Umrla je filmski. S 50 godina, 14. rujna 1927. godine u Nici, u jednoj od najbizarnijih prometnih nesreća u povijesti. Šal velike Isadore Duncan zapleo se u kotač automobila i slomio joj vrat. Kako je skandalozno umrla, tako je i živjela. Njezin ekstravagantni život, s bezbroj uspona i padova, nezamislivih tragedija i epskih ljubavnih priča bio je magnet za novinske naslovnice, a zadnjih godina, unatoč slavi, umrla je gotovo u siromaštvu.
Isadora Duncan bila je žena širokih pogleda, koja se ni u plesu, ni u privatnom životu nije obazirala na norme. Voljela je slobodu, i živjela ju je u svakom aspektu svog života, putovala je zemljama i kontinentima te mijenjala pravila. Nastupala je na svim europskim pozornicama, družila se s elitom, godine je provela i u Moskvi, nakon revolucije. "Majka suvremenog plesa" gledala je na klasični balet i njegove stroge forme kao nešto što sputava. Odbila je prihvatiti tadašnja pravila o tome kako plesač treba izgledati, kretati se i odijevati. Odbacila je baletne papučice i na pozornice stizala bosonoga, bez steznika, u laganim prozračnim haljinama koji joj nisu ograničavali pokrete. Bila je nesputana grčka božica, opčinjena pokretom, slobodom, glazbom i osjećajem. Nudila je nešto novo i divlje, a to je očaravalo publiku diljem svijeta.
Duncan je rođena u San Franciscu, no nije do kraja raščišćeno kada. Na krsnom listu stoji datum 26. svibnja 1877., dok se u nizu biografija navodi 27. svibnja 1878. Bila je najmlađe od četvero djece Josepha i Dore Duncan. Otac je nakon financijskih malverzacija u kojima se našao, napustio obitelj dok je Isadora bila vrlo mala, a majka, učiteljica glazbe, je potom uzdržavala djecu dajući poduke iz klavira. Obitelj se preselila u Oakland, a i tamo su živjeli skromno. Majka je imala golem utjecaj na Isadorin odnos prema umjetnosti. Dora Duncan djeci je čitala Shakespearea, Dickensa i druge poznate autore. U kući nije bilo mnogo novca, ali je bilo knjiga, glazbe i razgovora o umjetnosti. Školu nije voljela, mislila je da tamo samo gubi vrijeme. Napustila ju je s deset godina i velik dio obrazovanja nastavila sama. Mnogo je čitala u javnoj knjižnici u Oaklandu. Rano je shvatila da od nečega treba živjeti. Sa sestrom Elizabeth koja je također bila plesačica, počela je lokalnu djecu podučavati plesu.
Ples je za nju od početka bio nešto drugo od onoga što je gledala u baletu. Kao djevojčica kratko je pohađala balet, ali ga je odbacila. Nije joj se sviđala ideja tijela koje mora slijediti unaprijed zadane pozicije i pokrete. Kasnije je u autobiografiji klasičnu baletnu tehniku usporedila s umjetnim, mehaničkim pokretima "artikulirane lutke".
Njezina obitelj nije imala novca za dugotrajno školovanje kod velikih plesnih pedagoga. Duncan je zato velik dio onoga što će poslije postati njezin stil razvijala sama. U njezinu ranom plesu bilo je mnogo improvizacije. Glazba je bila važnija od koreografskog pravila, a pokret je trebao proizići iz osjećaja. U svojim prvim improvizacijama uzimala je pjesme i priče te ih pretvarala u pokret. Kasnije će u Engleskoj proučavati antičke grčke prikaze tijela, renesansne slike i skulpture. Posebno ju je privlačila ideja tijela koje nije sputano kostimom i pravilima.
Prvi ozbiljniji pokušaji profesionalnog probijanja dogodili su se u Sjedinjenim Državama. Godine 1895. otišla je u Chicago, potom u New York, gdje je pokušavala pronaći svoje mjesto na sceni. Bez puno uspjeha. U Europu je otišla krajem 1890-ih. London, Pariz i Berlin postali su ključne točke njezine karijere. Ondje je njezin stil naišao na umjetničku klimu koja je bila spremna prihvatiti eksperiment. Nastupala je u salonima i pred privatnom publikom, a njezina reputacija postupno je rasla.
Njezina pojava bila je jednako važna kao i ono što je plesala. U vrijeme kada je žensko tijelo na pozornici bilo strogo kontrolirano, njezina bosa stopala i ruke i noge koje se vide kroz tuniku, bili su provokacija. Nekima se svidjelo, drugima nije. Bogati pokrovitelji umjetnosti pozivali su je u svoje salone, ali bilo je i onih koji su se zgražali nad njezinim izgledom i ponašanjem. Jedna je žena iz visokog društva, prema sačuvanom svjedočanstvu koje se čuva a stranici Isadora Duncan Dance Foundation, navodno rekla da bi vlastitu kćer zaključala na tavan kada bi se odijevala poput Duncan.
Jedan od ključnih trenutaka njezina proboja dogodio se 1902. u Budimpešti gdje ja nastupala s cijelim orkestrom. Predstave su bile rasprodane čak 30 dana, a kritika ju je vrlo dobro prihvatila. Na bis je izašla uz valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa. To je bio još jedan način na koji je promijenila ples. Umjesto korištenja baletne ili scenske glazbe, ona se jednostavno "poslužila" djelima velikih skladatelja. Plesala je i na Bethoovena, Wagnera ili Chopina. Malo po malo, u njezino su se stvaralaštvo zaljubljivali i drugi umjetnici. Auguste Rodin njome je bio fasciniciran. S Isidorom je plesao Vaclav Nižinski, a inspirirala je ruskog koreografa Mihaela Fokina na reformu baleta.
