Još koji tjedan i livade i šume na sjeveru Sjedinjenih Američkih država i na jugu Kanade obojit će jedinstveni narančasto-crni prizori. Te su dvije boje, naime, karakteristične za jednu od najposebnijih vrsta leptira na planeti, čija ''supergeneracija'' na svijet stiže upravo u tom dijelu sjevernoameričkog kontinenta. Njihovu ljepotu savršeno ilustrira i njihovo ime. Monarsi.
No, stanovnici tog dijela Sjeverne Amerike neće imati priliku dugo uživati u njihovu društvu. Nedugo nakon što zalepršaju krilima tankima poput najfinijeg papira, monarsi će krenuti prema planinskim šumama središnjeg Meksika. Pred njima će biti putovanje dugo nekoliko tisuća kilometara, kroz oluje, sušu, prometnice, poljoprivredna područja i krajolike u kojima je sve manje biljaka potrebnih za njihov opstanak.
Leptir monarh, latinskog naziva Danaus plexippus, jedan je od najpoznatijih selaca životinjskog svijeta. Svake jeseni istočna sjevernoamerička populacija kreće na put dug oko 4800 kilometara, prema meksičkim državama Michoacán i México, gdje zimu provodi u hladnim i vlažnim šumama jele oyamel. Ondje se milijuni leptira skupljaju na deblima i granama, i to u tolikom broju da se pod njihovom težinom grane često savijaju. UNESCO, koji je Rezervat biosfere leptira monarha uvrstio na Popis svjetske baštine, opisuje prizor njihova zajedničkog uzlijetanja kao šum nalik laganoj kiši.
Već na prvi pogled jasno je kako njihovo putovanje nije tek sezonska selidba. Monarsi koji u jesen stignu u Meksiko pripadaju takozvanoj migracijskoj ili ''supergeneraciji''. Dok leptiri ljetnih generacija najčešće žive tek nekoliko tjedana, ovi putnici mogu preživjeti šest do osam mjeseci. Ne žure s razmnožavanjem, nego energiju čuvaju za dug let prema jugu, prezimljavanje i prvi dio povratka, stoji, među ostalim, na službenoj stranici Monarch Joint Venture, posvećenoj očuvanju ove posebne vrste.
Fascinantna je i činjenica da leptiri ne završavaju svoj put u Meksiku. Njihovo putovanje nakon prezimljavanja nastavlja se u proljeće, kada ponovno polijeću, ovoga puta prema Teksasu i drugim južnim područjima SAD-a, gdje će položiti jaja i završiti svoj životni ciklus. Njihovi potomci nastavljaju prema sjeveru, a zatim to čine i sljedeće generacije, sve dok ponovno ne stignu sve do Kanade gdje će u ranu jesen opet na svijet doći ''super-leptiri''. Cijeli životni vijek monarha tako pomalo nalikuje štafeti, a znanstveni pregled navigacijskih mehanizama monarha pokazuje da su za ponovno naseljavanje sjevernih područja potrebne najmanje dvije proljetne i ljetne generacije.
Uz izdržljivost, ono što posebno fascinira kad je riječ o monarsima jest i njihova sposobnost snalaženja. Leptiri koji kreću prema Meksiku, dakako, nikada prije nisu bili ondje. Unatoč tome, pronalaze ista planinska područja na kojima su zimovali njihovi preci. Istraživanja upućuju na to da se orijentiraju pomoću Sunca i unutarnjeg biološkog sata, koji im omogućuje da prilagođavaju smjer kako se Sunce pomiče nebom. Znanstvenici Steven M. Reppet i Jacobus C. de Roode u svom stručnom radu Demystifying Monarch Butterfly Migration, posvećenom ovoj vrsti leptira pišu kako u navigaciji važnu ulogu imaju osjetila smještena u ticalima, dok se sve više proučava i genetska osnova migracijskog ponašanja.
Na putu se zaustavljaju na cvjetovima kako bi uzeli nektar i obnovili masne zalihe. Za njihov je život posebno važna svilenica, biljka na kojoj ženke polažu jaja i kojom se hrane gusjenice. Otrovne tvari iz svilenice ostaju u njihovu tijelu pa narančasto-crna krila predatorima služe kao upozorenje da leptir nije ukusan zalogaj. Nestajanje svilenice zbog herbicida, intenzivne poljoprivrede i promjena u korištenju zemljišta zato izravno ugrožava nove generacije.
