Bilo je jutro, travanj 1934. Iz sanduka na južnoj strani jezera Edersee, u blizini Vöhla, otprilike 50 kilometara jugozapadno od Kassela u Njemačkoj, puštene su dvije jedinke rakuna. To je bio početak njihova života u Njemačkoj. Otprilike 11 godina kasnije zbio se još jedan događaj koji je pridonio širenju njihove populacije. Pred kraj Drugog svjetskog rata saveznički bombarderi pogodili su farmu za proizvodnju krzna u Brandenburgu. Dio rakuna s farme pobjegao je u prirodu. Ovaj sjevernoamerički sisavac tako se dobro prilagodio novom okolišu da zabrinuti stručnjaci danas kažu: Imamo pošast.
Rakuna se u Njemačkoj može sresti u šumama, na rubovima gradova, u dvorištima, na tavanima, u kantama za smeće gdje prebiru u potrazi za hranom... Ondje je odavno prestao biti egzotična životinja koju se može vidjeti tek u zoološkom vrtu. Populacija je posljednjih desetljeća snažno rasla i danas se procjenjuje na oko dva milijuna jedinki.
U nekim dijelovima zemlje rakuni su toliko udomaćeni da su postali gradski stanovnici. U urbanom području Kassela, grada kojeg često zovu " europskom prijestolnicom rakuna", prema procjenama, živi oko 30.000 rakuna. I prave brojne probleme. Penju se posvuda, ulaze u kuće i druge objekte, a pritom mogu napraviti popriličnu štetu. "Stvarno su pametni, sposobni su popeti se gotovo svugdje“, kaže njemačka ekologinja Berit Michler iz Instituta Thünen za BBC. Njihova snalažljivost u kombinaciji s prepoznatljivom crnom prugom preko očiju koja im daje lopovski izgled, jedan od razloga zbog kojih su stekli reputaciju lukavih "bandita".
Njihova prošlost odnosno povijest nastanjivanja povezana je s najmračnijem dijelom njemačke povijesti, s nacistima. Konkretno, sa zloglasnim nacističkim moćnikom Hermannom Göringom. Barem se dugo tako mislilo. Rakuni su se u to vrijeme u Njemačkoj uzgajali radi krzna. Desetljećima se u Njemačkoj prepričavalo kako je rakune u prirodu osobno pustio Hermann Göring. Prema toj legendi, Göring koji je, između ostalog, bio zadužen za lovstvo i šumarstvo, odlučio je obogatiti njemačku faunu sjevernoameričkim životinjama. Ta priča bila je toliko popularna da su je, prema riječima Eberharda Leichta, bivšeg voditelja šumarskog ureda u Vöhlu, prenosili turistički vodiči, lokalni političari i velik dio stanovništva. "Neki ljudi čak su vjerovali da je Göring osobno nazočio puštanju", kaže Leicht za BBC. Lokalni dužnosnici sumnjali su u tu verziju događaja, no ona se širila jednako brzo kao i sama populacija rakuna. Rakuni su zbog toga, kaže Leicht. dospjeli čak i na naslovnice britanskih tabloida.
Problem je, međutim, što arhivski dokumenti ne potvrđuju takvu verziju događaja. Leicht je odlučio istražiti što se zapravo dogodilo te je pronašao dokumentaciju prema kojoj je doista postojao zahtjev da se u okolici jezera Edersee, nedaleko od Kassela, u prirodu puste dva para rakuna. Cilj je bio svojevrsno "obogaćivanje faune". Zahtjev je podnesen u vrijeme kada je Göring bio nadležan za šumarstvo i lovstvo, što je vjerojatno i pomoglo stvaranju kasnijeg mita o njegovim zaslugama za taj čin. No, dokumenti ne pokazuju da je Göring osobno donio odluku niti da je imao bilo kakvu posebnu ulogu u cijelom postupku.
"Nema nikakvih naznaka da su političari poput Göringa, kao člana nacističke vlade, utjecali na odluku", kaže Leicht. Arhivski zapisi, prema njegovu istraživanju, pokazuju da je cijeli postupak bio tek administrativna stvar. Štoviše, rakuni su u prirodu pušteni prije nego što je zahtjev uopće bio formalno potpisan.
Alain Frantz, kustos zoologije u Prirodoslovnom muzeju Luksemburga za BBC također kaže kako je povezanost rakuna s nacističkim vrhom više proizvod kasnijeg prepričavanja nego stvarne povijesti. "Mislim da je to više britanska opsesija", kaže Frantz.
S vremenom otvorilo se još jedno važno pitanje: je li današnja njemačka populacija nastala od samo nekoliko životinja puštenih 1934. godine i onih nekoliko godina kasnije ili su joj pridonijele i druge skupine? Odgovor su ponudila genetska istraživanja. Frantz i njegovi suradnici analizirali su DNK više od 400 rakuna iz različitih dijelova Njemačke. Rezultati su pokazali da u zemlji postoje različite genetske skupine, što je potvrdilo da su se tijekom povijesti dogodila najmanje još dva značajna unošenja. Jedne su se populacija razvile u istočnoj Saskoj, nedaleko od češke granice, a druga u planinama Harz na sjeveru zemlje.
To je važno i zbog same biologije vrste. Da je cijela njemačka populacija nastala od samo nekoliko početnih životinja, dugotrajno križanje bliskih srodnika moglo bi izazvati ozbiljne genetske probleme. Više odvojenih unosa objasnilo je zašto se to nije dogodilo u razmjerima koji bi se očekivali. U međuvremenu su rakuni nastavili širiti svoj areal. Iz Njemačke su prelazili u susjedne države, među ostalim Nizozemsku, Češku i Švicarsku. Danas obitavaju u brojnim europskim državama, od Španjolske i Švedske do Grčke.
