Na glavi svadbeni veo, na tijelu raskošna odjeća, oko slavljenika ljudi koji izgovaraju čestitke. Bilo je to naizgled sasvim obično rimsko vjenčanje. No, pored cara Nerona nije stajala žena nego Sporus, mladić kojemu je prije toga, naredbom moćnog vladara uz kojeg su ga vezali, oduzeta mogućnost da ima potomstvo. Na bizarnoj ceremoniji, o kojoj Svetonije piše u ''Neronovu životu'', nije nedostajao čak ni miraz. Ispoštovani su svi svadbeni običaji toga doba. Ono čega u sačuvanom opisu nema jest odgovor na pitanje što je zaista željela osoba pod svadbenim velom.
Sporus nije dobio priliku ispričati priču o svom životu. Umjesto toga, sve što danas znamo o njemu stiže kroz rečenice muškaraca zaokupljenih carevim porocima, političkim prevratima i propašću dinastije, u kojima se njegova sudbina pojavljuje kao dokaz tuđe izopačenosti. Zato je, prije nego što se zakorači u Neronove odaje, potrebno naglasiti činjenicu kako o Sporusovoj obitelji, djetinjstvu i osjećajima gotovo ništa ne znamo. Čak je i njegov položaj složeniji od uobičajene oznake ''rob'': Kasije Dion povezuje ga s oslobođeničkim krugom, a suvremeni istraživač David Woods naziva ga ''mladim oslobođenikom''. Ne zna se pouzdano čak ni koliko mu je bilo godina kada je postao Neronova ''mladenka''.
U središtu ove nesvakidašnje povijesne priče najprije je bila druga osoba, Popeja Sabina, Neronova supruga koja je umrla 65. godine, tijekom trudnoće. Prema onome što navodi Tacit, u šesnaestoj knjizi ''Anala'', car ju je u izljevu bijesa udario nogom, što je rezultiralo njezinom smrću. Isti povjesničar odbacuje priču da ju je otrovao, koja se spominje u nekim drugim povijesnim izvorima, tvrdeći kako je Neron želio djecu te kako je bio snažno vezan uz suprugu. Već u tom antičkom zapisu, dakle, nailazimo na suprotstavljene glasine, među kojima autor pokušava izabrati uvjerljiviju. Priča o udarcu ostala je do danas najpoznatija verzija kraja nesretne carice Popeje Sabine.
Njezin pogreb bio je dostojan žene kojoj ni nakon smrti nije bilo dopušteno jednostavno nestati. Tacit navodi da tijelo nije spaljeno prema ustaljenom rimskom običaju, nego je balzamirano mirisnim tvarima i položeno u mauzolej julijevske obitelji. Neron je održao javni posmrtni govor, slaveći Popejinu ljepotu i majčinstvo: njihova kći, koja je umrla još kao dojenče, već je bila uzdignuta među božanstva.
Prema Kasiju Dionu, Neron je poslije Popejine smrti najprije pronašao ženu koja joj je nalikovala, no vrlo brzo pažnju je usmjerio prema Sporusu, također zbog sličnosti s pokojnicom. Dao ga je kastrirati i počeo ga tretirati kao suprugu.
Njihovo vjenčanje se smješta u vrijeme Neronova boravka u Grčkoj, obično u 67. godinu. Dion navodi da je Tigelin sudjelovao u predaji ''nevjeste'' te da su se izgovarale čak i želje za zakonitim potomstvom. Sporus je dobio ime Sabina i oslovljavanja primjerena vladarevoj družici. U tom pripovijedanju dvorsko ulagivanje poprima gotovo nestvaran oblik: prisutni su sudjelovali u ceremoniji čije proturječje nikome nije moglo promaknuti, no nitko se očito nije usuđivao suprotstaviti ''mušicama'' moćnog cara.
Nakon vjenčanja, mladi oslobođenik preuzeo je ulogu i dužnosti kakve su pripadale i njegovoj nesretnoj prethodnici. Svetonije ga opisuje u odjeći carice, u nosiljci, uz Nerona na putovanjima po Grčkoj i potom u Rimu, pri čemu ga je car javno ljubio i iskazivao mu nježnost. Povjesničari detaljno opisuju raskoš i način na koji ga je car pokazivao svijetu, no iz tih zapisa nemoguće je doznati što je o svemu mislio mladić u caričinoj haljini te kako je on sam doživljavao život u kojemu su mu drugi određivali ime, izgled i mjesto.
Postoji i drukčije tumačenje motiva za neobičnu bračnu zajednicu. Povjesničar David Woods u radu ''Nero and Sporus'' iznosi hipotezu da je Neron u Sporusu mogao vidjeti osobu nezakonitoga carskog podrijetla i mogućeg suparnika, kojega je seksualnim nasiljem želio poniziti i spriječiti da nastavi svoju lozu. Ta teorija nije potkrijepljena dokazima, no baca malo drugačiju ''bubu'' u uho o mogućim razlozima veze između Nerona i Sporusa.
Koliko god nam takva priča djelovala kao prozor u ''rimski razvrat'', teško da je većina Rimljana živjela poput Nerona. Kako upozorava i North Lincolnshire Museum u pregledu njegovih brakova, izvještaji o nepopularnim carevima mogli su biti preuveličani ili izmišljeni. Carski dvor u to je vrijeme bio iznimno mjesto koncentrirane moći, a priče o njegovoj intimi često su bile sredstvo političke osude.
