U ranu jesen 1974. u pojedinim dijelovima Europe s neba su počele padati ptice. Mnoge su bile mrtve, a dio njih od toga je dijelila tanka nit. Spas od umiranja stotinama tisuća lastavica u listopadu te godine donijeli su ljudi. Ornitolozi, poljoprivrednici, radnici, čelnici velikih kompanija ujedinili su snage, usprotivili se nemilosrdnoj prirodi i barem na trenutak osvjetlali obraz ljudskoj vrsti koja ekološke katastrofe češće izaziva no što ih sprječava. Jedni su nesretne životinjice skupljali s tla, drugi su im otvorili vrata toplih prostorija, treći ih nutkali hranom iz vlastitih ruku. A to je bio tek početak.
Sve je počelo još krajem rujna te godine, kada su u dijelu središnje Europe, prvenstveno na području oko Alpa u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, temperature naglo pale. Selice, uglavnom lastavice i čiope, koje obično u to doba godine kreću prema toplijim južnim krajevima ostale su bez hrane, a samim time i bez snage za nastavak selidbe i prelazak Alpa. Zbog toga su bile prisiljene ostati ondje gdje ih je hladnoća zatekla i čekati da ponovno grane sunce. No, ono se nikako nije pojavljivalo na nebu, a iscrpljenim životinjicama vrijeme je nemilosrdno istjecalo. Tada su uskočili ljudi, odlučivši preuzeti dio njihova puta i ispisavši priču koja više nalikuje na scenarij za kakav igrani film nego na povijesnu činjenicu.
Problem nije nastao tijekom jedne hladne noći. Prema retrospektivi meteorološke redakcije švicarskog javnog servisa SRF, krajem rujna 1974. počelo je razdoblje hladnog i vlažnog vremena koje je potrajalo sedam tjedana. Ptice su čekale priliku za nastavak selidbe, ali vremenski prozor nije se otvarao. Početkom listopada stanje je postalo kritično, a Švicarski ornitološki institut u Sempachu pokrenuo je veliku akciju. Udruge za zaštitu životinja i ptica te lokalno stanovništvo skupljali su iscrpljene životinje i donosili ih na sabirna mjesta. Odatle su ih slali prema Ticinu, švicarskom području južno od Alpa, i dalje prema Sredozemlju.
Za lastavice je takav zastoj predstavljao puno više od neugodnog čekanja. Ove selice hranu love u letu, pa njihov opstanak ovisi o kukcima koje mogu uhvatiti u zraku. Međutim, kada zahladi i danima pada kiša, potraga za hranom postaje sve teža, a to se u ovom slučaju dogodilo upravo u trenutku kada je pticama trebala energija za dug put. Ornitolog Livio Rey iz Sempacha objasnio je svojedobno za švicarski portal Watson da lastavice ne stvaraju velike masne zalihe poput nekih drugih selica, nego moraju neprestano pronalaziti kukce. Kiša im dodatno otežava let jer im smoči perje, koje tada slabije izolira tijelo. Glad, vlažnost i gubitak topline tako se međusobno pojačavaju. Tako nemoćne i iscrpljene, i te 1974. ptice su se stale skupljati na prozorima i žicama, nemajući čime nadoknaditi potrošenu snagu.
Akcija za spas ptica pokrenute su duž Alpa, od Švicarske, preko Austrije, do Njemačke. Kako je svojedobno izvijestio njemački javni servis WDR aktivist Rolf Gogné iz okolice njemačkog Hanaua među prvima je prepoznao razmjere katastrofe i okupio pomagače. Poljoprivrednici su volonterima javljali o lastavicama koje su se gomilale u stajama, a baš kao i u Švicarkoj, umjesto da krenu dalje, i ondje su ostajale su bez hrane te ugibale. U akciju spašavanja nesretnih životinja ubrzo su se uključile i velike prijevozničke kompanije, odlučivši prevesti određen broj selica u toplija područja. Zrakoplovi s pticama polijetali su iz Frankfurta, okolice Stuttgarta i drugih njemačkih krajeva, dok su neke skupine preko Alpa putovale željeznicom. Prema nekim procjenama, na taj na način, uz neke lokalne akcije spašavanja, prevezeno oko dva milijuna lastavica. Sve akcije imale su isti cilj: prenijeti iscrpljene ptice u područja gdje će ponovno moći pronaći hranu, skupiti snagu i krenuti put svog konačnog odredišta na sunčanom jugu.
