Bio je to običan dan u Stockholmu, srijeda, 10. rujna 2003. godine. Anna Lindh, tadašnja ministrica vanjskih poslova i jedna od najomiljenijih švedskih političarki, iskoristila je poslijepodne za kupovinu s prijateljicom. Bez tjelohranitelja, u skladu s tradicijom švedske otvorenosti gdje se političari slobodno kreću među građanima, ušla je u prestižnu robnu kuću Nordiska Kompaniet (NK) u samom srcu grada. Tražila je odjeću za televizijsku debatu koja ju je čekala sljedeće večeri, a ticala se referenduma o uvođenju eura, čije je bila gorljiva zagovornica. No, umjesto debate, Švedsku je dočekala vijest koja je potresla temelje nacije.
Nekoliko minuta nakon 16 sati, dok je pregledavala odjeću na ženskom odjelu, prišao joj je muškarac i bez riječi je brutalno napao nožem. Zadobila je teške ubodne rane u prsa, trbuh i ruke. Hitno je prevezena u Karolinsku bolnicu, gdje su se liječnici cijelu noć borili za njezin život. Unatoč njihovim naporima, zbog teškog unutarnjeg krvarenja i oštećenja jetre, Anna Lindh preminula je sljedećeg jutra. Imala je 46 godina, dvoje djece i političku karijeru zbog koje se već tada o njoj govorilo kao o mogućoj nasljednici premijera Görana Perssona.
Napad je bio iznenadan, divljački i, prema iskazima svjedoka, djelovao je sustavno i promišljeno. Počinitelj je nakon napada pobjegao. Njegov bijeg pokrenuo je jednu od najvećih policijskih potraga u povijesti zemlje. Cijeli Stockholm bio je pod opsadom. Policija je uspostavila posebnu telefonsku liniju za dojave građana, a mediji su neprestano objavljivali sve dostupne informacije. Ključni trag došao je sa snimki nadzornih kamera unutar robne kuće.
Dva dana nakon napada, švedske novine su, unatoč policijskoj zabrani, objavile mutnu fotografiju muškarca za kojeg se vjerovalo da je ubojica. Slika je snimljena kamerom na katu iznad mjesta zločina i prikazivala je muškarca u sivoj majici s kapuljačom i bejzbolskom kapom. Iako loše kvalitete, fotografija je bila dovoljna da pokrene lavinu dojava. U blizini robne kuće, nedaleko od stanice podzemne željeznice, istražitelji su pronašli ključne dokaze koje je ubojica odbacio u bijegu - nož i dijelove odjeće. Na mjestu zločina pronađen je i otisak dlana za koji se vjerovalo da pripada napadaču.
Prvi pomak dogodio se 16. rujna, kada je uhićen jedan osumnjičenik, no pušten je tjedan dana kasnije bez podizanja optužnice nakon što je DNK analizom utvrđeno da nije počinitelj. Konačno, 24. rujna, dva tjedna nakon ubojstva, policija je objavila da je uhitila pravog osumnjičenika. Identificiran je kao Mijailo Mijailović, 24-godišnji švedski državljanin srpskog podrijetla. Uhićen je u predgrađu Stockholma. Dokazi protiv njega bili su neoborivi. Njegov DNK profil podudarao se s vlasima kose pronađenim na bejzbolskoj kapi odbačenoj blizu mjesta zločina, a i fizički je odgovarao muškarcu sa snimki nadzornih kamera.
Tko je Mijailo Mijailović?
Mijailo Mijailović rođen je u Stockholmu 6. prosinca 1978. godine. Njegovi roditelji, srpski imigranti iz Mladenovca, doselili su se u Švedsku krajem šezdesetih kao radnici. Kad mu je bilo šest godina, poslali su ga da živi s bakom i djedom u Srbiji, gdje je pohađao školu. U Švedsku se vratio početkom ratova u Jugoslaviji. Srednju školu je upisao, ali ju je napustio u drugom razredu. Školski kolege kasnije su ga opisivali kao "vuka samotnjaka".