Duncan je bila politički angažirana, premda je njezin odnos prema politici često bio idealistički i romantičan. Posebno ju je privukla ideja društvene jednakosti. Zbog toga će kasnije završiti i u boljševičkoj Moskvi. Smatrala je da umjetnost ne smije biti rezervirana za bogate.
Prvu školu otvorila je u Njemačkoj 1905. godine. Ideja je bila da se djecu podučava plesu neovisno o njihovu društvenom podrijetlu. Kasnije je osnivala škole i u drugim sredinama. Njezine učenice postale su poznate kao "Isadorables", a neke od njih poslije su nastavile širiti njezin pristup plesu.
Plesala je diljem Europe, a s vremenom su je počeli cijeniti i u SAD-u
Njezin privatni život bio je jednako nekonvencionalan. Duncan nije vjerovala u brak. O tome je javno govorila mnogo prije nego što je njezin stav postao prihvatljiv široj javnosti. U govoru iz 1906. godine otvoreno je tvrdila da žena ima pravo voljeti i imati djecu kako želi te je brak smatrala preprekom ženskoj neovisnosti. Imala je dvoje djece iz izvanbračnih veza. Kći Deirdre dobila je s britanskim kazališnim scenografom Edwardom Gordonom Craigom, s kojim je bila u vezi. Sina Patricka dobila je s Parisom Singerom, bogatim nasljednikom proizvođača šivaćih strojeva. Singer je financijski pomagao Duncan i njezin rad sa školama. Djeca su joj bila središte života, a izgubila ih je u strašnoj tragediji. Šok od kojeg se nikad nije oporavila dogodio se 19. travnja 1913.
Njezina šestogodišnja kći Deirdre i trogodišnji Patrick utopili su se u Seini. Automobil u kojem su se nalazili s dadiljom završio je u rijeci, a djecu više nije bilo moguće spasiti, piše New York Public Library. Nakon gubitka, Isidora je očajnički htjela još jedno dijete. U Italiji, gdje se poslije preselila, zamolila je mladog talijanskog kipara Romana Romanellija da joj pomogne ponovno zatrudnjeti. Ostala je trudna i 13. kolovoza 1914. rodila sina. No dijete je umrlo samo nekoliko sati nakon rođenja.
Prvi svjetski rat je pogodio i njezine škole plesa no nastavila je s godinama tražiti mjesto na kojem bi mogla ostvariti svoju ideju o umjetnosti dostupnoj djeci različitih društvenih slojeva. Posebno ju je privukla Rusija nakon revolucije. Duncan je u novom sovjetskom društvu vidjela mogućnost za ostvarenje ideala koji su je dugo zaokupljali, a podrazumijevali su obrazovanje dostupno svima, društvenu jednakost i umjetnost koja neće biti privilegija bogatih. U Moskvu je otišla 1921. godine i ondje osnovala plesnu školu. Ondje je upoznala pjesnika Sergeja Jesenjina. Bio je 17 godina mlađi i puno problematičniji, slon alkoholu i potpuno emocionalno nestabilan. Njihova veza bila je destruktivna i kaotična. Na čuđenje mnogih, Duncan, protivnica braka, ipak je pristala udati se za njega 1922. godine. No razlog je bio i praktičan. Jesenjin je tako lakše mogu putovati. S njom se odselio u SAD, gdje je Isadora prihvaćena kao svjetsko poznata umjetnica, ali njezine simpatije prema sovjetskoj revoluciji izazvale su političke kontroverze.
Brak s Jesenjinom također se raspao. Do 1924. više nisu živjeli zajedno. Jesenjin se vratio u Sovjetski Savez, a 1925. je, barem prema službenoj verziji, počinio samoubojstvo. Duncan se u to vrijeme već razočarala u sovjetski sustav.
Duncan je tijekom života nekoliko puta boravila u Opatiji, ljetovala je u Vili Ameliji, a u biografiji je napisala kako ju je njihanje tamošnjih palmi nadahnulo na neke plesne pokrete. Njoj u čast 2002. u Opatiji je postavljena i skulptura, zabilježio je tada Večernji list.
Nakon Rusije njezin se život počeo raspadati i financijski. Žena koja je nekoć nastupala pred europskim aristokratima i među najpoznatijim umjetnicima više nije imala sigurnu egzistenciju. Nastupala je, putovala i pokušavala održati svoje škole, ali novac je nestajao. U posljednjim godinama često se oslanjala na pomoć prijatelja. Vraćala se u Europu, nastupala u Njemačkoj, a potom se ponovno vezala uz Pariz. Bila je poznata, ali njezina je financijska situacija bila nestabilna. Usto je nosila posljedice brojnih osobnih tragedija i sve manje nastupala.
U Nici je 14. rujna 1927. sjela u otvoreni sportski automobil. Nosila je dugačak svileni šal. Dok se automobil kretao, šal se zapleo u kotač. Povukao ju je, slomio joj vrat i usmrtio je. Vijest o njezinoj smrti obišla je svijet. Kako stoji na stranicama Isadora Duncan Dance Academy, prije nego je sjela u automobil, viknula je pozdrav svojim prijateljima. Njezine zadnje riječi navodno su bile: "Adieu, mes amis, je vais a la gloire!", tj. "Zbogom prijatelji, idem u slavu!"