Iz tog je vremena ostalo zabilježeno i svjedočanstvo Guida Viela, stanovnika švicarskog kantona Aargau, koji se pola stoljeća poslije za SRF prisjetio spašavanja. Ispričao je kako su iscrpljene lastavice padale na tlo, a mnoge pritom uginule. Preživjele je skupljao i s prijateljima njegovao noćima. Na radnome mjestu u lokalnoj istraživačkoj ustanovi razvukao je uzice na kojima su ptice sjedile zbijene jedna uz drugu. Hranio ih je pincetom, usitnjenim mljevenim mesom i posebnim pripravkom koji im je trebao povratiti snagu. Mnoge su bile toliko oslabjele da su otvarale kljunove čim bi ugledale njegovu ruku s hranom. Viel nije mogao naknadno izračunati koliko je ptica prošlo kroz njegove i ruke ostalih volontera koji su se pobrinuli za ptice, ali tvrdio je da su pomogli tisućama.
Još jedan pogled na te dane sačuvan je u uspomenama Theres Gaber, objavljenima u listu Anzeiger von Saanen. Imala je deset godina, a dio priče rekonstruirala je iz očevih kazivanja. Lastavice su se skupljale oko elektrane Sanetsch u Švicarskoj, privučene toplinom. Kada su radnici otvorili vrata turbinske dvorane, ptice su uletjele i zaposjele dizalicu, kabele i izbočine. Ni snažna buka postrojenja nije ih otjerala iz tog privremenog utočišta. Ubrzo su, ispričala je Theres, u elektranu stigli pomagači s baterijskim svjetiljkama. Jedan se penjao na dizalicu, hvatao ptice i spuštao ih u košarici na užetu, dok su ih drugi premještali u pripremljene kutije. Djevojčica se sjećala kutija u stubištu i zabrane da ih otvara. Znatiželja je morala ustupiti mjesto miru koji je bio potreban iscrpljenim životinjama.
Ptice su umirale od iscrpljenosti i gladi
Velika europska akcija spašavanja bila je sastavljena od mnoštva takvih, naizgled malih intervencija. Netko je imao topao prostor, netko automobil, netko nekoliko slobodnih sati. Netko je mogao organizirati sabirno mjesto ili osigurati kutije. Nijedna od tih uloga sama nije bila dovoljna, ali zajedno su stvarale put do sigurnijeg odredišta za ptice. Prije svakog prijevoza trebalo je ptice pronaći, zbrinuti i pripremiti za put.
Jednu od ključnih uloga u ovoj priči odigrali su već spomenuti prijevoznici. Kako podsjeća Swissinfo, lastavice su prema toplijim područjima putovale automobilima, vlakovima i zrakoplovima. Uz Iberiu, Air France, Lufthansu i druge, i Swissair je bio među kompanijama koje su prihvatile neobičan teret u kartonskim kutijama. Ti su letovi bili možda i najupečatljiviji prizori čitave akcije, no za ptice je jednako važna bila skrb prije ukrcaja. Pista je, naime, bila tek jedna postaja na putu koji je počinjao ondje gdje ih je netko podignuo s tla.