Njegova mladost bila je obilježena problematičnim ponašanjem i nasiljem. Godine 1997., s 18 godina, osuđen je za teški napad nakon što je kuhinjskim nožem izbo vlastitog oca. Njegov otac je bio alkoholičar i često je zlostavljao Mijailovu majku i djecu. Psihijatrijska procjena provedena tijekom tog suđenja zaključila je da Mijailović ima "dugotrajne psihičke probleme". Unatoč tome, osuđen je samo na uvjetnu kaznu. Njegov kriminalni dosje nastavio se puniti: 1999. osuđen je zbog ilegalnog posjedovanja oružja (nosio je nož), a iste godine i zbog prijetnji mladoj djevojci i njezinoj majci. Švedski mediji su nakon ubojstva Anne Lindh otkrili da je Mijailović bio otpušten iz psihijatrijske ustanove samo pet dana prije napada, što je pokrenulo ozbiljna pitanja o sustavu.
Nakon uhićenja, Mijailović je isprva nijekao bilo kakvu umiješanost. Međutim, suočen s čvrstim dokazima, 6. siječnja 2004. priznao je zločin. Njegov odvjetnik Peter Althin izjavio je da je to bio "nasumičan čin", a ne politički motiviran napad. Tijekom suđenja, koje se odvijalo od 14. do 17. siječnja 2004., Mijailović je iznio bizarnu obranu. Tvrdio je da su mu glasovi u glavi, čak i glas Isusa, naredili da napadne.
- Nisam mogao izdržati glas, govorio je 'napadni, napadni' - rekao je na sudu, tvrdeći da se ne sjeća detalja samog napada. Inzistirao je da nije imao namjeru ubiti ministricu.
- Nadao sam se da će preživjeti - izjavio je.
Sud mu nije povjerovao. Psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno je da u trenutku ubojstva nije bio neuračunljiv, a sud je u ožujku 2004. zaključio da je djelovao s namjerom ubojstva, osudivši ga na doživotni zatvor. Međutim, pravna bitka nije bila gotova. U srpnju iste godine, prizivni sud preinačio je presudu. Nakon novih vještačenja koja su zaključila da je u vrijeme ubojstva ipak bolovao od teške duševne bolesti, doživotni zatvor zamijenjen je kaznom prisilnog psihijatrijskog liječenja. Ta je odluka izazvala bijes javnosti, jer je otvarala mogućnost da ubojica bude pušten na slobodu za nekoliko godina ako liječnici procijene da je izliječen. Tužiteljstvo se žalilo Vrhovnom sudu Švedske, koji je u prosincu 2004. donio konačnu odluku. Vrhovni suci su poništili odluku prizivnog suda, utvrdivši da, iako Mijailović pati od poremećaja ličnosti, to se ne može smatrati "teškom duševnom bolešću" koja bi opravdala smještaj u psihijatrijsku ustanovu umjesto zatvora. Vratili su mu kaznu doživotnog zatvora.
Annu Lindh su prevezli u bolnicu gdje je preminula
Godinama kasnije, u kolovozu 2011., Mijailović je u ekskluzivnom intervjuu za list Expressen priznao šokantnu istinu. Cijela priča o glasovima bila je laž.
- Izmišljao sam kako bih dobio psihijatrijsko liječenje. Sve je bilo izmišljeno. Nisam čuo glasove - rekao je, objasnivši da je vjerovao kako će život u bolnici biti lakši od zatvora. Otkrio je i stvarni motiv: duboku mržnju prema svim političarima, koje je krivio za svoj propali život i osjećaj da je "čovjek bez budućnosti".
- Vjerovao sam da su političari korijen svega zla - kazao je. Priznao je da je to bila Anna Lindh sasvim slučajno. Sreo ju je na ulazu u robnu kuću, prepoznao je i odlučio napasti. Čak je otkrio da je dan prije razmišljao o napadu na drugog političara, Larsa Leijonborga, vođu Liberalne stranke, ali tada nije imao nož sa sobom.
Postojala je i druga teorija, posebno intrigantna zbog Mijailovićeva srpskog podrijetla.
Anna Lindh bila je ministrica vanjskih poslova u razdoblju nakon rata na Kosovu i zauzimala je političke stavove koji su u dijelu srpske javnosti izazivali bijes. Zato se počelo nagađati da je ubojstvo osveta zbog švedske politike prema Srbiji ili zbog Lindhina odnosa prema NATO bombardiranju Srbije 1999. godine. Ni za tu teoriju nikada nije pronađen dokaz. Štoviše, Mijailović je kasnije tvrdio nije ni znao za Lindhine izjave o NATO-u i Srbiji.
