji će s dva zavežljaja u rukama preko noći napustiti svoja stoljetna ognjišta.
Kako je ministar Šušak reagirao na tu vašu odluku?
- Da se razumijemo, ministar Gojko Šušak napravio je dosta dobrih stvari u Domovinskom ratu. Ali što se tiče BiH, tu nije bio na visini zbog lokalpatriotizma i onih koji su mu servirali kojekakve informacije. Rekao sam mu da je za Hrvatsku srednja Bosna jednako važna, ako ne i važnija od zapadne Hercegovine. Predsjednik Tuđman to je odmah shvatio i podržao me. Tuđman je uvijek bio principijelan kada je bilo pitanje o hrvatskom narodu u BiH. S vremenom smo HVO toliko ojačali da smo uz bolje naoružanje mogli dolinom rijeke Bosne spojiti većinu hrvatskih teritorija. Politički to Tuđmanu nije bilo prihvatljivo, on je imao svoje razloge, a ja sam, ne krijem, slušao Tuđmana. Ukazivao sam tada Tuđmanu, a i danas to mislim, da nama ne treba teritorij Bosne i Hercegovine, nego savezništvo s Bosnom i Hercegovinom.
Prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994., a onda i Splitskog sporazuma u srpnju 1995., potpisan je sporazum u Zagrebu i Sarajevu o potpunom prekidu neprijateljstva između HVO-a i Armije BiH, što je u konačnici dovelo do kasnijeg osnivanja Federacije BiH pod pokroviteljstvom SAD-a. Kako danas gledate na to razdoblje?
- General Delić i ja tada smo odradili vrlo težak posao. Iako je imao dosta otpora u svojim redovima, Delić je razumio što se događa kad su Amerikanci ušli u igru. Ne treba zaboraviti da je stanje u njihovim redovima bilo užasno, ljudi su im bili gladni, a mi smo bili sve jači. Njemu je sve to bilo jasno, pogotovo mu je bilo jasno nakon naših sarajevskih razgovora u bunkeru, kada sam tražio da i vi budete ondje kako bi sve bilo zabilježeno. E, taj razgovor bio je ključan jer su na njemu bili i Amerikanci i Englezi. Tada je odlučeno da se krene u zaustavljanje sukoba i rješavanje svih hrvatsko-muslimanskih problema. Taj sastanak i dogovor bili su ključni. Sjećate se da sam vam u bunkeru rekao da to treba biti zabilježeno jer će jednog dana netko postaviti pitanje kako je došlo do svega toga. E, došlo je zato što je netko, a taj netko sam bio ja, preuzeo inicijativu kako se više ne bi ginulo nizašto.
Zajednički stožer HVO-a i Armije BiH, koji je djelovao od sredine 1994. do kraja 1996. godine, nikad nije posve profunkcionirao kako je bio zamišljen. Ne čini li vam se da je to bilo i vaše lagano micanje iz zapovjedne strukture Hrvatske vojske?
- Ne. To je bila psihološka operacija da se stvari stabiliziraju između HVO-a i Armije BiH. Stožer je u početku funkcionirao jer je zbog saveznika morao funkcionirati, a što nekima u Armiji BiH nije odgovaralo. Njima potpuni prekid sukoba nije odgovarao jer su za financiranje rata dobivali golema sredstva iz muslimanskog svijeta. Zato im je cilj bio mene neutralizirati te su dva puta pokušali i atentat: prvi put kada su pucali u naš Audi u Sarajevu, a drugi put kad su pucali na francuski helikopter iznad Visokog u kojem sam letio sa svojom ekipom.
Znate li tko je stajao iza pokušaja tih atentata?
- Mišljenja sam kako je iza svega stajao dio struktura iz Muslimanske tajne službe koja je bila naslonjena na KOS, a čiji je eksponent bio Fikret Muslimović. On je ispred Armije BiH bio imenovan u taj naš Združeni stožer.
