Udruga logoraša iz Dalmacije u Mussolinijevim fašističkim koncentracijskim logorima za civile – Zadar, u suradnji s Gradom Zadrom i Zadarskom županijom, organizirala je obilježavanje 82. godišnjice oslobođenja logoraša iz fašističkog koncentracijskog logora Molat. Središnja komemoracija održana je u uvali Jazi na otoku Molatu.
Logor na Molatu osnovao je fašistički guverner anektirane Dalmacije Giuseppe Bastianini dekretom od 27. lipnja 1942. Od 30. lipnja Talijani na otoku držali 500 vojnika te 180 karabinjera koji su s vojnicima osiguravali koncentracijski logor. Patrolni brod s jakim naoružanjem i reflektorima kontrolirao je akvatorij. Prvi taoci, kako su ih Talijani nazivali, na Molat su stigli iz Šibenika, Zlarina, Tisna, Malog Iža, Velog Iža i svih okolnih otočkih mjesta. U zatvoreništvo su internirani najčešće članovi obitelji partizana. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s pet karaula. Ljudi su u početku bili smješteni pod šatore, a potom su prebačeni u barake od drva kojih je bilo 12. Logor je izgrađen za 1200 logoraša no u šatorima i u 12 baraka znalo ih je biti i više od 2500. Do njegova zatvaranja 7. rujna 1943. kroz logor je prošlo oko 20.000 zatočenika. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300-tinjak ljudi, objavio je Antifašistički vjesnik.
U logoru se umiralo od gladi, žeđi, hladnoće i batinanja, harale su najstrašnije bolesti, a zatočenici su tražili načine kakao pobjeći iz tog pakla. Dvojici je to uspjelo, te su za sobom povukli sedam Murterina, od kojih je jedan ostao zapleten u žicu. Stražari su ga izrešetali, njegovo tijelo raskomadali te pronosili po logoru za primjer što će se dogoditi svakom tko pokuša pobjeći. U prvih osam mjeseci postojanja logora umrle su 422 osobe, a mortalitet je iz mjeseca u mjesec rastao. Logor Molat imao je i jednu specifičnost, a to je brod Ammiraglio Viotti, koji bi tri puta tjedno iz Zadra dolazio na otok, pun karabinjera, kako bi odvezao žrtve na strijeljanje. Pojava tog broda širila je stravu među nesretnim ljudima, jer se nikad nije znalo na kome je red.
"Puno je ljudi jelo štakore, najviše tek okoćene"
Josip Bašić Bepo u svojoj knjizi "MOLAT U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945 - tragovima događaja" ovako opisuje iskustvo u logoru Molat:
"Hrana koju smo dobivali dnevno iznosila je 12,5 dekagrama kruha. Za ručak i večeru dobivali smo zaimaču neke tekućine u kojoj bi se našlo koje zrno riže, boba, oriza, graha ili pašte, količinski toliko malo da je glad dovodila logoraše postupno do umiranja, a naročito djece, iznemoglih i bolesnih logoraša. Glad je nagonila neke logoraše koji nisu dobivali pomoć u paketima da traže hranu u pomijama i drugim otpadima i izmetima. Voda koju smo dnevno dobivali iz bunara bila je maksimalno ograničena na 1 litru dnevno i isključivo je davana za piće. Za ostale potrebe, ako ih je uopće bilo, koristili smo more. Paketi koje su logoraši dobivali od svojih rođaka, prijatelja i narodne pomoći, namjerno bi duže stajali kod logorskih vlasti i tako ustajala hrana bi se pokvarila i dostavljala adresantima, što bi neminovno dovodilo do bolesti i trovanja. U podjeli paketa logorašima, logorski bi stražari koristili djecu igrajući se mačke i miša. Mrvice iz paketa bi istresali pred djecu i na znak zviždaljkom, djeca bi potrčala i u gomili i padala jedan preko drugog, hvatali mrvice kruha uz smijeh i zabavu stražara. Bilo je žalosno gledati tu izgladnjelu djecu. Bilo je slučajeva da su stražari pakete zadržavali za sebe i hranu iz paketa prodavali logorašima po vrlo visokoj cijeni. Jedan kilogram kruha prodavali bi po 1000 lira. U logoru se je razvila trgovina i trampa. Logoraši koji nisu dobivali nikakvu pomoć sa strane bili su prisiljeni da ponude čak i svoja imanja kako bi preživjeli. Iscrpljeni glađu, logoraši su izgledali kao živi kosturi, umirali su u hodu", naveo je Bašić.
Ivo Stamać ispričao je kako su zatvorenicima zubi ispadali od gladi, te kako je jedan zatvorenik kraj barake našao mrtvog štakora, kojeg je skuhao s malo palente. Sutradan je umro. Puno je ljudi jelo štakore, osobito su tražili one male, tek okoćene. Ljudi su iz dječjeg izmeta jeli one polovice neprobavljene riže, kopali bi po izmetu i gutali sve što su našli. Tifus, svrab i malarija bili su neizbježni,a ambulantno zbrinjavanje svodilo se na aspirin u najboljem slučaju.