Referendum o euru
Ubojstvo je imalo trenutačne političke posljedice. Referendum o euru trebao se održati samo četiri dana nakon napada, 14. rujna. Anna Lindh bila je vodeća zagovornica uvođenja eura. Kampanja je bila žestoka, Lindh je čak primala i agresivna pisma i poruke. Ministarstvo vanjskih poslova kasnije je potvrdilo da je bilo poruka s vrlo grubim sadržajem, premda ih sigurnosne službe tada nisu procijenile kao konkretne prijetnje njezinu životu.
Njezina smrt je zaustavila sve. Televizijske postaje obustavile su emitiranje reklama, a političke stranke su se složile da neće biti daljnjih debata. Referendum je ipak održan. Unatoč spekulacijama da bi suosjećanje prema ubijenoj ministrici moglo potaknuti glasače da zaokruže "za", Šveđani su uvjerljivo odbili euro: 55,9 posto glasalo je protiv, a 42 posto za.
Premijer Göran Persson na referendumu za euro
Tuga je preplavila zemlju. Deseci tisuća ljudi spontano su se okupljali u središtu Stockholma, ostavljajući cvijeće i paleći svijeće. Službena komemoracija održana je u Gradskoj vijećnici u Stockholmu, gdje su se od Anne Lindh oprostili švedski kralj Carl XVI Gustaf, premijer Göran Persson i brojni međunarodni dužnosnici. U čast Anne Lindh osnovan je Memorijalni fond koji dodjeljuje godišnju nagradu osobama koje se bore protiv ravnodušnosti, predrasuda i nepravde. Po njoj je nazvana profesura na Sveučilištu Harvard, kao i knjižnica na Švedskom nacionalnom obrambenom koledžu. Sobe u zgradama Europskog vijeća i Europskog parlamenta u Bruxellesu također nose njezino ime.
Ubojstvo koje je promijenilo Švedsku
Anna Lindh tog 10. rujna nije imala zaštitu jer švedska sigurnosna policija nije smatrala da postoji konkretna prijetnja. To će nakon njezine smrti postati predmet goleme kritike.
Švedska se desetljećima ponosila političkom kulturom u kojoj ministri hodaju ulicama, voze se javnim prijevozom i odlaze u trgovine gotovo poput svih ostalih građana. Ubojstvo premijera Olofa Palmeа 1986. već je jednom brutalno pokazalo koliko takva otvorenost može biti opasna. Palme je bez tjelohranitelja sa suprugom izašao iz kina u Stockholmu kada mu je ubojica prišao na ulici i pucao mu u leđa.
Njegovo ubojstvo desetljećima je hranilo niz teorija o tome tko je stajao iza atentata - od kurdskog PKK-a i južnoafričkih tajnih službi do švedskih desničarskih krugova. U jednom trenutku pojavila se i tzv. jugoslavenska veza: tvrdnje da je u atentat mogla biti umiješana UDBA, odnosno služba državne sigurnosti tadašnje Jugoslavije, navodno kako bi se za ubojstvo okrivila hrvatska politička emigracija. Ta je teorija ponovno privukla pozornost 2011. nakon iskaza bivšeg udbaškog operativca Vinka Sindičića, ali nikada nije potvrđena, a švedski istražitelji nisu je prihvatili kao dokazano objašnjenje Palmeove smrti.
Ubojstvo Anne Lindh sedamnaest godina poslije bilo je zato drugi strašan udarac zemlji koja je već jednom izgubila jednog od svojih najvažnijih političara upravo dok se bez zaštite kretao središtem Stockholma.
Švedska sigurnosna služba (Säpo) je poslije priznala da je događaj fundamentalno promijenio način na koji procjenjuje opasnost. Više se nije gledalo samo postoji li konkretna prijetnja određenom političaru nego i takozvani latentni rizik - mogućnost da poznata osoba slučajno naiđe na nekoga tko će je napasti upravo zato što je prepoznatljiva. Broj tjelohranitelja u godinama nakon ubojstva znatno je povećan.