Njihovu širenju pogoduje iznimna prilagodljivost. Rakun može živjeti u različitim staništima, a posebno mu odgovaraju područja u blizini vode, šume, močvare, ali i gradovi u kojima lako dolazi do hrane. Nisu pritom svi europski rakuni potomci njemačkih životinja. U različitim dijelovima kontinenta bilo je novih bjegova i puštanja iz zatočeništva. Zabilježeni su slučajevi bijega iz zooloških vrtova, a rakuni su se u Europi desetljećima držali i kao kućni ljubimci te uzgajali zbog krzna i lovstva. "Općenito govoreći, prilično dobro bježe", kaže Frantz.
Kako je broj rakuna rastao, tako je rastao i sukob s ljudima. Rakuni su poznati po tome da se uvlače u objekte i traže hranu ondje gdje je ima najviše. Njihove spretnosti posebno dolaze do izražaja u gradovima. Mogu se popeti na krovove, proći kroz male otvore i nastaniti se na tavanima. Ondje nerijetko ostavljaju izmet, raznose izolaciju i oštećuju imovinu. Poznato je i njihovo ponašanje koje stručnjaci nazivaju zajedničkim toaletima. Veći broj jedinki koristi isto mjesto za obavljanje nužde, pa takve nakupine mogu nastati u blizini ili čak unutar ljudskih nastambi.
Problemi su ponekad poprilično bizarni. U Erfurtu je jedan rakun tijekom božićnog sajma 2019. došao do kuhanog vina. Životinja je nakon konzumacije kuhanog vina teturala gradom i na kraju se srušila. Deutsche Welle tada je zabilježio i riječi glasnogovornika tamošnje policije: "Bio je pijan. No, alkotest nismo proveli." Nažalost, priča o božićnom rakunu imala je tužni epilog. S obzirom na to da je po zakonu invazivna vrsta, na kraju su ga ustrijelili.
Njemački mediji zbog svega navedenog često rakune u izvještajima zovu "pošasti", "malim gangsterima" ili "hordama". Šteta koju naprave vlasnicima kuća i drugim objektima može biti značajna. Među stručnjacima se pak vodi mnogo ozbiljnija rasprava o tome jesu li prijetnja i okolišu. Jedna skupina znanstvenika smatra da rakuna treba promatrati kao invazivnu vrstu koja može ugroziti domaće životinje. Drugi upozoravaju da se njegov utjecaj na bioraznolikost često preuveličava i da za dio tvrdnji jednostavno nema dovoljno dokaza.
Hermanna Göeringa dugo se povezivalo s unosom malenih bandita u Njemačku
Berit Michler provela je desetljeće istražujući rakune u Nacionalnom parku Müritz, u jednom od najopsežnijih i najdugotrajnijih terenskih istraživanja te vrste u Europi. U sklopu svog istraživanja nije pronašla dokaze o značajnom negativnom utjecaju rakuna na ukupnu bioraznolikost tog područja. "Uvijek trebamo nekoga tko je odgovoran za svo zlo na svijetu", upozorava Michler. Problem je, prema njezinu mišljenju, što se o rakunima često govori mnogo više nego što se o njima znanstveno istražuje.
S druge strane, postoje istraživanja koja pokazuju da rakuni mogu imati vrlo konkretan utjecaj na pojedine vrste. U Europi su zabilježeni slučajevi u kojima su se hranili jajima vodenih ptica, a mogu ugroziti i rijetke europske barske kornjače. Istraživanja su također pokazala da jedu vodozemce i njihova jaja. Njihova sposobnost penjanja, plivanja i prilagodbe različitom okolišu znači da mogu doći do plijena koji je drugim predatorima teško dostupan. Osim toga, rakuni mogu prenositi parazite koji mogu biti opasni i za ljude.
Njemačka njihovu populaciju želi kontrolirati. U većini saveznih država moguće ih je loviti tijekom cijele godine, a broj odstrijeljenih jedinki snažno je porastao. Od 2005. godine broj ubijenih rakuna povećao se otprilike četiri puta i premašio četvrt milijuna godišnje. Njemačka lovačka zajednica protivi se nastojanjima da se rakuna ukloni s europskog popisa invazivnih vrsta. Dio javnosti na rakune gleda potpuno drukčije. U pojedinim gradovima ljudi ih hrane, fotografiraju i smatraju simpatičnim susjedima. Drugima je dovoljno da jednom pronađu rakuna na krovu ili tavanu pa da promijene mišljenje.
Dio stručnjaka zato zagovara kombinaciju mjera, od kontrole populacije i ograđivanja osjetljivih područja do sterilizacije i vraćanja životinja u prirodu. Cilj nije nužno nestanak svakog rakuna nego pronalaženje načina da se smanji šteta i omogući suživot.
Njemački slučaj pritom pokazuje koliko se lako oko invazivne vrste može stvoriti mit. Rakun doista jest dospio u Europu ljudskom krivnjom, ali priča o jednom nacističkom moćniku koji je osobno odlučio naseliti Njemačku rakunima nema uporište u arhivima. Prava je priča složenija: bilo je više unosa, bjegova i puštanja, a zatim je sama priroda odradila ostatak.
Za razliku od Njemačke, Hrvatska još nema populaciju rakuna koja bi se mogla usporediti s milijunskim brojkama preko granice. Hrvatsko Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije navodi da je brojnost rakuna u Hrvatskoj još uvijek mala te da vrsta na području države još nije široko rasprostranjena, a 2025. na snagu je stupila Naredba o uklanjanju invazivnih stranih vrsta rakunopsa i rakuna. Kao kućni ljubimac je zabranjen.