Jedinstveni prizori iz rezervata EL Rosario u Meksiku
Ipak, ove godine stigla je i ohrabrujuća vijest. Prema istraživanju meksičke Nacionalne komisije za zaštićena prirodna područja i WWF-a, kolonije monarha tijekom zime 2025./2026. zauzimale su 2,93 hektara šume, odnosno oko 64 posto više nego prethodne zime. Broj leptira ne utvrđuje se pojedinačnim prebrojavanjem, nego mjerenjem površine šume koju njihove kolonije prekrivaju. Rast je važan znak oporavka, ali stručnjaci upozoravaju da jedna dobra sezona još ne znači da je dugoročna opasnost prošla.
Njihova brojnost snažno ovisi i o vremenu. Suša može smanjiti količinu nektara na migracijskom putu, nagle hladnoće mogu uništiti čitave kolonije, a visoke temperature poremetiti vrijeme razmnožavanja i polaska. Dodatni problem predstavlja nestajanje meksičkih šuma u kojima prezimljuju. Premda se područja rezervata štite, ilegalna sječa i prenamjena okolnog zemljišta i dalje mijenjaju osjetljivu mikroklimu koja leptirima omogućuje da prežive zimu.
Znanstvenici danas pokušavaju pratiti njihovo putovanje modernom tehnologijom koja je sve do nedavno bila nezamisliva. U novijem projektu iz 2025. istraživači su na monarhe postavili sićušne odašiljače i pratili ih dok su prelazili jezero Erie, skupljajući tako podatke o stvarnim rutama, zaustavljanjima i korištenju vjetra. Takva istraživanja mogla bi otkriti gdje leptiri najčešće stradavaju i koja su odmorišta presudna za njihov opstanak.
U njihovoj prvoj luci, Meksiku, promatranje veličanstvenih monarha postalo je važan oblik ekoturizma. Najpoznatija odredišta su svetišta El Rosario i Sierra Chincua u saveznoj državi Michoacán te Piedra Herrada u Državi Meksiko, smještena u planinskim šumama stotinjak kilometara zapadno od Ciudad de Méxica. Sezona posjeta uglavnom traje od studenoga do ožujka, dok su leptiri najbrojniji i najaktivniji za sunčanih dana tijekom siječnja i veljače. Do kolonija se dolazi pješice strmim šumskim stazama, a na pojedinim lokacijama dio puta moguće je prijeći i na konju. Zbog nadmorske visine veće od 3000 metara posjet može biti fizički zahtjevan, no to ne sprječava istinske ljubitelje prirode da se odvaže na tu avanturu kako bi uživali u jedinstvenim prizorima.
Kad sunce zagrije šumu, leptiri se odvajaju od grana i počinju kružiti među posjetiteljima, stvarajući prizor koji se često opisuje kao živa snježna mećava. Turisti pritom moraju ostati na označenim stazama, govoriti tiho, ne dirati leptire i paziti kamo gaze jer se mnogi monarsi odmaraju na tlu. Prihodi od ulaznica, vođenja, jahanja, hrane i lokalnih rukotvorina važni su stanovnicima okolnih naselja te stvaraju gospodarski razlog za očuvanje šume. Iako velik broj posjetitelja zahtijeva stroga pravila kako buka, otpad i gaženje ne bi ugrozili osjetljivo zimovalište, u Meksiku tvrde kako u rezervatu sve funkcionira kako treba. Primjer je to odgovorno organiziranog turizma koji je na neki način postao saveznik zaštite monarha.
Priča o monarsima fascinantna je iz više razloga. Uz jedinstven doživljaj koji omogućuje pogled na velike zajednice narančasto-crnih ljepotana i za leptirski svijet gotovo nevjerojatnu dugovječnost, ono što možda najviše fascinira kad je riječ o ovom čudu prirode jest ''pamćenje'' koje nije ograničeno na jedinke. Karta puta dugog tisućama kilometara, koji prolaze iz godine u godinu, očito je opisana u gene čitave vrste.