Rimske seksualne norme ipak jesu bile bitno drukčije od današnjih. Španjolski Nacionalni arheološki muzej objašnjava kako se od slobodnoga muškog građanina očekivala dominantna uloga, dok je prihvatljivost odnosa ovisila i o položaju partnera. Homoseksualni odnos sam po sebi nije bio ono što je određivalo društvenu osudu; presudni su mogli biti podređena uloga, gubitak ugleda ili povreda statusnih granica. Na takav svijet ne mogu se jednostavno preslikati današnje kategorije seksualnog identiteta.
Ljubavni život cara Nerona već stoljećima plijeni pozornost
Najveća provalija otvarala se između slobodnih i porobljenih. Ondje gdje vlasništvo nad čovjekom određuje njegov život, teško je govoriti o pristanku u današnjem smislu. Ni oslobođenje nije nužno donosilo punu samostalnost. Klasičarka Katharine P. D. Huemoeller u istraživanju brakova bivših gospodara i oslobođenica pokazuje da žene koje su bivale oslobođene radi udaje kasnije nisu imale mogućnost svojevoljno napustiti bračnu zajednicu, kao ni raspolagati imovinom. Drugim riječima, njihova sloboda ovisila je prvenstveno o uvjetima koje je postavljao muškarac o kojemu su dotad ovisile.
Ni obiteljski odnosi nisu nužno počivali na osobnom izboru. Prema prikazu rimskog društva koji donosi Metropolitan Museum of Art, obiteljski poglavar imao je ovlasti ugovarati brakove potomaka, a kćer je mogao prisiliti i na razvod. Brak je tako istodobno pripadao privatnom životu i obiteljskoj strategiji, a intimna želja pojedinca morala se smjestiti unutar odnosa autoriteta, podrijetla i interesa kuće.
Neron je rimske predodžbe o dostojanstvu vladara izazivao i prije veze sa Sporusom. Još 64. godine, dok je Popeja Sabina bila živa, sudjelovao je u svadbenoj ceremoniji s muškarcem po imenu Pitagora, pri čemu je toga puta on sam preuzeo ulogu nevjeste. Kako Tacit opisuje u ''Analima'', carevu je glavu prekrivao veo, a obred su pratili svjedoci, miraz i svadbene baklje. Ceremonija se, prema njegovu pripovijedanju, održala nekoliko dana nakon raskošne gozbe koju je carev moćni suradnik Tigelin priredio na Agripinu jezeru u Rimu. Uzvanici su blagovali na splavi koju su vukla druga plovila, ukrašena zlatom i bjelokošću, dok su obale bile pozornica erotskih plesova i seksualnih susreta. Tacit taj niz prizora opisuje s otvorenim prijezirom, predstavljajući ih kao znak careva gubitka mjere i dostojanstva. Tri godine poslije, na ceremoniji sa Sporusom, Neron će preuzeti suprotnu ulogu: car će biti ''mladoženja'', a veo će nositi mladić kojemu je namijenio mjesto pokojne supruge.
Moć koja je Sporusu određivala život urušila se 68. godine, kada se nezadovoljstvo Neronovom vladavinom pretvorilo u otvorenu pobunu. U Galiji je protiv cara ustao Gaj Julije Vindeks, a kao njegova zamjena nametnuo se Galba, namjesnik u Hispaniji, kojega su vojnici proglasili carem. Iako je Vindeksova pobuna završila porazom, Neron je nastavio gubiti potporu: napuštali su ga vojni zapovjednici, a naposljetku i vlastita straža. Kada ga je Senat proglasio neprijateljem države, prijetnja uhićenjem postala je neposredna. Prema Kasiju Dionu, Sporus se nalazio među rijetkima koji su ga pratili u noćnom bijegu prema imanju oslobođenika Faona. Car koji je dotad raspolagao golemim bogatstvom sada je, u skromnoj odjeći i pokrivene glave, tražio zaklon izvan Rima, osluškujući svaki zvuk u strahu od progonitelja. Kad su se približili konjanici poslani po njega, više nije imao kamo pobjeći. U lipnju je umro od vlastite ruke, uz pomoć Epafrodita. Sporus je preživio, ali unatoč smrti svoga ''supruga'', nije dočekao potpunu slobodu.
Plutarh u ''Galbinu životu'' piše da je pretorijanski prefekt Nimfidije Sabin poslao po Sporusa dok je Neronovo tijelo još gorjelo na lomači. Uzeo ga je za družicu i nazivao Popejom. Ime pokojne carice tako je nadživjelo i njezina muža, nastavljajući pratiti osobu koja ga nije sama odabrala.
Nakon Nimfidijeve propasti nalazimo ga uz Otona, jednoga od vladara burne 69. godine. Dion spominje Otonovu bliskost sa Sporusom, ali pojedinosti njihova odnosa ostaju oskudne. Povjesničari bilježe promjene na vrhu, vojske i suparnike; mladić između tih imena nema priliku objasniti što mu se događa. Nakon Otonove smrti vlast preuzima Vitelije, čime se sačuvana priča o Sporusu približava kraju.
Prema Dionovu izvještaju o Vitelijevoj vladavini, predloženo je da Sporus na jednom javnom događanju nastupi u ulozi djevojke koju siluju. Često se to prepričava kao točno određena predstava o Perzefoni, no Dion ne imenuje mitsku junakinju. Sporus navodno nije mogao podnijeti prijetnju takvim poniženjem, draža mu je bila pomisao na smrt. Odlučio ju je prigrliti te je prije nastupa počinio samoubojstvo, okončavši tako jednu od najbizarnijih rimskih carskih priča.