Posebno vrijedan zapis o onome što se događalo na odredištu sačuvala je njemačka organizacija za zaštitu prirode NABU. Na njezinoj je stranici objavljen tadašnji Gognéov izvještaj o letu Lufthanse iz Frankfurta za Genovu 18. listopada 1974. U Boeingu 727 bilo je 140 putnika i približno 2000 lastavica. Autor je zabilježio pažljivo spuštanje aviona i otvaranje kutija petnaestak minuta nakon slijetanja. Od oko 2000 ptica, četrdeset nije preživjelo. Preživjele lastavice pokućarke ubrzo su počele tražiti hranu, dok su piljci najprije uređivali perje. Bio je to ohrabrujući prizor, bez obzira na spomenute gubitke.
S obzirom da su se akcije održavale na više lokacija, teško je sa sigurnošću procijeniti koliko je točno ptica spašeno te jeseni. Ornitolog John C. Reid u radu objavljenom 1981. u časopisu Egretta, pozivajući se na ranija istraživanja, navodi da je iz Švicarske između 4. listopada i 11. studenoga 1974. avionima i vlakovima na jug prevezeno najmanje 470.000 ptica. SRF-ova meteorološka retrospektiva govori pak o više od pola milijuna prikupljenih i prevezenih selica. Riječ je o podacima za švicarski dio akcije, dok se veće procjene odnose na širi međunarodni pothvat. Valja imati na umu kako broj prevezenih ptica pritom nije isto što i broj onih koje su dočekale sljedeće proljeće.
Prevesti pticu na jug nije isto što i pratiti je sve do zimovališta. Reid je u svojem radu upozoravao da se događaji 1974. ne mogu svesti na jedan uzrok te je razmatrao i moguće promjene selidbenog nagona. Hladno razdoblje pogodilo je ptice koje su već prošle kroz neobičnu godinu, s poremećajima u vremenskim uvjetima i razmnožavanju. Takva znanstvena rasprava ne poništava trud pomagača, no pokazuje koliko je teško naknadno odgovoriti na pitanje koliko ih je, nakon puštanja, doista nastavilo put i preživjelo zimu. No, ostaje činjenica da je pomoć pružena stotinama tisuća životinja, iza čega je stajao izniman angažman ljudi.
Akcija je ostavila trag i izvan ornitoloških zapisa. Kako podsjeća SRF u prilogu o njezinu glazbenom odjeku, francuski šansonijer Gilbert Bécaud iste je godine objavio pjesmu ''L’Hirondelle'', odnosno ''Lastavica'', za koju ga je nadahnula priča o spašavanju ptica. Rudi Carrell je pak 1975. objavio ''Wann wird’s mal wieder richtig Sommer'', pjesmu koja priziva pravi ljetni sunčani ugođaj i osvrće se na mokru, hladnu prethodnu godinu. Neobična jesen tako je ušla i u popularnu kulturu.
Pedesetak godina poslije, ova priča otvara i manje spektakularno pitanje: koliko prostora ostavljamo lastavicama kada nema ovakve izvanredne katastrofe? U priručniku Ornitološkog instituta u Sempachu o pomoći lastavici pokućarki naglašava se njezina povezanost s ljudskim građevinama i stočarskim gospodarstvima. Promjene u poljoprivredi, nestanak dostupnih mjesta za gniježđenje i smanjena tolerancija prema pticama utječu na dugoročnu budućnost vrste. Očuvana gnijezda, dostupne staje i okoliš bogat kukcima nemaju dramatičnost zrakoplova punog lastavica, ali upravo takvi uvjeti omogućuju da ptice odgoje mlade i krenu na selidbu dovoljno snažne.
Danas kao da svi manje vodimo računa o tim detaljima, dovodeći u pitanje opstanak, ne samo lastavica, nego i mnogih drugih životinjskih vrsta. Upravo zbog toga trebali bismo se zamisliti nad pričom o neobičnom spašavanju u jesen 1974. u kojoj su ljudi pokazali empatiju i odgovornost kakvu, na žalost, viđamo sve rjeđe.
